E-mail:
|
|
|
|
Telefon:
+385-1-562 09 93 Za hitne besplatne dostave 24 / 7: Ivica Džolić, 095/ 559 33 75 |
|
|
|
Telefaks:
+385-1-561 34 03 |
|
|
|
Adresa:
Aora komunikacije d.o.o. V. Stulića 20
10090 Zagreb
Hrvatska |
|
|
|
Pratite nas na Bloggeru:
|
|
|
|
DUŠE OD GUME Dore Kinert Bučan među 5 najboljih hrvatskih romana:
  Roman Duše od gume Dore Kinert Bučan ušao među 5 najboljih hrvatskih romana koji se takmiče za književnu nagradu roman@tportal.hr. Više pročitajte na našem blogu. |
|
|
|
Strip o pjesmi PRESUDA Asje Bakić:
Irena Jukić Pranjić nacrtala je strip o pjesmi Presuda iz izbirke Može i kaktus, samo neka bode Asje Bakić. Pogledajte!
|
|
|
|
Strahimir Primorac u Vijencu o KIČMI Dorte Jagić:
Dorta Jagić, afirmirana ponajprije kao pjesnikinja – objavila je dosad četiri zbirke – ali i dramska autorica, kazališna kritičarka i prevoditeljica, (Sinj, 1974) javila se i prvom proznom knjigom. U zbirci koju je naslovila Kičma (izd. Aora, Zagreb, 2009.) sabrala je 23 kratke priče i predstavila se kao zanimljiva pripovjedačica s nekoliko vrsnih tekstova koji najavljuju njezin pripovjedački potencijal.
Više o tome saznajte ovdje.
|
|
|
|
Andrea Milanko u Zarezu o pjesničkom prvijencu Asje Bakić MOŽE I KAKTUS, SAMO NEKA BODE:
   Andrea Milanko objavila je recenziju pjesničkog prvijenca naše mlade autorice Asje Bakić MOŽE I KAKTUS, SAMO NEKA BODE u Zarezu od 4. 3. 2010. Više pročitajte ovdje. |
|
|
|
Jagna Pogačnik o romanu "Duše od gume" Dore Kinert Bučan:
  Moderna vremena Info donose nam recenziju romana "Duše od gume" Dore Kinert Bučan. Više pročitajte ovdje. |
|
|
|
Darija Žilić o pjesničkom prvijencu Asje Bakić MOŽE I KAKTUS, SAMO NEKA BODE:
  Više pročitajte ovdje. |
|
|
|
Intervju Darije Žilić s Nenadom Miloševićem za Zarez:
  Intervju Darije Žilić s Nenadom Miloševićem, objavljen u travnju 2010., o njegovoj zbirci TIME CODE i antologiji novijeg srpskog pjesništva možete pročitati ovdje. |
|
|
|
Razgovor Dorte Jagić i Marka Pogačara na portalu Booksa.hr:
Dorta Jagić: ISHODIŠTE SVIJETA I TEKSTA 
"U mojoj poeziji Bog nije neki daleki deistički voajer ili apstraktna Misao koja sebe misli, on je itekako nezaštićeno prisutan u svakodnevnom ljudskom iskustvu." Više o tome pročitajte ovdje. |
|
|
|
Portal Dnevnikulturni.info o zbirci kratkih proza KIČMA Dorte Jagić:
   «Kičma» se sastoji od dvadesetak kratkih priča, a mnoge od njih su nastale kao refleksija na život same autorice. Dorta Jagić se zato ne ustručava reći kako je za nju pisanju donekle i liječenje od tmurne svakodnevice: «Ova zbirka priča nije iskonstruirana, u njoj ima jaku puno mene. Ona je nastala, koliko god to otrcano zvučalo, kao terapija, i toga se ne želim stidjeti ili poricati. Boljka moje generacije je da smo postali zatvoreni i preplašeni.» Čitajući ove priče, može se primijetiti da ih je pisala pjesnikinja, no to Jagić nimalo ne smeta: «Inače volim čitati takvu prozu, a i ne volim strogo razdvajati poeziju od proze. Najbolja književna djela su natopljena poezijom, neka u većoj, a neka u manjoj mjeri.» (Više o tome pročitajte ovdje.) |
|
|
|
Božidar Aajbegović u Novoj Istri o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljubomira Pauzina:
Božidar Alajbegović u Novoj Istri o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljubomira Pauzina kaže sljedeće:  
"Pauzinov narator kombinira reminiscencijsko pripovijedanje u prvome licu i direktno obraćanje samome sebi u drugome licu, pri čemu je prisjećanje obilježeno ironijom i duhovitošću (kod anegdotalnih opisa dogodovština pojedinih sugrađana) ili pak nostalgijom (kada na red dođe retrospekcija vlastitih iskustava) dok rečenice upućene samome sebi odišu naglašenim lirizmom i predstavljaju male poetske oaze u proznome rukopisnom tkivu. Više pročitajte ovdje. |
|
|
|
Olja Savićević Ivančević u Slobodnoj Dalmaciji o romanu JA I KAMINSKI Daniela Kehlmanna:
 
Možda je „Ja i Kaminski" priča o samoljublju kao ultimativnom obliku ljubavi, pa i ljubavi prema umjetnosti, satira koja nije samo društvena, već zadire dublje, bolnije, ali je, svejedno, i roman o prijateljstvu dva, s obzirom na stupanj iskazane sebičnosti, hendikepirana tipa. I to je, osim što zna bit smiješno, zapravo vrlo romantično. Kehlmann ne ide u karikaturu, nema u njegovoj satiri afektiranja ili ogorčenosti, skrike i vriske, prvoloptaškog humora. On se svemu smiješka i podsmjehuje iz blizine, u oči. Jednostavno, fino, čitko, tako da (...) je u životu (...) šteta propustiti (...) Kehlmanna i njegove romane.
