E-mail:
|
|
|
|
Telefon:
+385-1-562 09 93 Za hitne besplatne dostave 24 / 7: Ivica Džolić, 095/ 559 33 75 |
|
|
|
Telefaks:
+385-1-561 34 03 |
|
|
|
Adresa:
Aora komunikacije d.o.o. V. Stulića 20
10090 Zagreb
Hrvatska |
|
|
|
Pratite nas na Bloggeru:
|
|
|
|
DUŠE OD GUME Dore Kinert Bučan među 5 najboljih hrvatskih romana:
  Roman Duše od gume Dore Kinert Bučan ušao među 5 najboljih hrvatskih romana koji se takmiče za književnu nagradu roman@tportal.hr. Više pročitajte na našem blogu. |
|
|
|
Strip o pjesmi PRESUDA Asje Bakić:
Irena Jukić Pranjić nacrtala je strip o pjesmi Presuda iz izbirke Može i kaktus, samo neka bode Asje Bakić. Pogledajte!
|
|
|
|
Strahimir Primorac u Vijencu o KIČMI Dorte Jagić:
Dorta Jagić, afirmirana ponajprije kao pjesnikinja – objavila je dosad četiri zbirke – ali i dramska autorica, kazališna kritičarka i prevoditeljica, (Sinj, 1974) javila se i prvom proznom knjigom. U zbirci koju je naslovila Kičma (izd. Aora, Zagreb, 2009.) sabrala je 23 kratke priče i predstavila se kao zanimljiva pripovjedačica s nekoliko vrsnih tekstova koji najavljuju njezin pripovjedački potencijal.
Više o tome saznajte ovdje.
|
|
|
|
Andrea Milanko u Zarezu o pjesničkom prvijencu Asje Bakić MOŽE I KAKTUS, SAMO NEKA BODE:
   Andrea Milanko objavila je recenziju pjesničkog prvijenca naše mlade autorice Asje Bakić MOŽE I KAKTUS, SAMO NEKA BODE u Zarezu od 4. 3. 2010. Više pročitajte ovdje. |
|
|
|
Jagna Pogačnik o romanu "Duše od gume" Dore Kinert Bučan:
  Moderna vremena Info donose nam recenziju romana "Duše od gume" Dore Kinert Bučan. Više pročitajte ovdje. |
|
|
|
Darija Žilić o pjesničkom prvijencu Asje Bakić MOŽE I KAKTUS, SAMO NEKA BODE:
  Više pročitajte ovdje. |
|
|
|
Intervju Darije Žilić s Nenadom Miloševićem za Zarez:
  Intervju Darije Žilić s Nenadom Miloševićem, objavljen u travnju 2010., o njegovoj zbirci TIME CODE i antologiji novijeg srpskog pjesništva možete pročitati ovdje. |
|
|
|
Razgovor Dorte Jagić i Marka Pogačara na portalu Booksa.hr:
Dorta Jagić: ISHODIŠTE SVIJETA I TEKSTA 
"U mojoj poeziji Bog nije neki daleki deistički voajer ili apstraktna Misao koja sebe misli, on je itekako nezaštićeno prisutan u svakodnevnom ljudskom iskustvu." Više o tome pročitajte ovdje. |
|
|
|
Portal Dnevnikulturni.info o zbirci kratkih proza KIČMA Dorte Jagić:
   «Kičma» se sastoji od dvadesetak kratkih priča, a mnoge od njih su nastale kao refleksija na život same autorice. Dorta Jagić se zato ne ustručava reći kako je za nju pisanju donekle i liječenje od tmurne svakodnevice: «Ova zbirka priča nije iskonstruirana, u njoj ima jaku puno mene. Ona je nastala, koliko god to otrcano zvučalo, kao terapija, i toga se ne želim stidjeti ili poricati. Boljka moje generacije je da smo postali zatvoreni i preplašeni.» Čitajući ove priče, može se primijetiti da ih je pisala pjesnikinja, no to Jagić nimalo ne smeta: «Inače volim čitati takvu prozu, a i ne volim strogo razdvajati poeziju od proze. Najbolja književna djela su natopljena poezijom, neka u većoj, a neka u manjoj mjeri.» (Više o tome pročitajte ovdje.) |
|
|
|
Božidar Aajbegović u Novoj Istri o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljubomira Pauzina:
Božidar Alajbegović u Novoj Istri o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljubomira Pauzina kaže sljedeće:  
"Pauzinov narator kombinira reminiscencijsko pripovijedanje u prvome licu i direktno obraćanje samome sebi u drugome licu, pri čemu je prisjećanje obilježeno ironijom i duhovitošću (kod anegdotalnih opisa dogodovština pojedinih sugrađana) ili pak nostalgijom (kada na red dođe retrospekcija vlastitih iskustava) dok rečenice upućene samome sebi odišu naglašenim lirizmom i predstavljaju male poetske oaze u proznome rukopisnom tkivu. Više pročitajte ovdje. |
|
|
|
Olja Savićević Ivančević u Slobodnoj Dalmaciji o romanu JA I KAMINSKI Daniela Kehlmanna:
 
Možda je „Ja i Kaminski" priča o samoljublju kao ultimativnom obliku ljubavi, pa i ljubavi prema umjetnosti, satira koja nije samo društvena, već zadire dublje, bolnije, ali je, svejedno, i roman o prijateljstvu dva, s obzirom na stupanj iskazane sebičnosti, hendikepirana tipa. I to je, osim što zna bit smiješno, zapravo vrlo romantično. Kehlmann ne ide u karikaturu, nema u njegovoj satiri afektiranja ili ogorčenosti, skrike i vriske, prvoloptaškog humora. On se svemu smiješka i podsmjehuje iz blizine, u oči. Jednostavno, fino, čitko, tako da (...) je u životu (...) šteta propustiti (...) Kehlmanna i njegove romane.
Cijeli tekst pročitajte ovdje. |
|
|
|
Tamara Krstić na Booksinom portalu o knjizi kratkih priča ONI - HUMANI BESTIJARIJ Nataše Skazlić:
 Na Booksinom portalu Tamara Krstić donosi prikaz zbirke kratkih priča Nataše Skazlić "Oni - humani bestijarij": 'Oni - humani bestijarij' je pokušaj istraživanja prirode ljudskih odnosa. 'Tko smo? Nismo. Oni smo.' (...) knjiga Oni - humani bestijarij (Aora 2008.), se može posmatrati, pomalo ironično, kao zbornik kratkih priča u kojima su te humane životinje zapravo muškarci, likovi stvarnih ili zamišljenih muškaraca koji nastaju i progovaraju iz vizure žene. Može se reći da je knjiga priča pokušaj istraživanja prirode ljudskih odnosa i prirode potrage za savršenim drugim. Ili da donosi fragmente iz života i moguće odgovore na pitanja poput onih šta je prava ljubav, gde počinje i zbog čega nestaje i kakva sve značenja ima fenomen ljubavi. I baš svaka priča nosi u sebi prizvuk tih pitanja: tiho, nenametljivo i implicitno. Ukoliko želite saznati više, pročitajte cijeli prikaz. |
|
|
|
Davor Šišović u Glasu Istre o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljube Pauzina:
|
|
|
|
Ferić o romanu Krune Čudine BDJENJE:
 Književnik Zoran Ferić je o romanu Krune Čudine Bdjenje na predstavljanju u Booksi u petak, 26.9.2008., rekao sljedeće: "Kad su počeli ti trnci u nogama (motiv iz romana, op.a.), čitam ja, čitam, noć je gluha, masna, tamna, kao krv kod Krleže, čitam ja i osjetim trnce u nogama. A moj je otac, nažalost, imao takvih problema, i to se loše završilo. S tim trncima u nogama, čitam ja dalje i naravno, pred jutro koje donosi olakšanje, na kraju romana, imao sam trnce oko srca, i oni još uvijek traju. Ovo je roman koji nas pogađa tamo gdje smo najtanji – nekog u trncima, nekog u odnosu oca i sina... Postupci koji postoje u romanu na stilskoj razini apsolutno su primjereni, jer se Kruno kao autor ne