E-mail:
|
|
|
|
Telefon:
+385-1-562 09 93 Za hitne besplatne dostave 24 / 7: Ivica Džolić, 095/ 559 33 75 |
|
|
|
Telefaks:
+385-1-561 34 03 |
|
|
|
Adresa:
Aora komunikacije d.o.o. V. Stulića 20
10090 Zagreb
Hrvatska |
|
|
|
Pratite nas na Bloggeru:
|
|
|
|
DUŠE OD GUME Dore Kinert Bučan među 5 najboljih hrvatskih romana:
  Roman Duše od gume Dore Kinert Bučan ušao među 5 najboljih hrvatskih romana koji se takmiče za književnu nagradu roman@tportal.hr. Više pročitajte na našem blogu. |
|
|
|
Strip o pjesmi PRESUDA Asje Bakić:
Irena Jukić Pranjić nacrtala je strip o pjesmi Presuda iz izbirke Može i kaktus, samo neka bode Asje Bakić. Pogledajte!
|
|
|
|
Strahimir Primorac u Vijencu o KIČMI Dorte Jagić:
Dorta Jagić, afirmirana ponajprije kao pjesnikinja – objavila je dosad četiri zbirke – ali i dramska autorica, kazališna kritičarka i prevoditeljica, (Sinj, 1974) javila se i prvom proznom knjigom. U zbirci koju je naslovila Kičma (izd. Aora, Zagreb, 2009.) sabrala je 23 kratke priče i predstavila se kao zanimljiva pripovjedačica s nekoliko vrsnih tekstova koji najavljuju njezin pripovjedački potencijal.
Više o tome saznajte ovdje.
|
|
|
|
Andrea Milanko u Zarezu o pjesničkom prvijencu Asje Bakić MOŽE I KAKTUS, SAMO NEKA BODE:
   Andrea Milanko objavila je recenziju pjesničkog prvijenca naše mlade autorice Asje Bakić MOŽE I KAKTUS, SAMO NEKA BODE u Zarezu od 4. 3. 2010. Više pročitajte ovdje. |
|
|
|
Jagna Pogačnik o romanu "Duše od gume" Dore Kinert Bučan:
  Moderna vremena Info donose nam recenziju romana "Duše od gume" Dore Kinert Bučan. Više pročitajte ovdje. |
|
|
|
Darija Žilić o pjesničkom prvijencu Asje Bakić MOŽE I KAKTUS, SAMO NEKA BODE:
  Više pročitajte ovdje. |
|
|
|
Intervju Darije Žilić s Nenadom Miloševićem za Zarez:
  Intervju Darije Žilić s Nenadom Miloševićem, objavljen u travnju 2010., o njegovoj zbirci TIME CODE i antologiji novijeg srpskog pjesništva možete pročitati ovdje. |
|
|
|
Razgovor Dorte Jagić i Marka Pogačara na portalu Booksa.hr:
Dorta Jagić: ISHODIŠTE SVIJETA I TEKSTA 
"U mojoj poeziji Bog nije neki daleki deistički voajer ili apstraktna Misao koja sebe misli, on je itekako nezaštićeno prisutan u svakodnevnom ljudskom iskustvu." Više o tome pročitajte ovdje. |
|
|
|
Portal Dnevnikulturni.info o zbirci kratkih proza KIČMA Dorte Jagić:
   «Kičma» se sastoji od dvadesetak kratkih priča, a mnoge od njih su nastale kao refleksija na život same autorice. Dorta Jagić se zato ne ustručava reći kako je za nju pisanju donekle i liječenje od tmurne svakodnevice: «Ova zbirka priča nije iskonstruirana, u njoj ima jaku puno mene. Ona je nastala, koliko god to otrcano zvučalo, kao terapija, i toga se ne želim stidjeti ili poricati. Boljka moje generacije je da smo postali zatvoreni i preplašeni.» Čitajući ove priče, može se primijetiti da ih je pisala pjesnikinja, no to Jagić nimalo ne smeta: «Inače volim čitati takvu prozu, a i ne volim strogo razdvajati poeziju od proze. Najbolja književna djela su natopljena poezijom, neka u većoj, a neka u manjoj mjeri.» (Više o tome pročitajte ovdje.) |
|
|
|
Božidar Aajbegović u Novoj Istri o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljubomira Pauzina:
Božidar Alajbegović u Novoj Istri o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljubomira Pauzina kaže sljedeće:  
"Pauzinov narator kombinira reminiscencijsko pripovijedanje u prvome licu i direktno obraćanje samome sebi u drugome licu, pri čemu je prisjećanje obilježeno ironijom i duhovitošću (kod anegdotalnih opisa dogodovština pojedinih sugrađana) ili pak nostalgijom (kada na red dođe retrospekcija vlastitih iskustava) dok rečenice upućene samome sebi odišu naglašenim lirizmom i predstavljaju male poetske oaze u proznome rukopisnom tkivu. Više pročitajte ovdje. |
|
|
|
Olja Savićević Ivančević u Slobodnoj Dalmaciji o romanu JA I KAMINSKI Daniela Kehlmanna:
 
Možda je „Ja i Kaminski" priča o samoljublju kao ultimativnom obliku ljubavi, pa i ljubavi prema umjetnosti, satira koja nije samo društvena, već zadire dublje, bolnije, ali je, svejedno, i roman o prijateljstvu dva, s obzirom na stupanj iskazane sebičnosti, hendikepirana tipa. I to je, osim što zna bit smiješno, zapravo vrlo romantično. Kehlmann ne ide u karikaturu, nema u njegovoj satiri afektiranja ili ogorčenosti, skrike i vriske, prvoloptaškog humora. On se svemu smiješka i podsmjehuje iz blizine, u oči. Jednostavno, fino, čitko, tako da (...) je u životu (...) šteta propustiti (...) Kehlmanna i njegove romane.
