E-mail:
|
|
|
|
Telefon:
+385-1-562 09 93 Za hitne besplatne dostave 24 / 7: Ivica Džolić, 095/ 559 33 75 |
|
|
|
Telefaks:
+385-1-561 34 03 |
|
|
|
Adresa:
V. Stulića 20
10090 Zagreb
Hrvatska |
|
|
|
IZ MUZEJA ŠUMOVA - antologiju novije srpske poezije za VBZ priredio Nenad Milošević:
Aorin autor Nenad Milošević sastavio je za VBZ antologiju novijeg srpskog pjesništva pod nazivom Iz muzeja šumova, te je popratio opširnim predgovorom. Knjiga je izašla iz tiska i može se kupiti u svim boljim knjižarama. |
|
|
|
Nagrada Slavić Hrvoju Tuteku za pjesničku zbirku CIRKULAR:
Zbirka pjesama »Cirkular« Aorinog autora Hrvoja Tuteka proglašena je najuspjelijim prvoobjavljenim književnim djelom u 2008. te joj je pripala nagrada "Slavić". Kako se navodi u obrazloženju nagrade, "već svojim pjesničkim prvijencem »Cirkular« Hrvoje Tutek (Karlovac, 1984.) pokazuje zrelost koja ga u njegovu generacijskom krugu izdvaja ne samo po svježini u mladenačkom pristupu motivima već i po zanimljivom poigravanju jezikom i njegovim značenjskim mogućnostima, formom i ritmom. Tutekovo očuđivanje poetske materije ne poznaje granica, otvara nove prostore i treperi u živom jeziku, koji stoji na početku i kraju pjesnikove fascinacije." Nagrada je dodijeljena u srijedu, 22. travnja 2009., na svečanosti Dana hrvatske knjige u Zavodu za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Splitu. |
|
|
|
Razgovor Dorte Jagić i Marka Pogačara na portalu Booksa.hr:
Dorta Jagić: ISHODIŠTE SVIJETA I TEKSTA
"U mojoj poeziji Bog nije neki daleki deistički voajer ili apstraktna Misao koja sebe misli, on je itekako nezaštićeno prisutan u svakodnevnom ljudskom iskustvu." Više o tome pročitajte ovdje. |
|
|
|
Portal Dnevnikulturni.info o zbirci kratkih proza KIČMA Dorte Jagić:
«Kičma» se sastoji od dvadesetak kratkih priča, a mnoge od njih su nastale kao refleksija na život same autorice. Dorta Jagić se zato ne ustručava reći kako je za nju pisanju donekle i liječenje od tmurne svakodnevice: «Ova zbirka priča nije iskonstruirana, u njoj ima jaku puno mene. Ona je nastala, koliko god to otrcano zvučalo, kao terapija, i toga se ne želim stidjeti ili poricati. Boljka moje generacije je da smo postali zatvoreni i preplašeni.» Čitajući ove priče, može se primijetiti da ih je pisala pjesnikinja, no to Jagić nimalo ne smeta: «Inače volim čitati takvu prozu, a i ne volim strogo razdvajati poeziju od proze. Najbolja književna djela su natopljena poezijom, neka u većoj, a neka u manjoj mjeri.» Tematski gledano, «Kičma» je posvećena te se i ponajviše bavi ženskim iskustvom svijeta. Jagić portretira različite likove kojima je zajedničko njihovo rodno određenje, ali i problemi i nesreće koje i danas status žene u patrijarhalnom društvu još uvijek nažalost podrazumijeva. Za Dortu Jagić žene se nisu kao tema nametnule činjenicom da je i ona jedna, nego ponajviše zbog kompleksne ženske psihologije, pune nijansi i suptilnosti. (Više o tome pročitajte ovdje.) |
|
|
|
Inkantacija pričom ili užitak u pisanju - Prikaz djela O PUNOM I PRAZNOM V. Jurić u Vijencu:
Izvadak iz prikaza prve zbirke kratkih priča Vlatke Jurić "O punom i praznom", koji je za Vijenac napisala Ljerka Car Matutinović: Inkantacija pričom ili užitak u pisanju U devet vješto uravnoteženih priča u kojima životodajno pulsira optimalno osmišljen jezik kazivanja, spisateljičina je opservacija budna i inteligentna, ona gleda i vidi, sluša i čuje, bilo da je riječ o proživljenom ili imaginativnom. Vlatka Jurić nije poput onih naratora koji se isključivo bave sobom krećući se u jalovu krugu svoga razmaženog jastva. Ona je suverena u prostranosti svojih tema, ekskluzivna u njihovu izboru (...). Vlatka Jurić zna zagristi u priču i tako inventivno načeta njezina se priča u svojoj inkantaciji raskriva, prostire pred nama, otkrivajući nam još jednu gotovo rijetku dimenziju u hrvatskoj suvremenoj književnosti: lucidan smisao za humor, tako potreban ironijski odmak nakon kojega se lakše diše. Ta hvale vrijedna osobina dolazi posebno do izražaja u dvjema pripovijetkama: Zbogom, ljubavniče! Ili priča o gladi i pohlepi i Bezimena priča ili jako tužna priča o nestanku. (...) Priča Zbogom, ljubavniče... (...) je nadahnuta, čudesna, riječju - prava. U nas je tako sugestivno i ironijski osmišljeno znao pisati Ranko Marinković, a iz suvremene talijanske proze izdvojila bih Stefana Bennija, meštra za bajkovite, nepredvidive, fantastične situacije. Više pročitajte u Vijencu br. 396 od 7. svibnja 2009. |
|
|
|
Tamara Krstić na Booksinom portalu o knjizi kratkih priča ONI - HUMANI BESTIJARIJ Nataše Skazlić:
Na Booksinom portalu Tamara Krstić donosi prikaz zbirke kratkih priča Nataše Skazlić "Oni - humani bestijarij": 'Oni - humani bestijarij' je pokušaj istraživanja prirode ljudskih odnosa. 'Tko smo? Nismo. Oni smo.' (...) knjiga Oni - humani bestijarij (Aora 2008.), se može posmatrati, pomalo ironično, kao zbornik kratkih priča u kojima su te humane životinje zapravo muškarci, likovi stvarnih ili zamišljenih muškaraca koji nastaju i progovaraju iz vizure žene. Može se reći da je knjiga priča pokušaj istraživanja prirode ljudskih odnosa i prirode potrage za savršenim drugim. Ili da donosi fragmente iz života i moguće odgovore na pitanja poput onih šta je prava ljubav, gde počinje i zbog čega nestaje i kakva sve značenja ima fenomen ljubavi. I baš svaka priča nosi u sebi prizvuk tih pitanja: tiho, nenametljivo i implicitno. Ukoliko želite saznati više, pročitajte cijeli prikaz. |
|
|
|
Davor Šišović u Glasu Istre o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljube Pauzina:
"(...) kad god se učini da su obrasci, trendovi, stilovi ili pokreti u domaćoj književnosti uočeni, prepoznati, pobrojani, arhivirani, nenadano (ali potiho, samozatajno) pojavi se neki pisac s nekom knjigom koju bez dvojbe ili grižnje savjesti možemo proglasiti originalnom i samosvojnom. Ljubo Pauzin već odavno objavljuje i piše, ali poeziju i drame; ovo mu je prvi roman, itekako vrijedan pažnje." - kaže Davor Šišović u Glasu Istre. Više o tome pročitajte ovdje. |
|
|
|
Ferić o romanu Krune Čudine BDJENJE:
Književnik Zoran Ferić je o romanu Krune Čudine Bdjenje na predstavljanju u Booksi u petak, 26.9.2008., rekao sljedeće: "Kad su počeli ti trnci u nogama (motiv iz romana, op.a.), čitam ja, čitam, noć je gluha, masna, tamna, kao krv kod Krleže, čitam ja i osjetim trnce u nogama. A moj je otac, nažalost, imao takvih problema, i to se loše završilo. S tim trncima u nogama, čitam ja dalje i naravno, pred jutro koje donosi olakšanje, na kraju romana, imao sam trnce oko srca, i oni još uvijek traju. Ovo je roman koji nas pogađa tamo gdje smo najtanji – nekog u trncima, nekog u odnosu oca i sina... Postupci koji postoje u romanu na stilskoj razini apsolutno su primjereni, jer se Kruno kao autor ne boji patetike, one patetike u dobrom smislu. Ne boji se iskazati što želi na neki patetičan način, poetskim stilom, s puno elipsa i nabrajanja koja nas izvode iz tog skučenog, malog, vatikanskog (vidi knjigu, op.a.) svijeta u neki veliki svijet koji se, ekspresionistički rečeno, rasprskava pred nama". Ferić je još dodao da mu je čitanje Bdjenja došlo poput suočenja sa samim sobom, zbog velike količine podudarnosti Krunina romana i dijela njegova života. I sam je Ferić, naime, sa svojim ocem prošao sličnu priču pa ga je Bdjenje vratilo u te dane. Pohvalivši i kraj romana kojeg je nazvao majstorskim, ali ga prisutnima nije smio odati da ne pokvari gušt čitanja, Ferić je zaključio: "Bdjenje je roman koji nikad neću zaboraviti, jedino možda u najtežoj fazi Alzheimera." |
|
|
|
Olja Savićević-Ivančević u Slobodnoj Dalmaciji o romanu JA I KAMINSKI Daniela Kehlmanna:
Možda je „Ja i Kaminski" priča o samoljublju kao ultimativnom obliku ljubavi, pa i ljubavi prema umjetnosti, satira koja nije samo društvena, već zadire dublje, bolnije, ali je, svejedno, i roman o prijateljstvu dva, s obzirom na stupanj iskazane sebičnosti, hendikepirana tipa. I to je, osim što zna bit smiješno, zapravo vrlo romantično. Kehlmann ne ide u karikaturu, nema u njegovoj satiri afektiranja ili ogorčenosti, skrike i vriske, prvoloptaškog humora. On se svemu smiješka i podsmjehuje iz blizine, u oči. Jednostavno, fino, čitko, tako da (...) je u životu (...) šteta propustiti (...) Kehlmanna i njegove romane. Cijeli tekst pročitajte ovdje. |
|
|
|
Nikola Petković o knjizi Aide Bagić "Ako se zovem Sylvia":
Aida Bagić : Ako se zovem Sylvia Apelativna kulturalna balistika Aide Bagić na običan se jezik može prevesti ovako: polikulturalnost, paradoksalna dvojezičnost unutar za nju lingvistički jednog jezika čijim se varijantama slobodno služi, u nemogućnosti da zažive u javnome prostoru na razini kolektiva, mimikriraju se u očito manje opasne zabrane na razini individue od kojih su najčitljivije homo i biseksualnost. Već na početku knjige, autoričin nam glas uokviruje motivski grozd koji je toliko poetski sveobuhvatan da podsjeća na temu. U pjesmi naslov koje sugerira "total recall" neosentimentalizma, "Vremena su proustovska«, Aida Bagić čitateljstvu pred-meće i pred-laže totalni prezent. Dijagnostički precizno ona razapinje neraskidivu mrežu prisutnosti prezent koje je i signal totalnoga tu i sada i istovremeno glagolsko vrijeme unutar kojega se, bilo da se radi o aktivu ili o pasivu, živeći, snalazi subjekt:
"Sada koje se ne da razdvojiti od jednom, nekoć, / onomad, bilo kad, ovdje koje priziva tamo, drugdje, / gdje ima te sabranosti na sada i ovdje."