boji patetike, one patetike u dobrom smislu. Ne boji se iskazati što želi na neki patetičan način, poetskim stilom, s puno elipsa i nabrajanja koja nas izvode iz tog skučenog, malog, vatikanskog (vidi knjigu, op.a.) svijeta u neki veliki svijet koji se, ekspresionistički rečeno, rasprskava pred nama". Ferić je još dodao da mu je čitanje Bdjenja došlo poput suočenja sa samim sobom, zbog velike količine podudarnosti Krunina romana i dijela njegova života. I sam je Ferić, naime, sa svojim ocem prošao sličnu priču pa ga je Bdjenje vratilo u te dane. Pohvalivši i kraj romana kojeg je nazvao majstorskim, ali ga prisutnima nije smio odati da ne pokvari gušt čitanja, Ferić je zaključio: "Bdjenje je roman koji nikad neću zaboraviti, jedino možda u najtežoj fazi Alzheimera." |
|
|
|
Nagrada Slavić Hrvoju Tuteku za pjesničku zbirku CIRKULAR:
 Zbirka pjesama »Cirkular« Aorinog autora Hrvoja Tuteka proglašena je najuspjelijim prvoobjavljenim književnim djelom u 2008. te joj je pripala nagrada "Slavić".
Kako se navodi u obrazloženju nagrade, "već svojim pjesničkim prvijencem »Cirkular« Hrvoje Tutek (Karlovac, 1984.) pokazuje zrelost koja ga u njegovu generacijskom krugu izdvaja ne samo po svježini u mladenačkom pristupu motivima već i po zanimljivom poigravanju jezikom i njegovim značenjskim mogućnostima, formom i ritmom.
Tutekovo očuđivanje poetske materije ne poznaje granica, otvara nove prostore i treperi u živom jeziku, koji stoji na početku i kraju pjesnikove fascinacije."
Nagrada je dodijeljena u srijedu, 22. travnja 2009., na svečanosti Dana hrvatske knjige u Zavodu za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Splitu. |
|
|
|
Inkantacija pričom ili užitak u pisanju - Prikaz djela O PUNOM I PRAZNOM V. Jurić u Vijencu:
  Izvadak iz prikaza prve zbirke kratkih priča Vlatke Jurić "O punom i praznom", koji je za Vijenac napisala Ljerka Car Matutinović: Inkantacija pričom ili užitak u pisanju U devet vješto uravnoteženih priča u kojima životodajno pulsira optimalno osmišljen jezik kazivanja, spisateljičina je opservacija budna i inteligentna, ona gleda i vidi, sluša i čuje, bilo da je riječ o proživljenom ili imaginativnom. Vlatka Jurić nije poput onih naratora koji se isključivo bave sobom krećući se u jalovu krugu svoga razmaženog jastva. Ona je suverena u prostranosti svojih tema, ekskluzivna u njihovu izboru (...). Vlatka Jurić zna zagristi u priču i tako inventivno načeta njezina se priča u svojoj inkantaciji raskriva, prostire pred nama, otkrivajući nam još jednu gotovo rijetku dimenziju u hrvatskoj suvremenoj književnosti: lucidan smisao za humor, tako potreban ironijski odmak nakon kojega se lakše diše. Više pročitajte u Vijencu br. 396 od 7. svibnja 2009. |
|
|
|
Nikola Petković o knjizi Aide Bagić "Ako se zovem Sylvia":
  Aida Bagić : Ako se zovem Sylvia Apelativna kulturalna balistika Aide Bagić na običan se jezik može prevesti ovako: polikulturalnost, paradoksalna dvojezičnost unutar za nju lingvistički jednog jezika čijim se varijantama slobodno služi, u nemogućnosti da zažive u javnome prostoru na razini kolektiva, mimikriraju se u očito manje opasne zabrane na razini individue od kojih su najčitljivije homo i biseksualnost. Već na početku knjige, autoričin nam glas uokviruje motivski grozd koji je toliko poetski sveobuhvatan da podsjeća na temu. Više pročitajte ovdje . Nikola Petković, 3.11.2008. (Tekst je prvotno objavljen u Novom Listu) |