Cijeli tekst pročitajte ovdje. |
|
|
|
Tamara Krstić na Booksinom portalu o knjizi kratkih priča ONI - HUMANI BESTIJARIJ Nataše Skazlić:
 Na Booksinom portalu Tamara Krstić donosi prikaz zbirke kratkih priča Nataše Skazlić "Oni - humani bestijarij": 'Oni - humani bestijarij' je pokušaj istraživanja prirode ljudskih odnosa. 'Tko smo? Nismo. Oni smo.' (...) knjiga Oni - humani bestijarij (Aora 2008.), se može posmatrati, pomalo ironično, kao zbornik kratkih priča u kojima su te humane životinje zapravo muškarci, likovi stvarnih ili zamišljenih muškaraca koji nastaju i progovaraju iz vizure žene. Može se reći da je knjiga priča pokušaj istraživanja prirode ljudskih odnosa i prirode potrage za savršenim drugim. Ili da donosi fragmente iz života i moguće odgovore na pitanja poput onih šta je prava ljubav, gde počinje i zbog čega nestaje i kakva sve značenja ima fenomen ljubavi. I baš svaka priča nosi u sebi prizvuk tih pitanja: tiho, nenametljivo i implicitno. Ukoliko želite saznati više, pročitajte cijeli prikaz. |
|
|
|
Davor Šišović u Glasu Istre o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljube Pauzina:
|
|
|
|
Ferić o romanu Krune Čudine BDJENJE:
 Književnik Zoran Ferić je o romanu Krune Čudine Bdjenje na predstavljanju u Booksi u petak, 26.9.2008., rekao sljedeće: "Kad su počeli ti trnci u nogama (motiv iz romana, op.a.), čitam ja, čitam, noć je gluha, masna, tamna, kao krv kod Krleže, čitam ja i osjetim trnce u nogama. A moj je otac, nažalost, imao takvih problema, i to se loše završilo. S tim trncima u nogama, čitam ja dalje i naravno, pred jutro koje donosi olakšanje, na kraju romana, imao sam trnce oko srca, i oni još uvijek traju. Ovo je roman koji nas pogađa tamo gdje smo najtanji – nekog u trncima, nekog u odnosu oca i sina... Postupci koji postoje u romanu na stilskoj razini apsolutno su primjereni, jer se Kruno kao autor ne boji patetike, one patetike u dobrom smislu. Ne boji se iskazati što želi na neki patetičan način, poetskim stilom, s puno elipsa i nabrajanja koja nas izvode iz tog skučenog, malog, vatikanskog (vidi knjigu, op.a.) svijeta u neki veliki svijet koji se, ekspresionistički rečeno, rasprskava pred nama". Ferić je još dodao da mu je čitanje Bdjenja došlo poput suočenja sa samim sobom, zbog velike količine podudarnosti Krunina romana i dijela njegova života. I sam je Ferić, naime, sa svojim ocem prošao sličnu priču pa ga je Bdjenje vratilo u te dane. Pohvalivši i kraj romana kojeg je nazvao majstorskim, ali ga prisutnima nije smio odati da ne pokvari gušt čitanja, Ferić je zaključio: "Bdjenje je roman koji nikad neću zaboraviti, jedino možda u najtežoj fazi Alzheimera." |
|
|
|
Nagrada Slavić Hrvoju Tuteku za pjesničku zbirku CIRKULAR:
 Zbirka pjesama »Cirkular« Aorinog autora Hrvoja Tuteka proglašena je najuspjelijim prvoobjavljenim književnim djelom u 2008. te joj je pripala nagrada "Slavić".