Stvarno gdje? Pažljiviji čitatelj sluti: u paralelnim svjetovima ove knjige čija dva temeljna prostora čine njezina jedinstvena litararna sugestibilnost i zaigrani paradoks prema kojemu i nas i prostora i jezika i vremena čiji su osnovni ingredijenti kao i jedinica kušnje njegove zbiljnosti, uspomene, ima jedino tamo gdje nas (više) aktivno nema. Pa nismo li, kako to glasno sugerira atmosfera "Geometrije prostora..." i "Trajanja vremena" svi koji se sjećamo takozvanih (naših) apriornih kategorija bivanja kao što su to (naš) prosotor i (naše) vrijeme duhovni, intelektualni... egzistencijalni nasljednici jedne nekad karikaturalno ideologizirane, a danas jetko sentimentalizirane bivšosti!?
Više pročitajte ovdje . Nikola Petković, 3.11.2008. (Tekst je prvotno objavljen u Novom Listu) |
|
|
|
Robert Perišić u "Globusu" o romanu JA I KAMINSKI Daniela Kehlmanna:
|
|
|
|
|
 |
| Ako se zovem Sylvia
|
|
 |
|
Naslov:
Ako se zovem Sylvia
Autor:
Naslov originala:
Godina:
2007
ISBN:
978-953-7496-03-6
Broj stranica:
86
|
|
Vrsta knjige:
Poezija
Prijevod:
Uvez:
Meki
Urednica/urednik:
Nela Milijić
Cijena:
75.00 kn
|
|
| O knjizi:
|
|
|
|
| Sadržaj:
|
|
Oslobađanje od sjećanjaAida Bagić objavljuje poeziju već dugi niz godina, a u zbirci Ako se zovem Sylvia objedinjen je njen opus koji je nastajao u različitim vremenskim razdobljima. Stoga je sabiranje sjećanja i propitivanje vremenitosti u središtu njezina poetskog interesa. U pjesmi Vremena su prustovska eksplicitno ističe kako je svaki pogled u stranu "odbacuje natrag u sjećanje". No ona je pritom svjesna kako svaki trenutak nosi "ulomke nekadašnjih" i da je nemoguće pronaći neko sadašnje vrijeme, pročišćeno od "krpica prošlosti". Jedan od važnih toposa u njezinu pjesništvu svakako je propitivanje identiteta, nacionalnih i jezičkih, ali naročito rodnih i seksualnih. Potrebno je istaknuti i kako se Aida Bagić nerijetko igra riječima, pa neke pjesme pružaju poseban zvučni užitak. Utjecaj čitanja ruske avangardne književnosti ogleda se u pjesmama u kojima je posebno težište na ritmu, ali i na angažiranosti (primjerice, u pjesmi Vretena se vrte brzo (postrevolucionarna, za pjevanje na placu/pijaci)). Konstantno je u autorice prisutna svijest o postojanju paralelnih stvarnosti - posebno u ciklusu Geometrija prostora koji nastanjujem. Pitanje korijena, neimanja vlastitog prostora, nepripadnosti, neprilagođenosti, također je važno, pa se lirska junakinja pita jesam li ja "ovdje i/ili ondje", te "znam li ja gdje živim?". I zato nastoji podsjećati sebe na stvarnost, da ne bude "u svojoj glavi", već "na svježem zraku". Dominantni ton u zbirci je melankoličan, jer riječ je o prisjećanjima, prizivanjima nekih zaboravljenih slika iz djetinjstva, mladosti, ponekad na samom rubu patetike, ali važno je naglasiti kako je autorica ipak uspijeva izbjeći i to ironijom, ili pak grafičkim rješenjima - tj. razbijanjem linearnosti stiha. Njezin krajnji cilj je upravo želja za gubitkom sjećanja, jer osloboditi se sjećanja može za nju biti tek lijek, kao što je pisanje pjesama nesumnjivo pokušaj oslobađanja svijesti od tih slika prošlosti. Aida Bagić nerijetko referira na literaturu - na bajke, na balade, na ruske avangardiste, na Slamniga i na hrvatsku žensku književnu tradiciju. Nesumnjivo je pak da je upravo Sylvia Plath njezina posebna inspiracija, ali zanimljivo