Cijeli tekst pročitajte ovdje. |
|
|
|
Tamara Krstić na Booksinom portalu o knjizi kratkih priča ONI - HUMANI BESTIJARIJ Nataše Skazlić:
 Na Booksinom portalu Tamara Krstić donosi prikaz zbirke kratkih priča Nataše Skazlić "Oni - humani bestijarij": 'Oni - humani bestijarij' je pokušaj istraživanja prirode ljudskih odnosa. 'Tko smo? Nismo. Oni smo.' (...) knjiga Oni - humani bestijarij (Aora 2008.), se može posmatrati, pomalo ironično, kao zbornik kratkih priča u kojima su te humane životinje zapravo muškarci, likovi stvarnih ili zamišljenih muškaraca koji nastaju i progovaraju iz vizure žene. Može se reći da je knjiga priča pokušaj istraživanja prirode ljudskih odnosa i prirode potrage za savršenim drugim. Ili da donosi fragmente iz života i moguće odgovore na pitanja poput onih šta je prava ljubav, gde počinje i zbog čega nestaje i kakva sve značenja ima fenomen ljubavi. I baš svaka priča nosi u sebi prizvuk tih pitanja: tiho, nenametljivo i implicitno. Ukoliko želite saznati više, pročitajte cijeli prikaz. |
|
|
|
Davor Šišović u Glasu Istre o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljube Pauzina:
|
|
|
|
Ferić o romanu Krune Čudine BDJENJE:
 Književnik Zoran Ferić je o romanu Krune Čudine Bdjenje na predstavljanju u Booksi u petak, 26.9.2008., rekao sljedeće: "Kad su počeli ti trnci u nogama (motiv iz romana, op.a.), čitam ja, čitam, noć je gluha, masna, tamna, kao krv kod Krleže, čitam ja i osjetim trnce u nogama. A moj je otac, nažalost, imao takvih problema, i to se loše završilo. S tim trncima u nogama, čitam ja dalje i naravno, pred jutro koje donosi olakšanje, na kraju romana, imao sam trnce oko srca, i oni još uvijek traju. Ovo je roman koji nas pogađa tamo gdje smo najtanji – nekog u trncima, nekog u odnosu oca i sina... Postupci koji postoje u romanu na stilskoj razini apsolutno su primjereni, jer se Kruno kao autor ne boji patetike, one patetike u dobrom smislu. Ne boji se iskazati što želi na neki patetičan način, poetskim stilom, s puno elipsa i nabrajanja koja nas izvode iz tog skučenog, malog, vatikanskog (vidi knjigu, op.a.) svijeta u neki veliki svijet koji se, ekspresionistički rečeno, rasprskava pred nama". Ferić je još dodao da mu je čitanje Bdjenja došlo poput suočenja sa samim sobom, zbog velike količine podudarnosti Krunina romana i dijela njegova života. I sam je Ferić, naime, sa svojim ocem prošao sličnu priču pa ga je Bdjenje vratilo u te dane. Pohvalivši i kraj romana kojeg je nazvao majstorskim, ali ga prisutnima nije smio odati da ne pokvari gušt čitanja, Ferić je zaključio: "Bdjenje je roman koji nikad neću zaboraviti, jedino možda u najtežoj fazi Alzheimera." |
|
|
|
Nagrada Slavić Hrvoju Tuteku za pjesničku zbirku CIRKULAR:
 Zbirka pjesama »Cirkular« Aorinog autora Hrvoja Tuteka proglašena je najuspjelijim prvoobjavljenim književnim djelom u 2008. te joj je pripala nagrada "Slavić".
Kako se navodi u obrazloženju nagrade, "već svojim pjesničkim prvijencem »Cirkular« Hrvoje Tutek (Karlovac, 1984.) pokazuje zrelost koja ga u njegovu generacijskom krugu izdvaja ne samo po svježini u mladenačkom pristupu motivima već i po zanimljivom poigravanju jezikom i njegovim značenjskim mogućnostima, formom i ritmom.
Tutekovo očuđivanje poetske materije ne poznaje granica, otvara nove prostore i treperi u živom jeziku, koji stoji na početku i kraju pjesnikove fascinacije."
Nagrada je dodijeljena u srijedu, 22. travnja 2009., na svečanosti Dana hrvatske knjige u Zavodu za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Splitu. |
|
|
|
Inkantacija pričom ili užitak u pisanju - Prikaz djela O PUNOM I PRAZNOM V. Jurić u Vijencu:
  Izvadak iz prikaza prve zbirke kratkih priča Vlatke Jurić "O punom i praznom", koji je za Vijenac napisala Ljerka Car Matutinović: Inkantacija pričom ili užitak u pisanju U devet vješto uravnoteženih priča u kojima životodajno pulsira optimalno osmišljen jezik kazivanja, spisateljičina je opservacija budna i inteligentna, ona gleda i vidi, sluša i čuje, bilo da je riječ o proživljenom ili imaginativnom. Vlatka Jurić nije poput onih naratora koji se isključivo bave sobom krećući se u jalovu krugu svoga razmaženog jastva. Ona je suverena u prostranosti svojih tema, ekskluzivna u njihovu izboru (...). Vlatka Jurić zna zagristi u priču i tako inventivno načeta njezina se priča u svojoj inkantaciji raskriva, prostire pred nama, otkrivajući nam još jednu gotovo rijetku dimenziju u hrvatskoj suvremenoj književnosti: lucidan smisao za humor, tako potreban ironijski odmak nakon kojega se lakše diše. Više pročitajte u Vijencu br. 396 od 7. svibnja 2009. |
|
|
|
Nikola Petković o knjizi Aide Bagić "Ako se zovem Sylvia":
  Aida Bagić : Ako se zovem Sylvia Apelativna kulturalna balistika Aide Bagić na običan se jezik može prevesti ovako: polikulturalnost, paradoksalna dvojezičnost unutar za nju lingvistički jednog jezika čijim se varijantama slobodno služi, u nemogućnosti da zažive u javnome prostoru na razini kolektiva, mimikriraju se u očito manje opasne zabrane na razini individue od kojih su najčitljivije homo i biseksualnost. Već na početku knjige, autoričin nam glas uokviruje motivski grozd koji je toliko poetski sveobuhvatan da podsjeća na temu. Više pročitajte ovdje . Nikola Petković, 3.11.2008. (Tekst je prvotno objavljen u Novom Listu) |
|
|
|