Kako se navodi u obrazloženju nagrade, "već svojim pjesničkim prvijencem »Cirkular« Hrvoje Tutek (Karlovac, 1984.) pokazuje zrelost koja ga u njegovu generacijskom krugu izdvaja ne samo po svježini u mladenačkom pristupu motivima već i po zanimljivom poigravanju jezikom i njegovim značenjskim mogućnostima, formom i ritmom.
Tutekovo očuđivanje poetske materije ne poznaje granica, otvara nove prostore i treperi u živom jeziku, koji stoji na početku i kraju pjesnikove fascinacije."
Nagrada je dodijeljena u srijedu, 22. travnja 2009., na svečanosti Dana hrvatske knjige u Zavodu za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Splitu. |
|
|
|
Inkantacija pričom ili užitak u pisanju - Prikaz djela O PUNOM I PRAZNOM V. Jurić u Vijencu:
  Izvadak iz prikaza prve zbirke kratkih priča Vlatke Jurić "O punom i praznom", koji je za Vijenac napisala Ljerka Car Matutinović: Inkantacija pričom ili užitak u pisanju U devet vješto uravnoteženih priča u kojima životodajno pulsira optimalno osmišljen jezik kazivanja, spisateljičina je opservacija budna i inteligentna, ona gleda i vidi, sluša i čuje, bilo da je riječ o proživljenom ili imaginativnom. Vlatka Jurić nije poput onih naratora koji se isključivo bave sobom krećući se u jalovu krugu svoga razmaženog jastva. Ona je suverena u prostranosti svojih tema, ekskluzivna u njihovu izboru (...). Vlatka Jurić zna zagristi u priču i tako inventivno načeta njezina se priča u svojoj inkantaciji raskriva, prostire pred nama, otkrivajući nam još jednu gotovo rijetku dimenziju u hrvatskoj suvremenoj književnosti: lucidan smisao za humor, tako potreban ironijski odmak nakon kojega se lakše diše. Više pročitajte u Vijencu br. 396 od 7. svibnja 2009. |
|
|
|
Nikola Petković o knjizi Aide Bagić "Ako se zovem Sylvia":
  Aida Bagić : Ako se zovem Sylvia Apelativna kulturalna balistika Aide Bagić na običan se jezik može prevesti ovako: polikulturalnost, paradoksalna dvojezičnost unutar za nju lingvistički jednog jezika čijim se varijantama slobodno služi, u nemogućnosti da zažive u javnome prostoru na razini kolektiva, mimikriraju se u očito manje opasne zabrane na razini individue od kojih su najčitljivije homo i biseksualnost. Već na početku knjige, autoričin nam glas uokviruje motivski grozd koji je toliko poetski sveobuhvatan da podsjeća na temu. Više pročitajte ovdje . Nikola Petković, 3.11.2008. (Tekst je prvotno objavljen u Novom Listu) |
|
|
|
Robert Perišić u "Globusu" o romanu JA I KAMINSKI Daniela Kehlmanna:
  Više o tome pročitajte ovdje. |
|
|
|
Draženka Polović o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljubomira Pauzina:
 Izvadak iz kritike: To autorsko traganje (neki bi rekli) „za izgubljenim vremenom", ili za smislom i identitetom, odvija se kod Pauzina u nekoliko paralelnih pripovjedačkih perspektiva i narativnih tokova. Prva je perspektiva aktivnog sudionika ili otvorenog promatrača, mladca, još svojevrsnog čovjeka bez svojstava, koji suptilno registrira i upija slike svijeta koje se odvijaju u rasteru karlovačkih ulica, trgova i parkova, koje onda kao zasebni fragmenti utiskuju neizbrisive tragove i tvore mozaičku kompozicijsku cjelinu. U drugoj perspektivi taj isti JA - je pripovjedač s distancom, sada čovjek sa svojstvima, koji komentira i nastoji razumjeti zamršeni su-odnos priče i pripovjedača. Više pročitajte ovdje. |
|
|
|
Nomen est omen: Što nam znače naslovi knjiga?:
  
Kako je to kad naslov (knjige) legne kao šamar budali - pročitajte u članku Novog lista od 8.5.210. Piše: Davor Mandić. A što o naslovima romana misli Tomislav Brlek, član tportalovog žirija za najbolji roman 2009., pročitajte ovdje. |
|
|
|
|
 |
| Zadirivalište
|
|
 |
|
Naslov:
Zadirivalište
Autor:
Naslov originala:
Godina:
2009
ISBN:
978-953-7496-20-3
Broj stranica:
214
|
|
Vrsta knjige:
Kratke priče
Prijevod:
Uvez:
meki
Urednica/urednik:
Vera Vujović
Cijena:
129.00 kn
|
|
| O knjizi:
|
|
Zadiranje u dubinsku strukturu stvarnosti
Zadirivalište je izbor iz dosad većim dijelom objavljene proze Igora Rajkija, iz različitih izvora i uglavnom rasprodanih naklada. Činilo nam se da još uvijek ima nekih manje zapaženih aspekata pisanja ovog autora, na koje valja iznova baciti svjetlo i ponuditi ih na novu recepciju.