je da spominje i hrvatske autorice (u pjesmi ženska bolest), te da u svoje pjesništvo uvodi lik Olene Popik, ukrajinske prostituke. Za razliku od ranijih godina, kada je sudjelovala u velikim društvenim pokretima (o tome govori pjesma Sjedila sam ja ipak jednom na asfaltu), ona sada teži nekom svom unutarnjem razvoju, rastu, mirnom kao što je rast stabla, bez nekih velikih zagledanosti u "prevratničku budućnost" (pjesma rasla bih). Uostalom, vrijeme velikih revolucija je prošlo ("trag revolucije u imenima je ulica") i ona je pomirena s vlastitim nomadstvom koje se ogleda u prelaženju granica, identitetskih i političkih, te u unošenju riječi "stranog" jezika u vlastite pjesme. U pjesmi Masline sažima vlastitu povijest pisanja - od bilježenja oporuka, planova, snova, pa do zbirke u kojoj svjedočimo o jednoj uzbudljivoj priči odrastanja, koje ipak ostavlja pukotine, tako da ta mjesta postaju početak ispisivanja poezije u kojoj se prelama referiranje na literaturu, na burno vrijeme, prevratničko, u kojem ona nije bila tek promatračica, ali i na vrijeme, ono "unutarnje", kada se želi "vratiti samoj sebi", da ne bude posvuda, rasuta... U kontekstu suvremenog ženskog pjesništva, Aida Bagić pojavljuje se kao autorica koja afirmira pjesništvo koje podjednako u sebi želi sintetizirati intertekstualnost, ali i stvarnosnost. Autorica ne pribjegava objektivnim korelativima, već se otvara, prepušta emocijama, i zato će svojim pjesmama dirnuti svoje čitatelje/čitateljice. |
|
| Isječak:
|
|
Vremena su prustovska Svaki me pogled u stranu, gdje rubom oka uhvatim dio predmeta, pokreta, sliku, odbacuje unatrag u sjećanje. Sakupljam krpice prošlosti, bljeskove nekadašnje unutrašnjosti i povremeno mi se učini da bih mogla poludjeti ako sve to odjednom nasrne na mene. Kao da nema niti jedan potpuno novi trenutak koji ne bi nosio ulomke nekadašnjih, kao krhotine koje vrcaju iz pijeska (kakve su me oluje obuzele?) i ja ne znam što učiniti s njima. Zapisujem li, ne valja. Ne zapisujem li, ne valja. Nemirna sam ovako i onako, a sjećanje se ne da obuzdati. Htjela bih sadašnjost, utihu, prisutnost samo u ovome trenutku. Sada i ovdje, sada i ovdje, ponavljaju šarene ptice na hakslijevskom otoku, ponavljaju priručnici samopomoći, ponavlja moja najbolja prijateljica, sada i ovdje. Sada koje se ne da razdvojiti od jednom, nekoć, onomad, bilo kad, ovdje koje priziva tamo, drugdje, gdje ima te sabranosti na sada i ovdje? Svakodnevno radim na svojoj knjizi. S brzinom i lakoćom. Sve zaboravljene rečenice, one koje sam ispisivala u polusnu, koje bi iskrile u bljeskovima nadahnuća, koje sam izgovarala glasno (samoj sebi) i tiho (samo rijetko drugima) i koje su bile sačinjene od samoga zvuka, naviru ovih dana (jesen je) na mene kao na obalu. Voda sam. Nemam obale. Razlijevam se. Nemam granicu. « U tradiciji je ruske književnostida stalno traži smisao života.» Kako neobično! Postala sam dijelom ruske književnosti još u prvim adolescentskim godinama, a da o ruskoj književnosti tada jedva da sam imala pojma. U dnevnik sam, doduše, upisala: «Ali zar nije štošta smiješno?» i sanjala sam kako knez Miškin ulazi preko drvene balkonske ograde pod moj prozor i gleda me, gleda me bez razumijevanja-kao da zapravo nije gledao u mene, nego nekamo posve, malo, mimo, mene. Vanja kažeja sam iz Osijeka. Pitaju gdje je to. To je