Robert Perišić u "Globusu" o romanu JA I KAMINSKI Daniela Kehlmanna:
  Više o tome pročitajte ovdje. |
|
|
|
Draženka Polović o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljubomira Pauzina:
 Izvadak iz kritike: To autorsko traganje (neki bi rekli) „za izgubljenim vremenom", ili za smislom i identitetom, odvija se kod Pauzina u nekoliko paralelnih pripovjedačkih perspektiva i narativnih tokova. Prva je perspektiva aktivnog sudionika ili otvorenog promatrača, mladca, još svojevrsnog čovjeka bez svojstava, koji suptilno registrira i upija slike svijeta koje se odvijaju u rasteru karlovačkih ulica, trgova i parkova, koje onda kao zasebni fragmenti utiskuju neizbrisive tragove i tvore mozaičku kompozicijsku cjelinu. U drugoj perspektivi taj isti JA - je pripovjedač s distancom, sada čovjek sa svojstvima, koji komentira i nastoji razumjeti zamršeni su-odnos priče i pripovjedača. Više pročitajte ovdje. |
|
|
|
Nomen est omen: Što nam znače naslovi knjiga?:
  
Kako je to kad naslov (knjige) legne kao šamar budali - pročitajte u članku Novog lista od 8.5.210. Piše: Davor Mandić. A što o naslovima romana misli Tomislav Brlek, član tportalovog žirija za najbolji roman 2009., pročitajte ovdje. |
|
|
|
|
 |
| Duše od gume
|
|
 |
|
Naslov:
Duše od gume
Autor:
Naslov originala:
Godina:
2009
ISBN:
978-953-7496-21-0
Broj stranica:
148
|
|
Vrsta knjige:
Roman
Prijevod:
Uvez:
Meki
Urednica/urednik:
Nela Milijić
Cijena:
105.00 kn
|
|
| O knjizi:
|
|
„U umjetnosti nema više mjesta za stvaranje, već jedino za priznanje da postoje aristokratske duše. “ U svjetlu navoda Enrique Villa Matasa, Dora Kinert Bučan razvija pripovijest o Almi, ženi čiji dovršeni život sagledavamo kroz fragmente bilježaka i prepisanih navoda što su u obliku skromne intelektualne ostavštine dopali njenom poznaniku sa zadaćom da ih sredi.Kao što Almu literatura „hrani i odijeva“, tako se i autoričin tekst zaodijeva književnim citatima rekonstruirajući svjetonazor romana, odnosno oblikujući od svjetonazora sâm roman. Pitajući se o mogućnosti i vjerodostojnosti pisanja u vremenu u kojem „nema više mjesta za stvaranje “, Dora Kinert Bučan nalazi načina da navedene fragmente resetira, prožimajući ih vlastitim čitanjem, i tako uobliči djelo koje se hrani literaturom, bivajući ujedno i sâmo literatura.
(iz uredničke bilješke)
____________
Nevelik spisateljski opus Dore Kinert Bučan upravo je suprotan od onoga što govori lik u njezinu posljednjem romanu: "Zašto tobožnji umjetnik mora prožeti svijet svojom vlastitom tjeskobom? Danas, kada su se svi počeli služiti blogovima, stvar je postala još gora. Osobni stil, ili bilo kakav malo drukčiji izričaj, nestali su ili se preobrazili u pisani govor kakvim su se odjednom počeli služiti, još k tome zagušen i zatrpan amerikaniziranom frazeologijom. I kao da to nitko nije primjećivao, i kao da nikome nije bilo stalo do toga što uopće netko piše. Najgore je bilo što se izgubio svaki smisao pisanja, u trenutku kad su ama baš svi nešto piskarali, čineći to naoko vješto."
No, Dora Kinert Bučan vraća nam vjeru u smisao pisanja i to upravo svojim trećim romanom u kojem istražuje, između ostaloga, i može li nam lijepa književnost spasiti život, oteti nas besmislu. Pritom to čini odnjegovanim jezikom i istančanim stilom, koji se odlikuje ekonomičnošću izričaja i prožetošću filozofskom mišlju. Usto, za razliku od svojih suvremenika, autorica jako puno čita i promišlja iščitano, počesto vraćajući se najdražim joj klasicima (Cioran, Novalis, Durell) ili pak suvremenicima (Kundera). Njezino promišljanje tako postaje svojevrsna intelektualna pustolovina, u koju uvlači i svoga čitatelja.
Koliko uopće nekog poznajemo? Kada je nečiji život doista završen i spoznatljiv? - pitanja su koja se otvaraju na početku romana Duše od gume. Ni Bog ne sudi o čovjeku dok ne umre - tako se nekoć govorilo. Ali i kad umre, pitanje je što uopće znamo o nekom biću? Osobito ako je bilo samozatajno. Ovo je roman je jednoj ženi čiji je život završen pa bismo trebali dobiti završnu (i završenu) sliku o sadržaju i smislu njezina bivanja među ljudima. Ukratko, ovo je priča o Almi koja je obožavala književnost, strastveno je čitala i promišljala, prepisivala citate i bilježila uz njih svoja razmišljanja, radila je nevažan posao u nekoj bezličnoj državnoj ustanovi, a posvećivala se muškarcu koji nije baš mario za nju. Ne znamo kako je i zašto, ni u kojoj dobi umrla Alma (premda posredno možemo zaključiti da je bila u najboljim godinama), ali muškarac kojeg je za života slijedila predanošću kakve groupie djevojke, igrom je sudbine, dobio zadaću da se bavi njezinom intelektualnom ostavštinom: prijepisima citata iz iščitane literature (ograničene ipak na najdražih joj 40-ak knjiga) i komentarima na ono što je se osobito dojmilo. Ivan, kavanski intelektualac 1980-ih (zacijelo žrtva 1970-ih, što se posredno može zaključiti, osobito zato što mu je "granulo" 1990-ih!) kojeg je Alma nekritično cijenila (da ne kažem blasfemično kako je bila potajice do ušiju zaljubljena u njega - jer to nigdje nije izravno rečeno), dobio je posao da sredi njezinu ostavštinu. Angažirao ga je Almin rođak koji je u pretvorbi stekao važno nakladničko poduzeće pa Ivan lukavo i licemjerno kalkulira kako će jednom dobrano naplatiti, sve u svemu, mrsko mu bakćanje s duhovnom ostavštinom žene koja ga je zadužila svojom nekritičnom pozornošću.