|
|
|
Robert Perišić u "Globusu" o romanu JA I KAMINSKI Daniela Kehlmanna:
  Više o tome pročitajte ovdje. |
|
|
|
Draženka Polović o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljubomira Pauzina:
 Izvadak iz kritike: To autorsko traganje (neki bi rekli) „za izgubljenim vremenom", ili za smislom i identitetom, odvija se kod Pauzina u nekoliko paralelnih pripovjedačkih perspektiva i narativnih tokova. Prva je perspektiva aktivnog sudionika ili otvorenog promatrača, mladca, još svojevrsnog čovjeka bez svojstava, koji suptilno registrira i upija slike svijeta koje se odvijaju u rasteru karlovačkih ulica, trgova i parkova, koje onda kao zasebni fragmenti utiskuju neizbrisive tragove i tvore mozaičku kompozicijsku cjelinu. U drugoj perspektivi taj isti JA - je pripovjedač s distancom, sada čovjek sa svojstvima, koji komentira i nastoji razumjeti zamršeni su-odnos priče i pripovjedača. Više pročitajte ovdje. |
|
|
|
Nomen est omen: Što nam znače naslovi knjiga?:
  
Kako je to kad naslov (knjige) legne kao šamar budali - pročitajte u članku Novog lista od 8.5.210. Piše: Davor Mandić. A što o naslovima romana misli Tomislav Brlek, član tportalovog žirija za najbolji roman 2009., pročitajte ovdje. |
|
|
|
|
 |
| Ako se zovem Sylvia
|
|
 |
|
Naslov:
Ako se zovem Sylvia
Autor:
Naslov originala:
Godina:
2007
ISBN:
978-953-7496-03-6
Broj stranica:
86
|
|
Vrsta knjige:
Poezija
Prijevod:
Uvez:
Meki
Urednica/urednik:
Nela Milijić
Cijena:
75.00 kn
|
|
| O knjizi:
|
|
|
|
| Sadržaj:
|
|
Oslobađanje od sjećanja
Aida Bagić objavljuje poeziju već dugi niz godina, a u zbirci Ako se zovem Sylvia objedinjen je njen opus koji je nastajao u različitim vremenskim razdobljima. Stoga je sabiranje sjećanja i propitivanje vremenitosti u središtu njezina poetskog interesa.
U pjesmi Vremena su prustovska eksplicitno ističe kako je svaki pogled u stranu "odbacuje natrag u sjećanje". No ona je pritom svjesna kako svaki trenutak nosi "ulomke nekadašnjih" i da je nemoguće pronaći neko sadašnje vrijeme, pročišćeno od "krpica prošlosti". Jedan od važnih toposa u njezinu pjesništvu svakako je propitivanje identiteta, nacionalnih i jezičkih, ali naročito rodnih i seksualnih.
Potrebno je istaknuti i kako se Aida Bagić nerijetko igra riječima, pa neke pjesme pružaju poseban zvučni užitak. Utjecaj čitanja ruske avangardne književnosti ogleda se u pjesmama u kojima je posebno težište na ritmu, ali i na angažiranosti (primjerice, u pjesmi Vretena se vrte brzo (postrevolucionarna, za pjevanje na placu/pijaci)).
Konstantno je u autorice prisutna svijest o postojanju paralelnih stvarnosti - posebno u ciklusu Geometrija prostora koji nastanjujem. Pitanje korijena, neimanja vlastitog prostora, nepripadnosti, neprilagođenosti, također je važno, pa se lirska junakinja pita jesam li ja "ovdje i/ili ondje", te "znam li ja gdje živim?". I zato nastoji podsjećati sebe na stvarnost, da ne bude "u svojoj glavi", već "na svježem zraku".