daleko tamo daleko i više sam zaboravila sve pjesme koje se još uvijek mogu čuti na radio em em cvaj. Vanja kaže da je jednom njezin otac, koji je Ciganin i voli svirati, posadio u zemlju jelku bez korijena. Kupljenu na tržnici, običnu novogodišnju, nimalo ekološki osviještenu posve prirodnu odsječenu mrtvu jelku. Još uvijek se zelenila, svježe odsječena jelka s novogodišnje tržnice. Dočekala je proljeće. Pustila korijenje i raste. Obična novogodišnja i/ili božićna, sjekirom u jednom potezu odsječena jelka. I kakve sad to veze ima jesam li ja ovdje i/ili ondje. Korijenje se hvata dobre zemlje, rekao je Vanjin otac, koji je Ciganin. da se vratimda se vratim samoj sebi valjalo bi da zastanem. u tišinu da se slijem i da čekam tamo u tišini i da čekam. ne znam što i ne znam koga. da se vratim samoj sebi to sam htjela. tu sam nisam i tamo sam. posvuda sam. rasuta. u vlakove avione i brodove u ljubavi strast i ceste. u ženama i ženama u svakoj me malo ima ali mene nema ostala sam na stanici. poštarima domahujem a oni me ne poznaju jer ja nisam odavde ja sam odande. iza sedam brda i dolina. i vlakova sedam sedam sedam. ja sam stigla s vjetrom s vjetrom ću i da odem. sa košavom i sa burom. samo vjetra nema. utiha je. bolje je biti vanimaja kaže ne provodi toliko vremena u svojoj glavi maja je mudra poslušno odem van ali u četvrtastoj sobici iznad lijevog uha stanuju moji roditelji prepirem se s njima kao da sam malo dijete u glavi su mi vani sam a glava me boli boli boli iako bolje je biti vani na svježem zraku nego u vlastitoj glavi |
|
| Kritike:
|
|
Aida Bagić : Ako se zovem SylviaApelativna kulturalna balistika Aide Bagić na običan se jezik može prevesti ovako: polikulturalnost, paradoksalna dvojezičnost unutar za nju lingvistički jednog jezika čijim se varijantama slobodno služi, u nemogućnosti da zažive u javnome prostoru na razini kolektiva, mimikriraju se u očito manje opasne zabrane na razini individue od kojih su najčitljivije homo i biseksualnost. | | |
 | Već na početku knjige, autoričin nam glas uokviruje motivski grozd koji je toliko poetski sveobuhvatan da podsjeća na temu. U pjesmi naslov koje sugerira “total recall” neosentimentalizma, “Vremena su proustovska«, Aida Bagić čitateljstvu pred-meće i pred-laže totalni prezent. Dijagnostički precizno ona razapinje neraskidivu mrežu prisutnosti prezent koje je i signal totalnoga tu i sada i istovremeno glagolsko vrijeme unutar kojega se, bilo da se radi o aktivu ili o pasivu, živeći, snalazi subjekt:
“Sada koje se ne da razdvojiti od jednom, nekoć, / onomad, bilo kad, ovdje koje priziva tamo, drugdje, / gdje ima te sabranosti na sada i ovdje.”
Stvarno gdje? Pažljiviji čitatelj sluti: u paralelnim svjetovima ove knjige čija dva temeljna prostora čine njezina jedinstvena litararna sugestibilnost i zaigrani paradoks prema kojemu i nas i prostora i jezika i vremena čiji su osnovni ingredijenti kao i jedinica kušnje njegove zbiljnosti, uspomene, ima jedino tamo gdje nas (više) aktivno nema. Pa nismo li, kako to glasno sugerira atmosfera “Geometrije prostora...” i “Trajanja vremena”svi koji se sjećamo takozvanih (naših) apriornih kategorija bivanja kao što su to (naš) prosotor i (naše) vrijeme duhovni, ingtelektualni...egzistencijalni nasljednici jedne nekad karikaturalno ideologizirane, a danas jetko sentimentalizirane bivšosti!?