Izvan zadanog romanesknog okvira u kojem se propituju fragmenti života protagonista, tj. njihova odnosa i Almine čitateljske strasti, likovi ne postoje: ne znamo ništa o njihovu privatnom životu, porijeklu, svakodnevici. Autorica je pozornost usmjerila isključivo na odnos između žene, samosvojne ali ne samo samozatajne nego i samozatiruće, i muškarca koji sebe smatra intelektualno nadmoćnim, ne samo neznatnoj, nevidljivoj službenici jedne državne ustanove, nego i povijesti koja nadilazi pojedinačne sudbine. Međutim, vrlo suptilno autorica je uspjela svoje protagoniste smjestiti u društveno-politički kontekst - njihov se život i susret ne događa u vakuumu nego u vrlo zadanim prilikama i povijesnom naslijeđu. I koliko je Alma žrtva vlastite naravi, toliko je Ivan "žrtva" političke "pozornice" i vlastitih ambicija. Čak besmisleno plemenita i do bola nekoristoljubiva Alma suprotnost je sebičnom i koristoljubivom Ivanu. Tako roman na jednoj razini govori i o nemogućnosti ljubavi, nastojanjem i potragom za idealnom ljubavi - čak i kad se na zna što bi to zapravo trebalo biti.
U Drugom dijelu, sveznajući pripovjedač govori nam o Alminu životu iz tzv. neutralne pozicije: objektivno. No, može li se tako prosuđivati ičiji život? "Je li jureći za citatima cijeloga života, Alma stvorila lažnu osobnost koja je u konačnici uvjetovala njezino cjelokupno ponašanje? Ili je intuitivno, i ne znajući, bila na tragu Unamnunove poruke koja glasi: 'Da bi se bilo čovjekom, običnim čovjekom, treba čitati romane.'"
Je li danas dovoljno biti običnim čovjekom? I što je to uopće "običan čovjek"? Alma je živjela u iluzornom svijetu knjiga, pa koliko god bila pronicava čitateljica romana, nije uspjela svome životu dati čvrsto uporište. Ipak, kako je osuditi: ona je barem odabrala. A što mi činimo svakoga dana?
Autorica nijednog trenutka ne moralizira, ne osuđuje, niti daje recepte za smisao ili mogućnost odabira između dobra i zla, smisla i besmisla, reda i kaosa. U romanesknoj formi otvara nam polja za daljnje istraživanje - osobito onih tzv. zadnjih pitanja. Ono što ne možemo u svakodnevici - razlučiti svaki naš sloj, razdvojiti identitete koje nosimo u sebi, sagledati kako nas sve i na koje načine doživljavaju drugi a u odnosu na koje i tako (nužno) određujemo vlastiti identitet - može učiniti književnost. Književnost sa stajalištem, čvrstim svjetonazorom i čistom savješću, bez fige u džepu.
Upravo to je zajednički nazivnik za cijeli romaneskni opus Dore Kinert Bučan koji sadrži tri naslova: Kuća Raffalli (2002), Zamalek (2005) i Duše od gume (2009). Od prvog romana njeguje stil i filozofske teme i pazi da ne upada u najčešće zamke domaće suvremene proze - puki, doslovni biografizam ili dokumentarizam, ali ni u zamku terapeutskog poopćavanja. Stvarajući van dominantne struje tzv. stvarnosne književnosti početka tisućljeća, Dora Kinert Bučan ispisala je djela koja će trajati u vremenu jer ne opisuju zbilju i njezine zadanosti, nego tragaju za odgovorima onkraj pojedinačnih skučenosti, za onim vječnim i univerzalnim značenjima koja povezuju sva ljudska bića, bez obzira na dob, iskustvo ili vrijeme. Naposljetku, kad ne bismo imali taj zajednički temelj, ne bi bila moguća ni umjetnost. Pozivajući se na svoje prethodnike u umjetnosti romana, autorica im odaje počast i udahnjuje im nov život.
Jadranka Pintarić
_____________
09,30 – 09,55 HR, III program RADIO ROMAN (od ponedjeljka, 29.03. do petka, 2.04.)
DORA KINERT BUČAN: „DUŠE OD GUME“ (premijera) Dramatizacija: Sanja Kovačević
Režija: Jasna Mesarić
Nedavno objavljeni, inače već treći, roman Dore Kinert-Bučan „Duše od gume“ ponovno je u osobnom autoričinu stilu profinjena indicijska proza o intelektualcu (tu – intelektualki) u površno-intelektualističkom, sebičnom i za Drugo – nesenzibiliziranom Zagrebu u obzoru nedavnog Domovinskog rata, pa i kasnije. Alma, glavna protagonistkinja romana o senzibilnom i usamljenom biću u obzoru načelne egzistencijalne pragmatike, osoba je tragičke moralne zapitanosti o osnovnim ljudskim vrijednostima; literatura, osobito toposni likovi svjetske književne, u načelu – duhovne, baštine svojevrsni su plemeniti orijentir u pošasti opće ravnodušnosti i emocionalne komercijalizacije. Vjernost plemenitim ljudskim točkama Razlike ima dakako svoju cijenu u gruboj realnosti.