U pet ciklusa - s po jednom ishodišnom parabolom koja funkcionira kao prolog te s nekoliko priča uspona, intenziviranja, kulminacije i antiklimaksa u svakom od njih - i završnom šestom segmentu kao dodatku ”s margina”, pred nama se odvija karta krajobraza specifične stvaralačke osobnosti.Samo uvjetno odredili bismo je kao zbirku fikcije, jer je unutarnji funkcionalni odnos u stalnom prepletu s odnosom autora - kroz komentare, fusnote, sentence - prema čitatelju, društvu ili, naravno, književnosti. Ritmička i dramska tenzija ove poližanrovske proze imanentna je kako jeziku tako i sadržaju. Nadasve, Zadirivalište je zbirka fonetičkog obilja, pa se i ne moramo prepustiti putu kroz fabule.Kreativnim kovanicama, neologizmima, slogovno oneobičenim riječima i na mnoge druge načine autor se s velikom ozbiljnošću igra, gotovo angažirano radeći na buđenju pažnje rutiniziranog čitatelja: katalozi vjetrova i kiša, arhaizmi i rijetke riječi, inventivni i vrlo duhoviti vulgarizmi čitački su trening za sva osjetila. Ponuđena ljepota takvih riječi pred nama nije samo radi promišljanja njihova značenja niti sintaktičke interpretacije, nego doslovnosti, onog očevidnog a nevidljivog, zaboravljenog prije kulture pismenosti, neposredno vidljivog možda samo dječjem pogledu.
I izmjena fikcijskog i metatekstualnog stalna je autorova igra u zanimljivoj dinamici suprotstavljanja linearnog slijeda povratnom u procjepu vremena, čemu je vičan koliko i drugim vještinama poigravanja vremenom, ili pak kvantnoj preciznosti u dočaravanju osjeta i sinkronom prikazu procesa/mjesta sinestezije, do dosezanja apercepcije.
Ostat ćemo dakle neodlučni potencira li naše estetsko uživanje ipak ponajviše sugestivna gradnja prizora, ili začudni vokabular, ingeniozne reminiscencije, prepoznavanje vlastitih najskrivenijih primisli u iskazima likova, ili pak svekolika zvukovnost slogovlja u rečenici- što nas podsjeća na najraniju, predsemantičku funkciju poetske (=kreativne) riječi, na čarobiranje. To prozodijsko očaravanje ritmom najčešće je u sprezi s poljem značenja.
Rezultati veoma virtuozne gradnje i zahtjevnosti pripovjedačkog postupka doimaju se jednostavno, recepcija kao da je bestežinska, čitanje kao da asimilira čitatelja.
Protutežu, međutim, čini čuvstvena težina pod površinom većine priča, implicirana stilskim postupkom neimenovanog. Ljubav (osim što je izravno tematiziraju poetske parabole O toplom suncu i hladnom snijegu te More i nebeski svod), prisutna je tek post festum; u mimikrijskoj ljubavnoj priči o gutačici daha Mirjani Gašpar, ili groteskno tragičnom ing. Kalkiću (obje prožete motivom snijega), ili u potresnom podtekstu oglasa u minijaturi Ponuda/potražnja.
Intrigantni element Rajkijevih priča je lik, kristaliziran u specifičnom profilu muškog lika - najčešće protagonist ili pripovjedač - koji je katkada dobroćudan (zgođušan nalizani tupko, idealan za presadnju organa), naivan/nevin i sveznajući, smješten u samo središte kaosa svijeta, a čija crnohumorno-privlačna crta proizlazi upravo iz pokušavanja da takvim svijetom ovlada stanovitom pedanterijom, pobrajanjem, katalogizacijom i ostalim epskim tehnikama, te ga upravo takav i čuva od rasapa svojom konzistentnošću. Ženske likove listom odlikuje crta nedokučivosti (izuzevši Mayu iz Vikend-projekta), ili manipulativnost - dominantni primjer je “zaručnica” iz Virtualnih ljubavnica moje zaručnice, dok je Refren dilera nespokoja iznimka u kojoj su zamijenjene te rodne uloge.