Dominantni ton u zbirci je melankoličan, jer riječ je o prisjećanjima, prizivanjima nekih zaboravljenih slika iz djetinjstva, mladosti, ponekad na samom rubu patetike, ali važno je naglasiti kako je autorica ipak uspijeva izbjeći i to ironijom, ili pak grafičkim rješenjima - tj. razbijanjem linearnosti stiha. Njezin krajnji cilj je upravo želja za gubitkom sjećanja, jer osloboditi se sjećanja može za nju biti tek lijek, kao što je pisanje pjesama nesumnjivo pokušaj oslobađanja svijesti od tih slika prošlosti.
Aida Bagić nerijetko referira na literaturu - na bajke, na balade, na ruske avangardiste, na Slamniga i na hrvatsku žensku književnu tradiciju. Nesumnjivo je pak da je upravo Sylvia Plath njezina posebna inspiracija, ali zanimljivo je da spominje i hrvatske autorice (u pjesmi ženska bolest), te da u svoje pjesništvo uvodi lik Olene Popik, ukrajinske prostituke. Za razliku od ranijih godina, kada je sudjelovala u velikim društvenim pokretima (o tome govori pjesma Sjedila sam ja ipak jednom na asfaltu), ona sada teži nekom svom unutarnjem razvoju, rastu, mirnom kao što je rast stabla, bez nekih velikih zagledanosti u "prevratničku budućnost" (pjesma rasla bih).
Uostalom, vrijeme velikih revolucija je prošlo ("trag revolucije u imenima je ulica") i ona je pomirena s vlastitim nomadstvom koje se ogleda u prelaženju granica, identitetskih i političkih, te u unošenju riječi "stranog" jezika u vlastite pjesme.
U pjesmi Masline sažima vlastitu povijest pisanja - od bilježenja oporuka, planova, snova, pa do zbirke u kojoj svjedočimo o jednoj uzbudljivoj priči odrastanja, koje ipak ostavlja pukotine, tako da ta mjesta postaju početak ispisivanja poezije u kojoj se prelama referiranje na literaturu, na burno vrijeme, prevratničko, u kojem ona nije bila tek promatračica, ali i na vrijeme, ono "unutarnje", kada se želi "vratiti samoj sebi", da ne bude posvuda, rasuta...
U kontekstu suvremenog ženskog pjesništva, Aida Bagić pojavljuje se kao autorica koja afirmira pjesništvo koje podjednako u sebi želi sintetizirati intertekstualnost, ali i stvarnosnost. Autorica ne pribjegava objektivnim korelativima, već se otvara, prepušta emocijama, i zato će svojim pjesmama dirnuti svoje čitatelje/čitateljice.
|
|
| Isječak:
|
|
Vremena su prustovska
Svaki me pogled u stranu, gdje rubom oka uhvatim dio predmeta, pokreta, sliku, odbacuje unatrag u sjećanje. Sakupljam krpice prošlosti, bljeskove nekadašnje unutrašnjosti i povremeno mi se učini da bih mogla poludjeti ako sve to odjednom nasrne na mene. Kao da nema niti jedan potpuno novi trenutak koji ne bi nosio ulomke nekadašnjih, kao krhotine koje vrcaju iz pijeska (kakve su me oluje obuzele?) i ja ne znam što učiniti s njima.
Zapisujem li, ne valja. Ne zapisujem li, ne valja. Nemirna sam ovako i onako, a sjećanje se ne da obuzdati.
Htjela bih sadašnjost, utihu, prisutnost samo u ovome trenutku. Sada i ovdje, sada i ovdje, ponavljaju šarene ptice na hakslijevskom otoku, ponavljaju priručnici samopomoći, ponavlja moja najbolja prijateljica, sada i ovdje. Sada koje se ne da razdvojiti od jednom, nekoć, onomad, bilo kad, ovdje koje priziva tamo, drugdje, gdje ima te sabranosti na sada i ovdje?