Igraju: Zoran Gogić, Vesna Tominac-Matačić, Dražen Bratulić, Dunja Sepčić, Damir Šaban, Maja Katić i Lada Bonacci
|
|
| Sadržaj:
|
|
|
|
| Isječak:
|
|
U umjetnosti nema više mjesta za stvaranje,
već jedino za priznanje da postoje aristokratske duše.
Enrique Vila-Matas
Kad bih morao reći što je Alma bila po profesiji, ne bih bio znao, premda sam je godinama poznavao. Moglo bi se reći da mi je godinama bila više od poznanice, čega sam dokraja postao svjestan kad su me zamolili da sredim gomilu papira koji su ostali iza njene smrti i da vidim što se s njima može učiniti: baciti ili sačuvati. Nije bila spisateljica, ni kakav teoretičar. Nije bila ni pripadnica nekog kruga, društva, stranke, partije ili sekte. Čime se bavila? Ničim i svačim. Radila je u nekoj kulturnoj ustanovi dovoljno nezanimljivoj da u nju nikada nisam ušao, nekakav arhivarski dosadni posao o kojemu sam malo znao jer me nije zanimalo. Očito je bio toliko nevažan i beznačajan da je mogla izaći kad god je htjela a da to nitko ne primijeti, jer od njenog posla očito nije bilo ni koristi ni štete. Išla je na predavanja, tribine (tu smo se sretali), čitala je svu silu književnih časopisa i takozvanih časopisa "za kulturu". Nešto je i sama pisala, čak je nešto i objavila; nekoliko članka i recenzija. Na kraju su, kao što sam imao prilike saznati, iza nje ostali ispisani deseci notesa i teka. Nitko od njezine daljnje rodbine nije imao volje upustiti se u sređivanje njene skromne intelektualne ostavštine, ako se ono što je iza nje ostalo moglo tako nazvati.
Alma je pokazivala neku smiješnu znatiželju i divljenje prema svakom novom romanu zanimljiva naslova, kao da je samo na nj čekala, dok sam ja imao pametnija posla ozbiljno se brinući za svoju društvenu karijeru, stalno strepeći da će mi se nešto dogoditi prije nego što je ostvarim, ili da bih je mogao nečim pokvariti. Za razliku od mene pragmatičara, utilitarista, profesionalca, izgleda da je Alma stvarno vjerovala u važnost literature, u njenu ''ljepotu'' i ljekovitost, jer je među njenim papirušinama sve vrvjelo od citata.
****
U početku našeg poznanstva pridavala je važnost prstenu koji je nosila. U njenoj mašti on je imao važno simboličko značenje. Bio je to prsten s rozetom načinjenom od sitnih nebrušenih dijamanata. Njegova minuciozna starinska izrada trebala je sugerirati delikatnu osobnost i građansko podrijetlo njegove vlasnice; tako je mislila svaki put kad je svoju tanašnu ruku stavila pred nekog - na naslon stolice, na rukohvat u tramvaju. Bila je uvjerena da će, nevažno tko, kad vidi njen prsten svratiti pogled na njeno lice i istog trena shvatiti koliko je drukčija od ostalih. U toj igri privlačenja pozornosti i estetiziranja prošao joj je život. Sve to ne bih primjećivao da mi o tome sama nije govorila onda kad je postala svjesna da ta iskreno glumljena uloga nema smisla. Sjećam se da se nisam mogao prestati smijati kad mi je jednom prigodom pokazala svoju kutijicu s nakitom, koji je, moram priznati, kako se ono kaže, i objektivno i subjektivno bio sasvim mizeran.
****
Alma mi je često govorila o svojim knjigama, točnije - o svojih četrdesetak usvojenih knjiga. Vjerojatno je iz njih crpila sve te citate kojih je bilo posvuda, čak i u kuhinji, zalijepljenih na frižider i na pećnicu. Rekao bih, prisjećajući se naših razgovora, da mi je izgledalo kao da Alma citira stalno jedno te isto, ali sada, našavši se pred hrpom ispisanih teka i papira, uviđam da nije bilo tako. Uglavom bili su tu odlomci bezbroj puta citiranih autora, previše rabljenih, od uporabe vidljivo "iznošenih" ali ne i do kraja potrošenih. Mislim, mogli bi i meni katkad poslužiti. Neke je svijet već i zaboravio. Ali ne i Alma koja je očito umišljala da s tim autorima dijeli istu spoznajnu bol. Bili su tu redom Marina Cvetajeva, Rilke i Pasternak, zatim Battaille, Simone Weil, tu je upala i Dora Maar ("žena s pogledom"), Hamvas, Marai, pisci patnje s društvenim kontekstom, patnik nad patnicima Kierkegaard, i oni koje je Alma tu svrstala jer je naprosto tako htjela, premda neki i nisu baš odgovarali kriterijima "produhovljenih patnika". A budući da su se svi stopili u jedno, u jednu lijepu literarnu bol, više nije bilo važno kako su se tu našli Abelard, Berdjajev, Bernhard, Kundera i još neki.
Kako ih je mogla još dugi niz godina "rabiti" nakon što ih je jednom tako temeljito i zdušno "potrošila"? Papiri koje sam bio prisiljen pregledavati to su objašnjavali: naprosto su postali dio njenog intelektualnog vlasništva, pa možda i njenog "nesvjesnog". Bilo je očito da su sami od sebe nekontrolirano tumarali po mračnim zakucima njene svijesti i podsvijesti. Više se nije morala truditi da ih prizove tim bolesno lijepim citatima, oni su se sami javljali. Prisjećam se, često su progovarali direktno iz njenih usta, ali papirnato i neuvjerljivo. Ponekad je to izgledalo kao buncanje. S druge strane nije više bilo mjesta za nove idole, a kad bi se pojavio neki zanimljivi autor ili naslov, ispostavilo bi se da se radi o nekom piscu iz stare garde, staromodnom po sebi, o nekom izrodu od trendova. Alma više nije bila u stanju izaći iz tog začaranog, jalovog kruga. Bila je svjesna da osim što je ostala na uvijek istoj frizuri posjeduje i iste preuzete i preuzetne zakrečene istine. Pričala mi je kako joj je nekad bilo mučno što je njezin otac citirao uvijek istu rečenicu slikara Delacroixa: "Kucaji srca i jezik strasti uvijek su isti". Tu je izreku davno pregazilo vrijeme, čak i pod pretpostavkom da je bila istinita; a sad je i u to sumnjala, nekim čudom ta rečenica izgubila je na uvjerljivosti. I najdojmljivije misli s vremenom izblijede. Alma je bila užasnuta tom spoznajom.