Nepretenciozni mesijanski junak, ili mimičar iz svijeta nijeme komedije (nerazlučivo tragikomičan Dražen Tivanovac iz Skupljača referenci ili Fran Vlastelić iz Narednika), senzibilitetom pjesnik, položajem u priči nije lišen mitsko-religijske konotacije: iščašen iz konteksta mjesta i zakonitosti fabule, približava se statusu (anti)junaka - žrtve za sparagmos iz arhaične faze tragičkog rituala sa samih početaka književnosti. Istodobno tu (Skupljači referenci) možemo prepoznati batine koje dobiva Punch u uličnom teatru ginjola, ili žrtvu raspetoga iz kršćanskog mita (Narednika nema tko čitati). Doslovno žrtvovanje tijela, ali u ženskom liku, nalazimo i u vrlo realističnoj (istodobno i krajnje poetičnoj) povijesnoj replici Šepava manekenka.
Tragom religijskih i mitskih reminiscencija, na sljedećem koraku susrećemo neobično trojstvo kao originalni preslik tradicionalnog motiva u priči o klonu (Vikend-projekt). U svjetlu bioetičkih pitanja, kao i vječne rodne problematike, među književnim, filozofskim, kulturno-povijesnim, glazbenim i inim digresijama, uvidima u neočekivani raspon autorove erudicije: od predsokratika do Nielsa Bohra, od E. T. A Hoffmanna do prašnjavih brojeva Glasa Koncila..., sve u ovitku groteske, otkačenih rečenica, prepoznatljive ljubavno-svađalačke motivike, živahne ironije i sentenciozne dosjetke, nadasve jedinstvena i po komičkom obratu, ta priča potiče višestruka iščitavanja i obilje interpretacija. Dok se tradicionalna duhovnost u njoj parodira, osobni je odnos prema Bogu i transcendentalnome jedna od intenzivnih tematskih struja u zbirci: neuspjelim pozivima Svevišnjem posvećeno je čitavo Vježbalište za snove, a potragu za njim (osjetiti slatkastu natruhu Boga) kroz proplamsaje sarkazma tematizira i Očev alkemijski spis (shvaćala je da je nogomet vizualna molitva duše u prozivci Svevišnjega te se praskala … doziranom smjesom životinje i anđela). Završni segment u koncepciji zbirke (Na marginama) vraća dječji senzibilitet u njezino okrilje, kao završetak potrage. A sama završna priča višeslojna je razgranata i realizirana potraga.
Svijetom Zadirivališta kuca bilo ironijske šaljivosti, sublimne poezije i umijeća čuvanja riječi. Na neočekivanim mjestima javljaju se lucidni momenti i očitovanja (dijalog izvan konvencija u Marginama porezne prijave; ili čisti poetski diskurz švercera D. Tivanovca tijekom policijskog isljeđivanja), interpolacije uzbudljivih i senzualnih opisa, virtuozna humoreska. U njemu nalazimo niz inventivnih zanimanja u vezi s tekstom, poput preslagivatelja ili otimatelja rečenica, tastaturista, popravljača pojmova, sastavljača djetinjastih slogana, priučenog frazeologa, vjetrohodke, metaforista. Istovremeno je to dominanto “muški” svijet okoštavanja, u koji je glasna nijema praznina trajno utisnula konture pojma koji nedostaje. Ljubav, barem kao oblik duhovnosti, detronizirana, paralelno će se manifestirati kao paradoks i izvrnutost, u potiranju zakonitosti vremena/prostora.
Priroda (i urbani krajolik) duboko je komplementarna stanju duše, što kulminira pričom Narednika nema tko čitati - svojevrsnom tematizacijom kalendara, tragičkog ciklusa hoda kroz godinu. Među samosvojnim metaforama i poredbama (deseci vrsta vjetrova u izravnoj su i trajnoj poredbi s ljubavlju), jedan od motiva koji postaje simbolom je snijeg – u kojem Vremeplovka može ostavljati tragove unatrag, koji u vidu sjekira skraćuje muke sjećanja u Obljetnici gubitka mirisa kože, ali i koji je “doista jedino prema čemu je sunce moglo usmjeriti svoje zrake” u paradoksu idealne ljubavi. Osim magle, kiše, vjetra, daha, kao i svega u vezi sa snijegom, kodnim riječima rajkijevske fikcije postaju i vreće za smeće, podni prostirači, katalozi za dekoraciju stanova, nogomet ...