Svakodnevno radim na svojoj knjizi. S brzinom i lakoćom. Sve zaboravljene rečenice, one koje sam ispisivala u polusnu, koje bi iskrile u bljeskovima nadahnuća, koje sam izgovarala glasno (samoj sebi) i tiho (samo rijetko drugima) i koje su bile sačinjene od samoga zvuka, naviru ovih dana (jesen je) na mene kao na obalu.
Voda sam. Nemam obale. Razlijevam se. Nemam granicu.
« U tradiciji je ruske književnosti
da stalno traži smisao života.» Kako neobično! Postala sam dijelom ruske književnosti još u prvim adolescentskim godinama, a da o ruskoj književnosti tada jedva da sam imala pojma. U dnevnik sam, doduše, upisala: «Ali zar nije štošta smiješno?» i sanjala sam kako knez Miškin ulazi preko drvene balkonske ograde pod moj prozor i gleda me, gleda me bez razumijevanja-kao da zapravo nije gledao u mene, nego nekamo posve, malo, mimo, mene.
Vanja kaže
ja sam iz Osijeka. Pitaju gdje je to. To je daleko tamo daleko i više sam zaboravila sve pjesme koje se još uvijek mogu čuti na radio em em cvaj. Vanja kaže da je jednom njezin otac, koji je Ciganin i voli svirati, posadio u zemlju jelku bez korijena. Kupljenu na tržnici, običnu novogodišnju, nimalo ekološki osviještenu posve prirodnu odsječenu mrtvu jelku. Još uvijek se zelenila, svježe odsječena jelka s novogodišnje tržnice. Dočekala je proljeće. Pustila korijenje i raste. Obična novogodišnja i/ili božićna, sjekirom u jednom potezu odsječena jelka.
I kakve sad to veze ima jesam li ja ovdje i/ili ondje. Korijenje se hvata dobre zemlje, rekao je Vanjin otac, koji je Ciganin.
da se vratim
da se vratim samoj sebi valjalo bi da zastanem. u tišinu da se slijem i da čekam tamo u tišini i da čekam. ne znam što i ne znam koga. da se vratim samoj sebi
to sam htjela.
tu sam nisam i tamo sam. posvuda sam. rasuta. u vlakove avione i brodove u ljubavi strast i ceste. u ženama i ženama u svakoj me malo ima ali mene nema ostala sam
na stanici.
poštarima domahujem a oni me ne poznaju jer ja nisam odavde ja sam odande. iza sedam brda i dolina. i vlakova sedam sedam sedam. ja sam stigla s vjetrom s vjetrom ću i da odem. sa košavom i sa burom. samo vjetra nema.
utiha je.
bolje je biti vani
maja kaže ne provodi toliko vremena u svojoj glavi
maja je mudra poslušno odem van
ali
u četvrtastoj sobici iznad lijevog uha stanuju moji roditelji
prepirem se s njima kao da sam malo dijete u glavi su mi vani sam a glava me boli boli boli
iako
bolje je biti vani na svježem zraku nego u vlastitoj glavi
|
|
| Kritike:
|
|
Aida Bagić : Ako se zovem Sylvia
Apelativna kulturalna balistika Aide Bagić na običan se jezik može prevesti ovako: polikulturalnost, paradoksalna dvojezičnost unutar za nju lingvistički jednog jezika čijim se varijantama slobodno služi, u nemogućnosti da zažive u javnome prostoru na razini kolektiva, mimikriraju se u očito manje opasne zabrane na razini individue od kojih su najčitljivije homo i biseksualnost.
|
|
|
 |
Već na početku knjige, autoričin nam glas uokviruje motivski grozd koji je toliko poetski sveobuhvatan da podsjeća na temu. U pjesmi naslov koje sugerira “total recall” neosentimentalizma, “Vremena su proustovska«, Aida Bagić čitateljstvu pred-meće i pred-laže totalni prezent. Dijagnostički precizno ona razapinje neraskidivu mrežu prisutnosti prezent koje je i signal totalnoga tu i sada i istovremeno glagolsko vrijeme unutar kojega se, bilo da se radi o aktivu ili o pasivu, živeći, snalazi subjekt:
“Sada koje se ne da razdvojiti od jednom, nekoć, / onomad, bilo kad, ovdje koje priziva tamo, drugdje, / gdje ima te sabranosti na sada i ovdje.”