****
Kad sam već spomenuo Kunderu - on je bio prvi na kojemu se slomila Almina djetinjasta i katkad bespogovorna odanost piscima. Bolje rečeno - bio je prvi u kojemu se Alma razočarala. Dogodilo se to samo od sebe, i sâm Kundera nije za to bio nimalo kriv. Jer nakon svakog pretjerivanja u adoriranju neizbježno dolazi do otrježnjenja. Tako je bilo i s Almom. Njena ljubav prema Kunderi započela je Šalom. Ne znam da je itko bio toliko oduševljen Šalom kao što je to bila Alma kad ju je pročitala davnih sedamdesetih. Plakala je dok ju je čitala. Odmah mu je napisala pismo, koje naravno nije nikada poslala. Kunderom se služila idućih dvadesetak godina da bi kakvom stranom ignorantu dokazala što je komunizam bio kadar učiniti pojedincu u zemljama kao što su bile Hrvatska i Čehovslovačka. Ali jako se razočarala kad je u jednom od eseja nastalih u emigraciji ustanovila da Kundera prezire one Čehe koji se stalno žale na ta vremena, na što zapravo po njegovu mišljenju nemaju moralno pravo. Smetalo ga je što su "olovna vremena" mistificirali oni koji su bili tek ravnodušni ili čak veseli svjedoci tog vremena, smetalo ga je to kolektivno mediokritetsko pretjerivanje u ulozi žrtve. Sve je to Alma zapravo uvjeravajući se mogla i razumjeti, vjerojatno je Kundera bio u pravu, ali se nikako nije slagalo s onim što je Alma godinama mislila i govorila o njemu. A mislila je da se od njega ne može očekivati relativiziranje tog pokvarenog socijalističkog razdoblja. Mnogo godina kasnije, u vrijeme kad su njena razočaranja postala svakodnevna, Alma je pročitala njegov kratki roman "Neznanje". Zapravo, istina je bila da je, ne više tako zainteresirana za Kunderu kao prije, zaboravila na ono što je nazivala "prijeporima oko Kundere". Sad je u knjizi uočavala samo ono što ga je razlikovalo od njenog "starog" Kundere. Vidjela je samo njegovu golu artificijelnost i vulgarnost, tipično mušku vulgarnost, lišenu svake sućuti prema ženi. Pogled njegovog junaka na usnulu, golu ženu kojoj se nikada nije obratio imenom, nakon jednog kratkog odnosa bez budućnosti, opis njenog spolnog organa, zgadio ju je do kraja. Alma je taj odlomak nekoliko puta pročitala u nevjerici: "Još uvijek je promatrao njezino spolovilo, to sasvim malo mjesto koje, uz zadivljujuću prostornu štedljivost, osigurava četiri važne funkcije: uzbuđivanje, spolno općenje, rađanje, mokrenje. Dugo je promatrao to malo mjesto lišeno svake čari, i obuze ga neizmjerna, neizmjerna tuga". Sad se mutno prisjećam, nešto mi je objašnjavala zgađena nad tom Kunderinom knjigom, kao da se ogriješio ne znam o što. Tada nisam do kraja razumio njeno ogorčenje. Sjećam se da je bila zgrožena kao da ju je netom ostavio ljubavnik. I da je nervozno pušila dok mi je to pričala. Bio je to kraj Almine ljubavi prema Kunderi.
(...)
Jednom je Alma bila ne malo dirnuta pjesmom " Duboko" Danijela Dragojevića, na koju je slučajno naišla u nekom časopisu, ali i osupnuta činjenicom da je nije u stanju shvatiti, iako joj se u prvi mah učinila jednostavnom i lako razumljivom. Sjećam se da mi je barem sat vremena pričala o tome u pretrpanom kafiću dok smo stajali naslonjeni uz izlog. Prestrašila ju je pomisao da više nije u stanju razumjeti tako jednostavnu pjesmu, smisao koje nikako nije mogla dokučiti jer jednostavno nije mogla pojmiti značenje riječi "duboko", pa ju je odlučila potražiti u knjigama nekih od svojih pisaca, kopajući nasumce po stranicama tih "svojih" četrdesetak knjiga. Očekivala je da će je zabljesnuti neko otkriće, neka imaginacijska podudarnost, da će lako nešto iskopati, ali to se nije dogodilo. Taj mali događaj protumačila je kao svoju nemoć i netalentiranost, poražavajuću nemoć uzme li se u obzir da se radilo o pjesmi koja ju je na prvi pogled osvojila, za koju je pomislila čim ju je pročitala da će ju spoznajno obogatiti. Ne našavši ništa, omamile su je neke druge lijepo izrečene misli na koje je naletjela tražeći "duboko". Na kraju je pala u onaj malaksavi osjećaj zadovoljstva, koji joj - poput glazbe - nije ništa objasnio ali ju je utješio. Kopajući po njenoj papirnatoj ostavštini naišao sam na nešto što bi se moglo nazvati analizom pojma "duboko". Bilo je to zapravo neposlano pismo nekoj njezinoj prijateljici.
"Draga M.
Odmah ću Vam reći svoje mišljenje o pjesmi 'Duboko' D. D-a. Pitali ste me sviđa li mi se. Da odmah kažem jednu stvar - za mene je 'duboko' nemjerljiv pojam, nemjerljiv, bez dna. Transcendentna kategorija. Istovremeno, 'duboko' je osjetilna kategorija: bol i užitak zajedno.