Povezni likovi koji se u okviru zbirke javljaju u više priča: Žan Rist Fonetski, Mirjana Gašpar, Dražen Tivanovac, činjenicom svojeg ponovnog pojavljivanja dovode u pitanje iskustvo tjeskobnog osjećaja svijeta - kojem su interijerni časopisi i striktno radno vrijeme simboli ljubavne izdaje, u kojem se zidovi približavaju, satovi (poglavlja) se vraćaju na isto vrijeme, a glasovi jezika postaju odmah i refreni. U pitanje dovode njegovu nepovratnu fragmentiranost te dopuštaju nadu, implicirajući cjelovitost svijeta (djela). Posljednje priče u zbirci eksplicite imenuju nadu.
Pogovor, Vera Vujović
|
|
| Sadržaj:
|
|
I. StanariStanari Kradljivac zvukova Napredni tečaj poistovjećivanja Vremeplovka Vježbalište za snove
II. Ponuda/potražnja
Ponuda/potražnja Priljubljenici Između tišina Skupljači referenci Refren dilera nespokoja
III. SrazSraz Obljetnica gubitka mirisa kože Očev alkemijski spis Nakon tečaja sumerskoga Proba
IV. U danosti povijesnog trenutkaU danosti povijesnog trenutka Šepava manekenka Pravilnik o stvaranju predodžbi Virtualne ljubavnice moje zaručnice Memoari o zametku nesigurnosti
V. Prijatelj koji me vodiPrijatelj koji me vodi Osnova tastaturizma Odlazila je na posao sve ranije Vikend-projekt Naseljavanje otoka
VI. Na marginamaNa marginama porezne prijave Narednika nema tko čitati O hladnom suncu i toplom snijegu More i nebeski svod
(Otimatelji rečenica)
Otimatelji rečenica |
|
| Isječak:
|
|
(…) Pratio sam je kradomice. Spustila se stubištem vrtoglavo, a onda usporila. Ulica, pusta i ledena, djelovala mi je poput piste za usamljenike. Koristio sam kante za smeće pred haustorima kao zaklone, oprezno se povlačio uz zidove i mislio da sam idiot. Hodala je uznosito. Dah joj je izlazio visoko ponad glave. Kao da je marioneta. Kad je naglo prešla ulicu, sagnuo sam se u višeslojnu sjenu parkiranih automobila da me ne otkrije osvijetljeni izlog računalne opreme. Pričekao sam da odmakne za ugao pa sam zbrzao za njom. Na trenutak, dok je zamicala, sva odlučna, osjetio sam: rijetko kada se voljenu osobu promatra s takve razdaljine. Novo iskustvo!? Ali ponos mi nije trajao duže od same pomisli, iako mi je korak postao lakši, unatoč bolnoj hladnoći. U polučučnju na prstima, kako ne bih poremetio smrznutu tišinu, pazio sam da ne rashrskam razbijenu bocu te ne nagazim na: pokidani flajer, odbačenu ružu, hrpicu povraćotine, izgaženu cipelu.... Ustuknuo sam: bila je zastala i navirila se u mračan prolaz prema mom servisu pa sam pomislio da će se trznuti i okrenuti, ali je - utvaram li si smiješak njenog profila: ironija? sućut? - krenula dalje. (…)
Odlazila je na posao sve ranije
(…) Iako sve kiše, manje ili više, izgledaju slične, kiše se razlikuju po svem i svačem. Ne samo da postoje ukošene, ravne, brze, spore, lagane, teške, prašnjave, kratkosilazne, pa sluzave i spremne za tuču, ima onih koje bistre i mute… Ipak, najpoznatije vrste su ledene, kisele, slane i sparne. No postoje i podvrste: ljepljivoznojne, uljave, škropeće, tupe i oštre, brbotne, potom nespretno nazvane kišničave, iako neobične, nisu rijetke. Zatim one koje dižu i spuštaju prašinu. Razlikujemo ih po tome padaju li pri tomu na ramena, na kosu, samo na čelo ili tek na vrh cipela. Nalaze li se ispred pogleda ili pored ušiju. Također možemo ih razlikovati po tome da li njihove kapi odbijajuj ili upijaju. Ostavljaju li za sobom san ili, pak, razbuđuju! Dijele se i na one koje se slute puno prije nego što padnu i one koje primijetimo tek kad predugo padaju! Potom i posunovraćene. Potom one koje se najprije čuju pa tek onda počinju padati. Mogu biti sa