Stvarno gdje? Pažljiviji čitatelj sluti: u paralelnim svjetovima ove knjige čija dva temeljna prostora čine njezina jedinstvena litararna sugestibilnost i zaigrani paradoks prema kojemu i nas i prostora i jezika i vremena čiji su osnovni ingredijenti kao i jedinica kušnje njegove zbiljnosti, uspomene, ima jedino tamo gdje nas (više) aktivno nema. Pa nismo li, kako to glasno sugerira atmosfera “Geometrije prostora...” i “Trajanja vremena”svi koji se sjećamo takozvanih (naših) apriornih kategorija bivanja kao što su to (naš) prosotor i (naše) vrijeme duhovni, ingtelektualni...egzistencijalni nasljednici jedne nekad karikaturalno ideologizirane, a danas jetko sentimentalizirane bivšosti!?
Senzualiziranu i subjektiviziranu međuigru kojom postupno od sveprisutnosti subjekta u neuhvatljivome prostoru autorica dolazi do snažne retoričke geste produktivnog zaborava kao elementarnog uvjeta za koliko-toliko dostojno preživljavanje, Aida Bagić nastavlja u indikativno naslovljenoj pjesmi “da se vratim”:
“tu sam nisam i tamo sam. posvuda sam. rasuta. u vlakove/avione i brodove u ljubavi strast i ceste. u ženama i ženama / u svakoj me malo ima ali mene nema ostala sam // na stanici // poštarima domahujem a oni me ne poznaju jer ja nisam odavde ja sam odande (...) ja sam stigla s vjetrom s vjetrom ću / i da odem. sa košavom i sa burom. samo vjetra nema. // utiha je.«
Subjekt je ovdje svugdje i nigdje i na jedinom metodički opravdanom putu ukoliko se, milom ili silom, želi pozicionirati u svijet: na putu ka tu i sada, trajno je sa sobom izvan sebe, drugim riječima, na putu k sebi, sve u svemu, uvijek negdje drugdje. Ovakav (ne)moguć raspored sebstva jedna je od najpreciznijih domicilnih kulturalnih subverzija postemocionalističkog i postsubjektivističkog jaza između pomodno nepostojeće i time nepopularne kategorije “ljudske prirode” i jednako tako pomodno svepostojećeg i samim time popularnog koncepta “identiteta”.
Budući da vlakovi za istok ne voze, jer su začarani (omađijani), a istok je iza Lipovca novokomponiranim čuvarima zapada ionako ono što je Aristotelu bio svijet onkraj Harkulovih stupova: nebiće nastanjeno nemanima, jedino što glasu kojeg čitamo preostaje jest meandriranje unutar zadanih arbitrarnosti prezenta. Od policentičnosti jezika bivšosti koja je preživjela u iskustvu memorije, i kojim Aida u više navrata piše-jezika kojega politika, za razliku od od nje kompetentnije lingvistike, jasno razlikuje, svjesna nemogućnosti njegove uporabe izvan prostora privatnosti i intime, vješto pretače u policentričnost sebstva.
Iako naoko precizno usmjeren u nju samu, “filigranski jedan metak” u letu prema “ja”svoju materijalnost predaje zvuku koji ga prati na imaginarnome putu k u nas već prilično temeljito obavljenom kolektivnom kulturnom suicidu. Apelativna kulturalna balistika Aide Bagić na običan se jezik može prevesti ovako: polikulturalnost, paradoksalna dvojezičnost unutar za nju lingvistički jednog jezika čijim se varijantama slobodno služi, u nemogućnosti da zažive u javnome prostoru na razini kolektiva, mimikriraju se u očito manje opasne zabrane na razini individue od kojih su najčitljivije homo i biseksualnost.
