početna stranica
o nama
autori
poezija
proza
publicistika i ostalo
foreign rights
kontakt
E-mail:
aora@aora.hr
Telefon:

+385-1-562 09 93

Za hitne besplatne dostave  24 / 7: Ivica Džolić, 095/ 559 33 75
Telefaks:
+385-1-561 34 03
Adresa:

Aora komunikacije d.o.o.

V. Stulića 20
10090 Zagreb
Hrvatska

Pratite nas na Bloggeru:
Aora blog
DUŠE OD GUME Dore Kinert Bučan među 5 najboljih hrvatskih romana:

Dora kinert među finalistima
Roman Duše od gume Dore Kinert Bučan ušao među 5 najboljih hrvatskih romana koji se takmiče za književnu nagradu roman@tportal.hr. Više pročitajte na našem blogu.
Strip o pjesmi PRESUDA Asje Bakić:

Irena Jukić Pranjić nacrtala je strip o pjesmi Presuda iz izbirke Može i kaktus, samo neka bode Asje Bakić. Pogledajte!
Strahimir Primorac u Vijencu o KIČMI Dorte Jagić:

Dorta Jagić, afirmirana ponajprije kao pjesnikinja – objavila je dosad četiri zbirke – ali i dramska autorica, kazališna kritičarka i prevoditeljica, (Sinj, 1974) javila se i prvom proznom knjigom. U zbirci koju je naslovila Kičma (izd. Aora, Zagreb, 2009.) sabrala je 23 kratke priče i predstavila se kao zanimljiva pripovjedačica s nekoliko vrsnih tekstova koji najavljuju njezin pripovjedački potencijal.

Više o tome saznajte ovdje.
Andrea Milanko u Zarezu o pjesničkom prvijencu Asje Bakić MOŽE I KAKTUS, SAMO NEKA BODE:

 Andrea Milanko recenzija MOŽE I KAKTUS, Zarez Andrea Milanko objavila je recenziju pjesničkog prvijenca naše mlade autorice Asje Bakić MOŽE I KAKTUS, SAMO NEKA BODE u Zarezu od 4. 3. 2010.

Više pročitajte ovdje. 
Jagna Pogačnik o romanu "Duše od gume" Dore Kinert Bučan:

 

Moderna vremena Info donose nam recenziju romana "Duše od gume"  Dore Kinert Bučan.

Više pročitajte ovdje.

 
Darija Žilić o pjesničkom prvijencu Asje Bakić MOŽE I KAKTUS, SAMO NEKA BODE:

 

Više pročitajte ovdje.
Intervju Darije Žilić s Nenadom Miloševićem za Zarez:

 

Intervju Darije Žilić s Nenadom Miloševićem, objavljen u travnju 2010., o njegovoj zbirci TIME CODE i antologiji novijeg srpskog pjesništva možete pročitati ovdje.

 
Razgovor Dorte Jagić i Marka Pogačara na portalu Booksa.hr:

Dorta Jagić: ISHODIŠTE SVIJETA I TEKSTA

"U mojoj poeziji Bog nije neki daleki deistički voajer ili apstraktna Misao koja sebe misli, on je itekako nezaštićeno prisutan u svakodnevnom ljudskom iskustvu."

Više o tome pročitajte ovdje.
Portal Dnevnikulturni.info o zbirci kratkih proza KIČMA Dorte Jagić:

 

«Kičma» se sastoji od dvadesetak kratkih priča, a mnoge od njih su nastale kao refleksija na život same autorice. Dorta Jagić se zato ne ustručava reći kako je za nju pisanju donekle i liječenje od tmurne svakodnevice: «Ova zbirka priča nije iskonstruirana, u njoj ima jaku puno mene. Ona je nastala, koliko god to otrcano zvučalo, kao terapija, i toga se ne želim stidjeti ili poricati. Boljka moje generacije je da smo postali zatvoreni i preplašeni.» Čitajući ove priče, može se primijetiti da ih je pisala pjesnikinja, no to Jagić nimalo ne smeta: «Inače volim čitati takvu prozu, a i ne volim strogo razdvajati poeziju od proze. Najbolja književna djela su natopljena poezijom, neka u većoj, a neka u manjoj mjeri.»