snijegom, sa smogom i ostalom prljavštinom. Također mogu biti štapičaste, zavjesne, piknjičaste, zarezujuće, točkaste. Podosta su opredmećene. Potom koje padaju ludo i koje padaju lijeno. Ima i zebljivih! Postoje, jasno, i nepovratne i neponovljive, o da, neponovljive, samo kad ih se sjetim… A sitničave i krupne. A? Imamo i one okrznujuće, potom i tople, ali objektivne. Koje načuljuju. Nijedna, apsolutno nijedna, što je zanimljivo, iako na prvi ton zvuči kao infantilno sranje, nijedna nije suha. Ne samo da je zanimljivo, već je upravo fantastično! Samo je vlaga snaga! Nadalje, mogu biti okomite na pogled i usporedne s ušima. Pa rasprskavajuće, potom kiše koje ječe i buče, koje zveckaju i kvrckaju, žrgolje i mrmolje… Postoje i hrskave, šljapkave, zvonke, pucketave, kvrckaste… Imamo i zastarjele: strahobalne, daždave, svjetlomrcave. Dijelimo ih na ritmične, šumorave, klokotave… Ha, jebote, pa one koje plode i koje naplavljuju. Potom one obilne i otapajuće! Čak nepristojne, hračkaste i one kao iz pičke, potom rijetke među čijim kapima možemo cik-cakati a da nas ne pogode! Možemo ih podijeliti i kao smiješne koje padaju po kartonu, po automobilima, po nadgrobnim pločama i po najlonu. Na tužne: po moru, po blatu, po rublju na sušenju i po suncobranima. Zatim na strašne: padaju po staklu, kroz pukotine zidova, kroz okvir prozora, na trupla savršenog zločina. Radosne: po ispruženim rukama, po teglicama, u krošnjama… Potom one odbijajućih kapi te otjecave i ispiruće, smilujuće i prijeteće, koje čiste i koje prljaju. Većma se koriste u poetske svrhe. Značajne su za spomenuti i kapkavolelujave, pljuštave, trzave, kliske i mlatarave. Ako koju i ponovimo, to samo znači da su takve češće. Jasno, postoje one naporne i dosadne, ne možemo im izbjeći, ni one nisu izuzete od personifikacije. Ponekad padaju i one samoživog ili one nepratljivog ritma. Neke, pak, utvarne, kao da će postati refren You really got me now pradavne pop skupine The Kinks, ili se, možebitno, razraditi u kakvu post-punk obradu, ali to ne uspijevaju. Neće nikada! Prije u potop. Smeta im konstantnost šumora. Kiše ne posjeduju alternativnost. No ima i onih koje nalikuju stepu zombija, potom masovnom ušmrkavanju kokaina te kolektivno organiziranom odvikavanju od heroina i sinkroniziranom bacanju igala, ali te ovise o navici. Pretjerane: kao da Regoč reže nokte. Paranoidne: kao da ti netko stalno za leđima prijeti: ''Kišniče, Kišniče!'' No stvar su ukusa pa je glupo o njima suditi. Nisu naskroz retardirane ni one lebdeće, štapičaste i zastiruće. Postoje i raznovrsne kombinacije među njima: nevidljive, ali osjetne; vidljive, ali neosjetne, a sve su pak nastale od jednostavnijih vrsta: od onih koje pljušte, sipe i kapkaju. Nadalje, podvrstati se mogu po mjestu padanja: mjehuraste u baricama, kružno uzvalovljene u lokvicama, a po mjestu padanja također mogu biti: pločnjikave, parkaste, navrat nanosne, potpetične, otklizne niz krovove, cijedne uz nadstrešnice, u tračnice i rešetke kanalizacije, na klupe. A po osjetu, pak su, mazne, pribadačaste. Čavlaste ili bodežne. Ne treba mimoići ni piskutave, došaptavajuće, zaglušujuće. One poljupčaste: kao pusa do uterusa! Treba istaknuti i one posebnije: pljuskovitije, žmikajuće, rominjave, cmizdrave, napregnutočujne, stopalnohladne i tjemenozabodne, snohvatne, ljepljive i strasnoglasne… Nezgrapne, ali ipak kapljicavoskokne, gmizave pa, onima kojima jebeš mater, iznenadne, neočekivane. Potom one koje kao da padaju iz kabla, iz tuša, iz obrnute wc-školjke, zdrkane. Padaju i sloganske premda semantički suprostavljene: skladne, iako