Prostor dubokog su duša i tijelo.
Duboko umara, iscrpljuje, troši.
Duboko je mjera prekomjernog, a od prekomjernog smo iscrpljeni, umorni.
Kao pojam, 'duboko' se rabi u nemogućnosti da se nešto opiše na adekvatan način: 'moja ljubav je duboka', 'moji osjećaji su duboki', moja pažnja, privrženost, bol, nadasve bol i patnja.
Duboko je patetična riječ, teatralna.
Duboko je patnja koja ispunjava transcendentni prostor.
Duboko nije pokretač uspona, izbavljenja.
Duboko je uvijek patnja.
Duboko povlači biće u sebe.
Duboko je istovremeno privlačno i odbojno poput tuđeg tijela.
Dođe mi da kažem - dosta mi je 'dubokog'.
Jeste li zadovoljni mojom interpretacijom? Ja nisam."
****
Postupno, s godinama, Alma je sve više uviđala da joj literatura više nema što ponuditi, da je više "ne hrani i ne odijeva" tako dobro kao prije. Razlog je bio što u njenoj prezasićenosti, duhovnoj istrošenosti, što u duhu vremena koji se promijenio. Isto kao što joj odjeća više nije dobro pristajala na zaobljenim ramenima koja su nekada bila koščata i baš po ukusu vremena, ni knjige joj više nisu pomagale da ih u mašti svakodnevno živi i da ih može materijalizirati u vlastito iskustvo... Izašle su iz mode, čak i one koje je smatrala vanvremenima. Malo je tko još uopće čitao, i još manje zapažao Almu kako čita na javnim mjestima, gdje je to moglo biti primijećeno. Ali sumnjam da je to činila svjesno, prije bih rekao - nesvjesno, kako se to uobičava reći. Tajna veza između Alme i knjige nestala je, izblijedila je. Više nitko nije čitao na ulici, suvišno i glupo bi bilo reći da su za to krivi mobiteli i kompjutori, kao i slušalice na ušima autističnih mladića i djevojaka, što zastrašujuće metalno trešte kao da se odbijaju od moždanih ovojnica. Hoću reći, Alma više nije imala razloga pretvarati se da uživa u svijetu na svoj usamljenički način. Doduše, nije si to mogla lako priznati. Ona koja je konzumirala knjige kao kokice, poluautomatski, postupno je shvaćala da joj traženje podudarnosti s duhom neke knjige postaje nepodnošljivo banalno, isprazno, da je više ne uzbuđuje, da gubi čar iznalaženja. Jednom mi je, razočarana nekim svakodnevnim stvarima, gotovo teatralno rekla: "Kralj Artur je otplovio na svojoj splavi u legendu, svijetom su zavladali prijetvorni čarobnjaci poput Harryja Pottera i njemu sličnih. Kad Excalibur jednom ponovo izroni, za mene će biti prekasno".
(...)
Alma je bila opsjednuta temom Zla. Je li ta tema zapravo našla nju (bila u modi), ili je bilo obrnuto - nevažno je. Stojeći pred njezinom policom shvatio sam da je Zlo bilo zajednički nazivnik svih njezinih knjiga, čak i kad nisu izravno govorile o zlu. Bilo je tu tekstova o katarima, knjigâ Denisa de Rougemonta, moralističkih studija, da ne nabrajam više. Bio je to respektabilan izbor, iako ograničen na prijevode. U zemljama sličnog društvenog uređenja u kakvom je živjela Alma ljudi su dubili u nedogled po istim knjigama, tumarali gradom čitajući putom - što je danas nemoguće vidjeti; jedni te isti pisci bili su u modi godinama, (zvali su ih suvremenim klasicima), neki ideološki favorizirani, mnogi prešućivani pa i zabranjivani. Tu ograničenost, koje je bila itekako svjesna, nadoknađivala je upravo strastvenim poniranjem u ono čime je mogla raspolagati kao svojom stečevinom. "Ima u nama nečeg strastvenog", govorio joj je jedan od njenih pisaca, "velikodušnog i sakralnog što izlazi iz okvira predodžbi razuma". Upravo to prekoračenje, ta alkemijska pretvorba iz racionalnog u iracionalno putem strastvenog prijanjanja uz literaturu kao stvarnost koju je smatrala svojim duhovnim vlasništvom, odvodilo ju je u pretjerivanje u zabludama o toj istoj literaturi, pa konačno i o životu sâmom. Nije bila rijetkost da se na nekoj književnoj tribini osjeti poniženom i uvrijeđenom kad bi se neki narcisoidni predavač ovlaš očešao o nekog njenog pisca, čak i kad bi ga dvolično hvalio. U to vrijeme nije znala da je vjernost piscima - kao i vjernost uopće - zamka u koju je egzaltirano upala i iz koje se neće moći izvući. Slijepo je vjerovala u istinitost onog što je čitala - u riječ, u riječi, gomile lijepih, znakovitih, sugestivnih riječi koje je zdušno zapisivala. Vjernost nije recipročna, Almice draga, pomislio sam, tvoja bolest bila je pretjerivanje u vjernosti nečemu čega nema. Čak i da se radilo o čovjeku bilo bi isto, a radilo se o knjigama.