(Više o tome pročitajte ovdje.) 
Božidar Aajbegović u Novoj Istri o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljubomira Pauzina:

Božidar Alajbegović u Novoj Istri o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljubomira Pauzina kaže sljedeće:

"Pauzinov narator kombinira reminiscencijsko pripovijedanje u prvome licu i direktno obraćanje samome sebi u drugome licu, pri čemu je prisjećanje obilježeno ironijom i duhovitošću (kod anegdotalnih opisa dogodovština pojedinih sugrađana) ili pak nostalgijom (kada na red dođe retrospekcija vlastitih iskustava) dok rečenice upućene samome sebi odišu naglašenim lirizmom i predstavljaju male poetske oaze u proznome rukopisnom tkivu.

Više pročitajte ovdje.
Olja Savićević Ivančević u Slobodnoj Dalmaciji o romanu JA I KAMINSKI Daniela Kehlmanna:

 

Možda je „Ja i Kaminski" priča o samoljublju kao ultimativnom obliku ljubavi, pa i ljubavi prema umjetnosti, satira koja nije samo društvena, već zadire dublje, bolnije, ali je, svejedno, i roman o prijateljstvu dva, s obzirom na stupanj iskazane sebičnosti, hendikepirana tipa. I to je, osim što zna bit smiješno, zapravo vrlo romantično. Kehlmann ne ide u karikaturu, nema u njegovoj satiri afektiranja ili ogorčenosti, skrike i vriske, prvoloptaškog humora. On se svemu smiješka i podsmjehuje iz blizine, u oči. Jednostavno, fino, čitko, tako da (...) je u životu (...) šteta propustiti (...) Kehlmanna i njegove romane.

Cijeli tekst pročitajte ovdje.
Tamara Krstić na Booksinom portalu o knjizi kratkih priča ONI - HUMANI BESTIJARIJ Nataše Skazlić:

 

Na Booksinom portalu Tamara Krstić donosi prikaz zbirke kratkih priča Nataše Skazlić "Oni - humani bestijarij":

'Oni - humani bestijarij' je pokušaj istraživanja prirode ljudskih odnosa. 'Tko smo? Nismo. Oni smo.'

(...) knjiga Oni - humani bestijarij (Aora 2008.), se može posmatrati, pomalo ironično, kao zbornik kratkih priča u kojima su te humane životinje zapravo muškarci, likovi stvarnih ili zamišljenih muškaraca koji nastaju i progovaraju iz vizure žene. Može se reći da je knjiga priča pokušaj istraživanja prirode ljudskih odnosa i prirode potrage za savršenim drugim. Ili da donosi fragmente iz života i moguće odgovore na pitanja poput onih šta je prava ljubav, gde počinje i zbog čega nestaje i kakva sve značenja ima fenomen ljubavi. I baš svaka priča nosi u sebi prizvuk tih pitanja: tiho, nenametljivo i implicitno.

Ukoliko želite saznati više, pročitajte cijeli prikaz.
Davor Šišović u Glasu Istre o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljube Pauzina:

 

"(...) kad god se učini da su obrasci, trendovi, stilovi ili pokreti u domaćoj književnosti uočeni, prepoznati, pobrojani, arhivirani, nenadano (ali potiho, samozatajno) pojavi se neki pisac s nekom knjigom koju bez dvojbe ili grižnje savjesti možemo proglasiti originalnom i samosvojnom. Ljubo Pauzin već odavno objavljuje i piše, ali poeziju i drame; ovo mu je prvi roman, itekako vrijedan pažnje." - kaže Davor Šišović u Glasu Istre. Više o tome pročitajte ovdje.
Ferić o romanu Krune Čudine BDJENJE:

 

Književnik Zoran Ferić je o romanu Krune Čudine Bdjenje na predstavljanju u Booksi u petak, 26.9.2008., rekao sljedeće:

"Kad su počeli ti trnci u nogama (motiv iz romana, op.a.), čitam ja, čitam, noć je gluha, masna, tamna, kao krv kod Krleže, čitam ja i osjetim trnce u nogama. A moj je otac, nažalost, imao takvih problema, i to se loše završilo. S tim trncima u nogama, čitam ja dalje i naravno, pred jutro koje donosi olakšanje, na kraju romana, imao sam trnce oko srca, i oni još uvijek traju. Ovo je roman koji nas pogađa tamo gdje smo najtanji – nekog u trncima, nekog u odnosu oca i sina... Postupci koji postoje u romanu na stilskoj razini apsolutno su primjereni, jer se Kruno kao autor ne boji patetike, one patetike u dobrom smislu. Ne boji se iskazati što želi na neki patetičan način, poetskim stilom, s puno elipsa i nabrajanja koja nas izvode iz tog skučenog, malog, vatikanskog (vidi knjigu, op.a.) svijeta u neki veliki svijet koji se, ekspresionistički rečeno, rasprskava pred nama".

Ferić je još dodao da mu je čitanje Bdjenja došlo poput suočenja sa samim sobom, zbog velike količine podudarnosti Krunina romana i dijela njegova života. I sam je Ferić, naime, sa svojim ocem prošao sličnu priču pa ga je Bdjenje vratilo u te dane.

Pohvalivši i kraj romana kojeg je nazvao majstorskim, ali ga prisutnima nije smio odati da ne pokvari gušt čitanja, Ferić je zaključio: "Bdjenje je roman koji nikad neću zaboraviti, jedino možda u najtežoj fazi Alzheimera."
Nagrada Slavić Hrvoju Tuteku za pjesničku zbirku CIRKULAR:

 

Zbirka pjesama »Cirkular« Aorinog autora Hrvoja Tuteka proglašena je najuspjelijim prvoobjavljenim književnim djelom u 2008. te joj je pripala nagrada "Slavić".

Kako se navodi u obrazloženju nagrade, "već svojim pjesničkim prvijencem »Cirkular« Hrvoje Tutek (Karlovac, 1984.) pokazuje zrelost koja ga u njegovu generacijskom krugu izdvaja ne samo po svježini u mladenačkom pristupu motivima već i po zanimljivom poigravanju jezikom i njegovim značenjskim mogućnostima, formom i ritmom.
Tutekovo očuđivanje poetske materije ne poznaje granica, otvara nove prostore i treperi u živom jeziku, koji stoji na početku i kraju pjesnikove fascinacije."

Nagrada je dodijeljena u srijedu, 22. travnja 2009., na svečanosti Dana hrvatske knjige u Zavodu za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Splitu.
Inkantacija pričom ili užitak u pisanju - Prikaz djela O PUNOM I PRAZNOM V. Jurić u Vijencu:

 

Izvadak iz prikaza prve zbirke kratkih priča Vlatke Jurić "O punom i praznom", koji je za Vijenac napisala Ljerka Car Matutinović:

Inkantacija pričom ili užitak u pisanju 

U devet vješto uravnoteženih priča u kojima životodajno pulsira optimalno osmišljen jezik kazivanja, spisateljičina je opservacija budna i inteligentna, ona gleda i vidi, sluša i čuje, bilo da je riječ o proživljenom ili imaginativnom. Vlatka Jurić nije poput onih naratora koji se isključivo bave sobom krećući se u jalovu krugu svoga razmaženog jastva. Ona je suverena u prostranosti svojih tema, ekskluzivna u njihovu izboru (...).

Vlatka Jurić zna zagristi u priču i tako inventivno načeta njezina se priča u svojoj inkantaciji raskriva, prostire pred nama, otkrivajući nam još jednu gotovo rijetku dimenziju u hrvatskoj suvremenoj književnosti: lucidan smisao za humor, tako potreban ironijski odmak nakon kojega se lakše diše. 

Više pročitajte u Vijencu br. 396 od 7. svibnja 2009.