hladne! Mlake, ali jake! Vruće, ali zezajuće! Tihe, ali izvrsne za produbljivanje psihe! Pljesnjive i baljive, no šaljive! Energične, a nepomične! Guste, ali puste! Zatim one najdulje: s oblaka sve do tvojih dlaka! Pa mračne, a prozračne! Isto kao i tužne, ali nužne! Pogrdne, ali plodne! Mučne, a zvučne! One iza jave, ali bujave! Reumatske, ali hrvatske! Olovne, no snene! Pljuckave, iako škakljuckave! Spermaste, no epidermaste! Naplavljujuće, odnose ljude i kuće! Basaste, uvijek kvasaste. Te su mi totalno glupe! Nemirne, no prozirne! Pa gruba dječja podjela: kiše proljetne koje su smetnje, jesenje kojima se stenje, zimske većinom kliske te ljetne znaju biti prijetnje! Ukratko ću si ponoviti: one koje ječe i koje buče. Zveckave, pucketave, jedvačujne, kuckajuće, strasnoglasne. Duge, kratke, kapkave, lelujave, pljuštave, trzave, kliske, ljepljive, mlatarave i nerazabrane, špranjave. Naporne i dosadne. One koje plode, koje speru i koje dižu prašinu. Mazne, bockave, bodežne. Kao i Maya, uostalom. (…)
Vikend-projekt
(…) Uistinu sam se osjećao grozno, stisnuto, skučeno, stiješnjeno, opkoljeno zbijeno i tako dalje. Ne samo da su se poglavlja začarano ponavljala, to bih još i mogao pretrpjeti, već su sve rečenice djelovale rešetkasto poput kaveza. A, uvijek na isti način, služile su se podlim stilom. Pa čak i dok sam kroz njih i slušao vjetar te, časkom, zauživao u njegovome huku, misleći kako u njemu pronalazim dobre rečenice, nisam više imao snage opisati ih. Svaka koja je nadolazila, činilo mi se da je odaslana u vjetar. A toda svaka nestaje istom što je pomišljena poput daha na staklu prozora, nisam mogao shvatiti. Izgledalo mi je da se puno vjetrova mora ispuhati prije nego što ću tu zagonetku moći dokučiti. (...) Uzdahnuo sam. Nije pomagalo. Uistinu sam se osjećao grozno, stisnuto, skučeno, stiješnjeno i opkoljeno. Ne samo da su se poglavlja začarano ponavljala, već su sve rečenice djelovale rešetkasto poput kaveza... E, nećeš više, rekao sam sebi. Moram nešto poduzeti. Moram izboriti poglavlje samo za sebe. Jedino što te može spasiti iako istovremeno i potpuno usamljuje jest napisati priču. Pisanje priče može zaštititi, ali samo ako je u njoj riječi o onom što te najviše napada. Shvatio sam da vjetrovi kao i riječi služe istoj stvari. Pa da! Da istodobno budemo u njima. A ako me ne mogu smiriti, moram ja njih! Dakle na posao, istrgni se iz ovog reda, zapovijedih si. Možeš ti to i sam. (…)
Otimatelji rečenica
(…) Trak svjetla, što dopire s ulične svjetiljke kroz prozor i razdvaja prostor spavaće sobe kroz koju prolazi, plazi tik pred mojim nogama. U njemu se gipke sjene grana magnolije, kuckajući o staklo prozora na huke vjetra, miješaju sa šarama tepiha, pa se čini da u njihovim dodirima stvaraju šumove.
Slušam: zvuk autobusa, razvučen daljinom i škripom kočnica, nestaje, uvlačeći se u ječanje grada. Brujevi automobila, između njega, jure da bi sustigli utišje.
Umilno drhturim u sporim udisajima, a ubrzanim lupkanjem vlastita srca. Čujem i kako reski zvon telefona prodire kroz prostor stana, prepun mira, te ugodno napinje sobu. I ne dižem slušalicu jer njegova vibrantnost pomaže tišini da se razlije.
S gornjeg kata: prigušeni tonovi spore melodije migolje u zatrtim glasovima iz susjedstva, prije nego što splasnu za trzavim otkucajima sata iz sobe, duboko zadrijevši u muk. U to, stubištem netko silazi hitra no blaga koraka, po dvije stube, s dužim predasima između njih.
Kada napusti zgradu, još dugo osluškujem te predahe.Znam, to je bio netko u prijateljskom posjetu nekome. (…)
Kradljivac zvukova |
|
| Kritike:
|
|
|
|
|
|