|
|
| Kritike:
|
|
Dora Kinert Bučan : Duše od gume
Dora Kinert Bučan (1944) u književnosti je debitirala relativno kasno, 2002. godine, naslovom "Kuća Raffaelli", romanom koji ju je razotkrio kao zrelu spisateljicu specifičnog senzibiliteta i stila u kojem je gusto, asocijativno tkivo bilo zamjena za čvrstu fabulu. Tri godine kasnije pojavljuje se i njezin roman "Zamalek" koji na neki način samo potvrđuje dojam koji je ostavila prvim - ponovo je riječ o proznom tekstu prostora i atmosfere, unutarnjih stanja likova te propitivanja granica ženske slobode. Smješten u Kairo, točnije njegov rezidencijalni kvart Zamalek, roman, naime, donosi priču žene koja se prateći svoga supruga na profesionalnom zadatku osjeća nezadovoljno, mučno i pasivno, s odmacima u prostore egzotične putopisne proze, ali i brojnim literarnim referencama. Kao i prethodna dva naslova ove autorice izvan trendova i mainstreamskih poetika, "Duše od gume" roman su satkan od intimističkih dionica, subjektivnih doživljaja i - literature. Teško ili gotovo nemoguće jednoznančno žanrovski odrediv, ovaj roman je iznimno suptilna proza koja svoje dodatne bodove svakako zavređuje kultiviranom rečenicom i pročitanom "lektirom" koja se u tekst upisuje kao ravnopravni, izravni ili neizravni, njezin dio. Rečenica Enrique Vila-Matasa, citirana na početku prvoga dijela ovog kratkog romana, koja glasi: "U umjetnosti nema više mjesta za stvaranje, već jedino za priznanje da postoje aristokratske duše", gotovo da bi se mogla proglasiti pravim motom "Duša od gume", romana koji pripovijeda i iza koje autorski stoji jedna upravo takva, "aristokratska duša". Glavna junakinja, ako se takvom uopće može nazvati zbog svoje sklonosti života u literaturi, a ne u stvarnosti, jest Alma, žena čiju ostavštinu pronalazi muški pripovjedač u prvome dijelu romana. On je njezin dugogodišnji poznanik-prijatelj, premda o njoj zna vrlo malo, osim njezine vjere u literaturu na kojoj se bazirao čitav njezin život. "Usvojene knjige" i citati (kojima je prošaran ne samo Almin život, nego i čitav roman) jedina su uporišta koja je ta žena imala u životu, u čijim se stvarnosnim koordinatama nije snalazila, ali je to pokušavala kompenzirati životima i ispisanim rečenicama Cvetajeve, Rilkea, Battaillea, Hamvasa, Maraia i dr., pa i Kundere dok je nije razočarao svojim novijim romanima i stavovima. Alma je "staromodan" lik koji u književnosti i svojim literarnim odabranicima traži neke dublje istine, neki smisao koji joj uvijek nanovo izmiče izvan korica knjiga, a jednako tako je i 'staromodan' u nekom plemenitom smislu i ovaj roman koji u svome temelju sadrži i zrnce kritičnosti prema literaturi, ali i stvarnosti današnjice. Alma je, naime, primjećivala kako joj književnost ima sve manje za ponuditi i kako je ne 'hrani i odijeva' onako dobro kao prije. Pripovjedač, muškarac koji pronalazi skromnu Alminu intelektualnu ostavštinu, ne dijeli s njom zajednički svjetonazor, pa njezinu sklonost vjerovanju u istinitost onoga što je napisano i opsjednutost temom zla iščitava kao odliku gubitništva i zavaravanja same sebe, lagano je ismijava i na koncu odustaje od sređivanja njezinih papira. Njegovo nerazumijevanje bilo je vidljivo i tijekom njihovih druženja, u kojima je ona funkcionirala kao slušatelj njegovih jadikovki, dok su se negdje u nenametljivoj pozadini odvijali društveni procesi, rušio socijalizam i gradio novi poredak. On će je povremeno nazvati 'dosadnom i napornom', nezainteresiranom za tektonske političke promjene i funkcionirat će kao nekakvi "nečujni partneri". Alma je doista papirnati lik u pravom smislu riječi, satkan od citata koje je marno bilježila na svoje papiriće, ali i simbol osobnosti kojoj "obična" zbilja ne znači baš ništa i u njoj se teško snalazi, baš kao i u literaturi koja se bazira na 'prepisivanju' stvarnosti i ne donosi neke velike intelektualne drame i istine. Vrijeme promjena, "nove stvarnosti", za Almu nije donosilo ništa novo, pa je iz umjetnosti gradila "simboličku stvarnost", svjesna kako je sve manje njezinih literarnih i umjetničkih istomišljenika. Iako sama nije bila umjetnica i premda rečenice kojima se koristila nisu bile njezine, njezina je opsesija bila potraga za samom sobom i istovremeni bijeg od stvarnosti u kojoj se nikada nije pronašla. U drugom dijelu romana mijenja se pripovjedačka pozicija, pa će se iz perspektive muškog pripovjedača, Alminog poznanika koji pokušava usustaviti i razumjeti njezinu ostavštinu, prijeći na pripovijedanje u prvom licu, izravne Almine zapise i promišljanja, a potom i na pripovijedanje iz pozicije nekakvog obektivnog 3. lica. Ta je odluka, za ionako labavu romanesknu strukturu, zapravo pogrešna jer se čitava priča bespotrebno raspršuje; isprva na Almine zapise o nekim piscima kojima je bila opsjednuta, a potom na "objektivno" raslojavanje Almina života i odnosa s drugima, od vremena studija filozofije do njezinog radnog mjesta u jednom institutu. Posve sigurno, čitav bi roman puno bolje funkcionirao da je izveden iz jedne pripovjedačke pozicije koje se dosljedno držalo jer ovako djeluje pomalo nedovršeno, ali i kao da su se konci pripovijedanja na kraju posve pogubili.
Priča o ženi koja je čeznula za životom u kojemu osjećaji imaju prednost nad događajima, a pisana riječ postaje jedina prava stvarnost, u svakom je slučaju zanimljiva tema, a kritičnost prema novoj stvarnosti i njezinoj literaturi više nego potrebna, no novi roman Dore Kinert Bučan ponovio je sve one greške u koracima na kojima su zapela i prethodna dva - mjestimičnu prerazvučenost, tendenciju da se pripovijedanje vrti u krug umjesto razvija, te premalo iskustva sa zakonitostima i formom romanesknog pripovijedanja, zbog čega dolazi do pucanja po šavovima i izgubljenosti/konfuzije u tekstu.
Lijepim rečenicama Dore Kinert Bučan, kao i onim njezine junakinje, ipak treba nešto čvršći okvir ili barem autoritarniji urednik.
|
|
|
|