 
Nikola Petković o knjizi Aide Bagić "Ako se zovem Sylvia":

 

Aida Bagić : Ako se zovem Sylvia

Apelativna kulturalna balistika Aide Bagić na običan se jezik može prevesti ovako: polikulturalnost, paradoksalna dvojezičnost unutar za nju lingvistički jednog jezika čijim se varijantama slobodno služi, u nemogućnosti da zažive u javnome prostoru na razini kolektiva, mimikriraju se u očito manje opasne zabrane na razini individue od kojih su najčitljivije homo i biseksualnost.

Već na početku knjige, autoričin nam glas uokviruje motivski grozd koji je toliko poetski sveobuhvatan da podsjeća na temu.

Više pročitajte  ovdje .

Nikola Petković, 3.11.2008.

(Tekst je prvotno objavljen u Novom Listu)

 
Robert Perišić u "Globusu" o romanu JA I KAMINSKI Daniela Kehlmanna:

 

Više o tome pročitajte ovdje.
Draženka Polović o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljubomira Pauzina:

 

Izvadak iz kritike: To autorsko traganje (neki bi rekli) „za izgubljenim vremenom", ili za smislom i identitetom, odvija se kod Pauzina u nekoliko paralelnih pripovjedačkih perspektiva i narativnih tokova. Prva je perspektiva aktivnog sudionika ili otvorenog promatrača, mladca, još svojevrsnog čovjeka bez svojstava, koji suptilno registrira i upija slike svijeta koje se odvijaju u rasteru karlovačkih ulica, trgova i parkova, koje onda kao zasebni fragmenti utiskuju neizbrisive tragove i tvore mozaičku kompozicijsku cjelinu. U drugoj perspektivi taj isti JA - je pripovjedač s distancom, sada čovjek sa svojstvima, koji komentira i nastoji razumjeti zamršeni su-odnos priče i pripovjedača.

Više pročitajte ovdje.

Nomen est omen: Što nam znače naslovi knjiga?:

Kako je to kad naslov (knjige) legne kao šamar budali - pročitajte u članku Novog lista od 8.5.210. Piše: Davor Mandić. A što o naslovima romana misli Tomislav Brlek, član tportalovog žirija za najbolji roman 2009., pročitajte ovdje.

 
Bdjenje
Naslov:
Bdjenje

Autor:

Naslov originala:

Godina:
2008

ISBN:
978-953-7496-13-5

Broj stranica:
119
  
Vrsta knjige:
Roman

Prijevod:

Uvez:
Meki

Urednica/urednik:
Barbara Matejčić

Cijena:
95.00 kn
O knjizi:
Možemo pretjerati pa reći da se od Gundulićevih ''Suza sina razmetnoga'' hrvatska književnost nije duže zadržavala na očevima i sinovima i da joj je u tom dugom nizu godina sve bilo zanimljivije od onog što je ugrađeno u taj temeljni obiteljski odnos. Možda isto tako možemo reći da je domaća književnost odbacila mnoge tabue, da se odavno ne libi seksa, a od nedavno i muški pisci pišu o ljubavi s takvim sentimentom kakav bi prije koje desetljeće bio prihvatljiv jedino u ljubavnim roto-romanima, ali tema oca i sina i dalje ostaje prešućena.
Istina, na ruku im ide i psihoanaliza, koja je u središte interesa postavila ''napetosti'' na relaciji oca i kćeri, majke i sina.
Sve to nije zanimalo, a kamoli opterećivalo Krunu Čudinu kada je s tek kojom godinom preko dvadesete započeo pisati roman posvećen od prve do zadnje stranice jednom, odnosno dvojici - ocu i sinu.
Pisao je onako kako se takva tema jedino može nadvladati; negdje iz dubine želuca i u dugim trzajima.
Ali talozi iz kojih je nastala njegova proza, nisu teški, gorki, mračni - mada sam tekst često upravo takav dojam ostavlja - već je u njih upisana pripadnost, odanost i, čemu se skanjivati te riječi, ljubav.
Jer Krunin lik, sin koji bdije s bolesnim ocem i nad njim, uvjeren da je to posljednja noć koju će provesti zajedno, ima rijetku privilegiju da je na vrijeme dospio reći sve što je trebalo.
''Bdjenje'' nije nastalo kao nadoknada propuštenih prilika, njime se ništa ne ispravlja ili zaglađuje, jer se reklo sve što se trebalo, a nije trebalo puno.
Ostalo je samo da u noći bdjenja beskonačno koračaju, a njihov je beskraj sveden na nekoliko metara između dviju prostorija kućice podno zagrebačkog podvožnjaka. I da se, ako im uspije - a uspijeva im - zajedno smiju.