I, što da se radi, svaki za sebe i svaki svojim jezikom, pitali su sumanuti krojači jaza na ovim prostorima... Aida ima sugestiju. Nije nužno najsretnija, ali je, kako za nju stvari stoje, zasad jedina moguća: potpunost sjećanja suzbiti produktivnim zaboravom. I naše vrijeme, vidite, ima ljute rane i ljute trave za kojima posižemo i mi, koji izravno nikoga nismo ubili. Gubitak sjećanja, kaže Aida, “nije poremećaj / to je lijek«.
I ta nas preporuka, pretvarajući paradoks u hladnu konstataciju, sljedećim riječima, vraća na početak prikaza: “ako sam uvijek sad i ovdje / kako da se sjetim bilo čega?”
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )
Nikola Petković, 03.11.08
* * *
Matko Vladanović o zbirci AKO SE ZOVEM SYLVIA Aide Bagić
Čitajući poeziju Aide Bagić čini se kao da iznova evociramo Sartrea, gotovo trideset godina nakon njegove smrti.
Rijetko se tko danas prisjeti krugovaša. Čitaju ih još rjeđe. Možda samo oni kojima je kopanje po starim spisima struka ili oni nenormalni, o kojima je pak bolje ne pričati. Ipak, u jednoj rečenici Izgubljenog zavičaja Slobodan Novak kaže: "Zavičaja zapravo i nemam i ne znam da li mi je i danas potreban."
Pedeset i četiri godine kasnije, na jakom mjestu u zbirci pjesama Ako se zovem Sylvia - u uvodnoj pjesmi naslovljenoj 'Vremena su prustovska', Aida Bagić progovara: "Voda sam. Nemam obale. Razlijevam se. Nemam granicu." U završnim stihovima ove gotovo programatske pjesme očituje se poetika čitave zbirke; proustovska potraga za izgubljenim vremenom koje neprestano izmiče lirskom subjektu. No ovo vrijeme niti je linearno niti je jednoznačno – ono treba iznova biti sastavljeno iz izgubljenih sjećanja, iz privatnih uspomena i privatnih fikcija, iz bajki, iz serijala s televizije, iz praznih redaka u strukturi pjesme, iz klingonskog jezika koji se utkiva kao strano tijelo u poetsko tkivo svakidašnjice.
Čitajući Aidu Bagić čini se kao da iznova evociramo Sartrea, gotovo trideset godina nakon njegove smrti i nakon propasti egzistencijalizma kao popularne filozofije. No ova zbirka poezije pokazuje kako se na neka pitanja koja su si postavljale generacije pisaca, može odgovoriti samo individualno. Umjesto zajedničkog, generacijskog projekta, Aida Bagić se prepušta individualnom, privatnom razmatranju svijeta i života, u poeziji koja svoje tek mora izgraditi. Zato su njezine pjesme mjestimice nedovršene, zbog toga se negdje razbija očekivana forma, zbog toga ponekad mimeza prevlada nad asocijacijom.
Na ovako kratkom prostoru nije moguće iscrpiti, pa čak niti valjano načeti ovu knjigu poezije. Interpretacija i nizanje asocijacija je ionako vaš posao koji čini čitanje poezije barem donekle smislenim. Moje je samo da vam skrenem pozornost na to kako se u mjesečnoj ponudi knjiga, u ponudi nove nakladničke kuće Aora našla knjiga pjesama vrijedna vaše pažnje i vremena.
Smatrajte kako vam je pozornost skrenuta.
Matko Vladanović, 26.03.08. u rubrici "Začitavanje" na Booksinom portalu, www.booksa.hr
|
|
|
|
|