Senzualiziranu i subjektiviziranu međuigru kojom postupno od sveprisutnosti subjekta u neuhvatljivome prostoru autorica dolazi do snažne retoričke geste produktivnog zaborava kao elementarnog uvjeta za koliko-toliko dostojno preživljavanje, Aida Bagić nastavlja u indikativno naslovljenoj pjesmi “da se vratim”:
“tu sam nisam i tamo sam. posvuda sam. rasuta. u vlakove/avione i brodove u ljubavi strast i ceste. u ženama i ženama / u svakoj me malo ima ali mene nema ostala sam // na stanici // poštarima domahujem a oni me ne poznaju jer ja nisam odavde ja sam odande (...) ja sam stigla s vjetrom s vjetrom ću / i da odem. sa košavom i sa burom. samo vjetra nema. // utiha je.«
Subjekt je ovdje svugdje i nigdje i na jedinom metodički opravdanom putu ukoliko se, milom ili silom, želi pozicionirati u svijet: na putu ka tu i sada, trajno je sa sobom izvan sebe, drugim riječima, na putu k sebi, sve u svemu, uvijek negdje drugdje. Ovakav (ne)moguć raspored sebstva jedna je od najpreciznijih domicilnih kulturalnih subverzija postemocionalističkog i postsubjektivističkog jaza između pomodno nepostojeće i time nepopularne kategorije “ljudske prirode” i jednako tako pomodno svepostojećeg i samim time popularnog koncepta “identiteta”.
Budući da vlakovi za istok ne voze, jer su začarani (omađijani), a istok je iza Lipovca novokomponiranim čuvarima zapada ionako ono što je Aristotelu bio svijet onkraj Harkulovih stupova: nebiće nastanjeno nemanima, jedino što glasu kojeg čitamo preostaje jest meandriranje unutar zadanih arbitrarnosti prezenta. Od policentičnosti jezika bivšosti koja je preživjela u iskustvu memorije, i kojim Aida u više navrata piše-jezika kojega politika, za razliku od od nje kompetentnije lingvistike, jasno razlikuje, svjesna nemogućnosti njegove uporabe izvan prostora privatnosti i intime, vješto pretače u policentričnost sebstva.
Iako naoko precizno usmjeren u nju samu, “filigranski jedan metak” u letu prema “ja”svoju materijalnost predaje zvuku koji ga prati na imaginarnome putu k u nas već prilično temeljito obavljenom kolektivnom kulturnom suicidu. Apelativna kulturalna balistika Aide Bagić na običan se jezik može prevesti ovako: polikulturalnost, paradoksalna dvojezičnost unutar za nju lingvistički jednog jezika čijim se varijantama slobodno služi, u nemogućnosti da zažive u javnome prostoru na razini kolektiva, mimikriraju se u očito manje opasne zabrane na razini individue od kojih su najčitljivije homo i biseksualnost.
I, što da se radi, svaki za sebe i svaki svojim jezikom, pitali su sumanuti krojači jaza na ovim prostorima... Aida ima sugestiju. Nije nužno najsretnija, ali je, kako za nju stvari stoje, zasad jedina moguća: potpunost sjećanja suzbiti produktivnim zaboravom. I naše vrijeme, vidite, ima ljute rane i ljute trave za kojima posižemo i mi, koji izravno nikoga nismo ubili. Gubitak sjećanja, kaže Aida, “nije poremećaj / to je lijek«.
I ta nas preporuka, pretvarajući paradoks u hladnu konstataciju, sljedećim riječima, vraća na početak prikaza: “ako sam uvijek sad i ovdje / kako da se sjetim bilo čega?”
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )
Nikola Petković, 03.11.08 |
|
|
|
|