Barbara Matejčić
Sadržaj:
Isječak:
Ne pita me,primijetio sam, puno o meni, pretpostavlja da ionako više-manje sve zna; prilično točno pretpostavlja. Nije on čovjek koji bi postavljao takva pitanja, a i što bi njemu moja budućnost trebala značiti. Ne bi sebe i druge zamarao takvim pitanjima, jednostavan je, prejednostavan za tako nešto; barem nam se takvim oduvijek prikazuje. Gore-dolje, gore-dolje, u strane, padali smo i dizali se, zanosilo nas je, tako valjda bude kada je čovjek dugo na jednom mjestu, unesen u jedno neprekidno događanje, svašta stigne proći, postojano je promjenjiv. Prolazi me onaj umor iako mora da sam jako umoran, trebao bih biti, nešto slično kao kad pregladniš pa više i nisi gladan, znaju ti se zavarati prosudbe dok se odjednom ne srušiš. Nešto slično, no ipak ne toliko radikalno u ovom slučaju, ipak ne, nisam preumoran, kamoli premoren - varam li se? - ne bih trebao biti, spavao sam po danu, mlad sam, ono maloprije je vjerojatno bio psihički umor; uostalom, znam dosta o tim stvarima. Dugo traje sve ovo; kako li samo dugo tati već traje? Gledajući po tome još je izvanredan noćas, nadam se da i moje prisustvo pridonosi tome, trsi se više, prikazuje
živahnijim nego što se možda na trenutke osjeća.
(str.77)


Vraća mi se baš ono sjećanje kojeg sam se pribojavao, ono smisleno i jasno, predobro, jednostavno, prilično priprosto, naizgled posve nebitno, obično. Tako će tata otići, kao u tom sjećanju, kao da ide u šupu po drva. Odmah po svanuću ili malo poslije. Ta slika u mojoj glavi, pokretna slika, to je on, takav će i ostati za mene; sve ostalo, svi događaji, njegovi, naši zajednički, sve riječi i geste, sve će ostati mutno, same sjene tog odlaska do šupe. Mama, on i ja smo u kuhinji. Mama priprema doručak. Sjedim za stolom. Branko uzima košaru za drva, u svojoj je trenirci, mama mu govori neka stavi kapu, obuče jaknu, hladno je, prehladit će se. Nemoj me, idem samo do šupe. Nosi košaru, izlazi van, u natikačama. Idem za njim do izlaznih vrata, virim kroz njih, pratim ga pogledom. Polako hoda, pospan je, snijeg je na površini živice, mnogo snijega gore, posvuda, sigurno se smrzava. Ode po drva, naložit će vatru kada se vrati. Zatvaram vrata, hladno je, bježim natrag u kuhinju. To je tata, ranojutarnji odlazak u šupu, i tako će sada i otići, ne moram se o tome previše brinuti.
(str. 89)
Kritike:
Davor Šišović u "Glasu Istre" o romanu BDJENJE

U jednoj jedinoj noći mnogo toga se može zbiti i u samo jednoj glavi, a kamoli dvije. Otac i sin, uslijed očeve bolesti i slutnje skore smrti, zajedno provode jednu jedinu besanu noć, bdiju do svanuća, i u tome se sastoji cjelokupna radnja ovog romana. Sin je već odrastao, iako možda nije u potpunosti sazrio, otac nije jako star, ali je bolestan, ne može spavati noću pa bdije svake noći; odspava tek malo danju. Sin je u romanu pripovjedač, otac je pasivan, tek na trenutke lucidan, ostatak noćnog vremena prolazi u mehaničkom ponavljanju radnji: u hodanju stanom, odmaranju za kuhinjskim stolom, ispijanju vode, pušenju.
Na prvi pogled sin bdije s ocem iz nenadano probuđenog osjećaja solidarnosti, suosjećanja; na drugi je pogled sin obuzet grižnjom savjesti što je premalo svoga vremena posvetio ocu, pa to sada želi nadoknaditi; na treći je pogled ovo zajedničko bdjenje svojevrsni posljednji ispraćaj, intimna obiteljska karmina s još živim skorim pokojnikom - no sva tri dojma o ovome romanu mogu ispasti i pogrešna. Glavnome liku, sinu, bdjenje je možda i samo izlika, dobrodošla prilika za prisilnu introspekciju, za rezimiranje kratkog, ali nesadržajnog i neispunjenog života, za razliku od očevog, koji je u sinovim očima i proživio, i doživio, i shvatio i pomirio se s mnogo čime što on još nije te možda nikad niti neće.
Čudesan je, samosvojan, bez uzora i sasvim originalan ovaj roman novije domaće proze. Ova sasvim intimna ispovijest glavnoga lika kroz tiho noćno supostojanje sa svojim krvnim stvoriteljem topla je i trpka, nježna i zbunjujuća istodobno. Supostojanje je možda ključna riječ jer interakcije između oca i sina tijekom noćnog druženja gotovo da i nema. Riječi koje otac izgovara, gotovo u bunilu, i nisu pokušaj razgovora, tek su pojmovi koji u sinovljevo sjećanje prizivaju slike, obnavljaju detalje zajedničkih doživljaja, najčešće vezanih uz nogomet, glazbu, obiteljske izlete, oblikuju sliku čovjeka koji je sada, u toj noći, tek sjena što blijedi.
Sinu te noći kroz misli prolaze i drugi likovi značajni za njegov i očev, posljednjih godina ne baš dinamičan život: djevojka, prijatelji, rodbina, susjedi. Čulna su to sjećanja, ispunjena tjelesnošću i detaljno zapamćenim fizičkim manifestacijama bića svakoga od njih, svakoga od tih gostiju kuće blizu željezničkog nadvožnjaka u kojoj mirno, siromašno i beznadno žive vegetirajući otac i besperspektivni sin. Iako u tim sjećanjima - u pauzama između mučnih šetnji kroz skoro sve prostorije maloga stana - sin najprije priziva čulnu ostavštinu svih gostiju, seks s djevojkom, opijanje s prijateljima, zadimljenost prostorija, zanesenost glazbom ili plesom, na kraju se ona okrenu na oca.
Svaki se od tih gostiju prema ocu odnosio lijepo, sin je zapamtio njihove srdačne pozdrave, uzgredne komplimente, riječi utjehe i pohvale koje on, tada, u tom životu koji se nakon ove noći čini kao da je bio prijašnji, nije bio u stanju dati. U tim razočaravajućim spoznajama obuzima ga gnjev, želja za agresijom, ali samo u mislima, na razini duhovnog; u fizičkoj stvarnosti on i dalje, u toj sparnoj noći, slijedi oca od dnevne sobe kroz hodnik do kuhinje i natrag, i nastoji da mu ne promakne nijedan trenutak očeve svjesnosti.
Bdjenje je nedvojbeno najemotivniji domaći roman posljednjih godina, a njegov najveći uspjeh bit će, mnijem, ako se svaki čitatelj upita zašto je uopće napisan, naravno iz perspektive lika, odnosno pripovjedača, ne pisca, njemu treba samo skinuti kapu. Jer, ta duga probdjevena noć na kraju ne donosi odgovore, ne donosi katarzu, rasplet, ne razotkrivaju se nikakve mračne tajne niti se čovjek pred čovjekom iskupljuje - u toj noći ipak nitko ne umire, ali ne postaje ni bolji čovjek. Zašto je onda sin bdio uz oca? Možda je utješan odgovor već i u svjesnosti treba li uopće postaviti takvo pitanje.

http://voipbon.net/?954684c40f297b998160ec49fa74707b,TS,4186,4180,21190,28079,263595
   
© 2005 Aora komunikacije d.o.o.
Dizajn i aplikativni razvoj: eBiz d.o.o.