E-mail:
|
|
|
|
Telefon:
+385-1-562 09 93 Za hitne besplatne dostave 24 / 7: Ivica Džolić, 095/ 559 33 75 |
|
|
|
Telefaks:
+385-1-561 34 03 |
|
|
|
Adresa:
Aora komunikacije d.o.o. V. Stulića 20
10090 Zagreb
Hrvatska |
|
|
|
Pratite nas na Bloggeru:
|
|
|
|
DUŠE OD GUME Dore Kinert Bučan među 5 najboljih hrvatskih romana:
  Roman Duše od gume Dore Kinert Bučan ušao među 5 najboljih hrvatskih romana koji se takmiče za književnu nagradu roman@tportal.hr. Više pročitajte na našem blogu. |
|
|
|
Strip o pjesmi PRESUDA Asje Bakić:
Irena Jukić Pranjić nacrtala je strip o pjesmi Presuda iz izbirke Može i kaktus, samo neka bode Asje Bakić. Pogledajte!
|
|
|
|
Strahimir Primorac u Vijencu o KIČMI Dorte Jagić:
Dorta Jagić, afirmirana ponajprije kao pjesnikinja – objavila je dosad četiri zbirke – ali i dramska autorica, kazališna kritičarka i prevoditeljica, (Sinj, 1974) javila se i prvom proznom knjigom. U zbirci koju je naslovila Kičma (izd. Aora, Zagreb, 2009.) sabrala je 23 kratke priče i predstavila se kao zanimljiva pripovjedačica s nekoliko vrsnih tekstova koji najavljuju njezin pripovjedački potencijal.
Više o tome saznajte ovdje.
|
|
|
|
Andrea Milanko u Zarezu o pjesničkom prvijencu Asje Bakić MOŽE I KAKTUS, SAMO NEKA BODE:
   Andrea Milanko objavila je recenziju pjesničkog prvijenca naše mlade autorice Asje Bakić MOŽE I KAKTUS, SAMO NEKA BODE u Zarezu od 4. 3. 2010. Više pročitajte ovdje. |
|
|
|
Jagna Pogačnik o romanu "Duše od gume" Dore Kinert Bučan:
  Moderna vremena Info donose nam recenziju romana "Duše od gume" Dore Kinert Bučan. Više pročitajte ovdje. |
|
|
|
Darija Žilić o pjesničkom prvijencu Asje Bakić MOŽE I KAKTUS, SAMO NEKA BODE:
  Više pročitajte ovdje. |
|
|
|
Intervju Darije Žilić s Nenadom Miloševićem za Zarez:
  Intervju Darije Žilić s Nenadom Miloševićem, objavljen u travnju 2010., o njegovoj zbirci TIME CODE i antologiji novijeg srpskog pjesništva možete pročitati ovdje. |
|
|
|
Razgovor Dorte Jagić i Marka Pogačara na portalu Booksa.hr:
Dorta Jagić: ISHODIŠTE SVIJETA I TEKSTA 
"U mojoj poeziji Bog nije neki daleki deistički voajer ili apstraktna Misao koja sebe misli, on je itekako nezaštićeno prisutan u svakodnevnom ljudskom iskustvu." Više o tome pročitajte ovdje. |
|
|
|
Portal Dnevnikulturni.info o zbirci kratkih proza KIČMA Dorte Jagić:
   «Kičma» se sastoji od dvadesetak kratkih priča, a mnoge od njih su nastale kao refleksija na život same autorice. Dorta Jagić se zato ne ustručava reći kako je za nju pisanju donekle i liječenje od tmurne svakodnevice: «Ova zbirka priča nije iskonstruirana, u njoj ima jaku puno mene. Ona je nastala, koliko god to otrcano zvučalo, kao terapija, i toga se ne želim stidjeti ili poricati. Boljka moje generacije je da smo postali zatvoreni i preplašeni.» Čitajući ove priče, može se primijetiti da ih je pisala pjesnikinja, no to Jagić nimalo ne smeta: «Inače volim čitati takvu prozu, a i ne volim strogo razdvajati poeziju od proze. Najbolja književna djela su natopljena poezijom, neka u većoj, a neka u manjoj mjeri.» (Više o tome pročitajte ovdje.) |
|
|
|
Božidar Aajbegović u Novoj Istri o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljubomira Pauzina:
Božidar Alajbegović u Novoj Istri o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljubomira Pauzina kaže sljedeće:  
"Pauzinov narator kombinira reminiscencijsko pripovijedanje u prvome licu i direktno obraćanje samome sebi u drugome licu, pri čemu je prisjećanje obilježeno ironijom i duhovitošću (kod anegdotalnih opisa dogodovština pojedinih sugrađana) ili pak nostalgijom (kada na red dođe retrospekcija vlastitih iskustava) dok rečenice upućene samome sebi odišu naglašenim lirizmom i predstavljaju male poetske oaze u proznome rukopisnom tkivu. Više pročitajte ovdje. |
|
|
|
Olja Savićević Ivančević u Slobodnoj Dalmaciji o romanu JA I KAMINSKI Daniela Kehlmanna:
 
Možda je „Ja i Kaminski" priča o samoljublju kao ultimativnom obliku ljubavi, pa i ljubavi prema umjetnosti, satira koja nije samo društvena, već zadire dublje, bolnije, ali je, svejedno, i roman o prijateljstvu dva, s obzirom na stupanj iskazane sebičnosti, hendikepirana tipa. I to je, osim što zna bit smiješno, zapravo vrlo romantično. Kehlmann ne ide u karikaturu, nema u njegovoj satiri afektiranja ili ogorčenosti, skrike i vriske, prvoloptaškog humora. On se svemu smiješka i podsmjehuje iz blizine, u oči. Jednostavno, fino, čitko, tako da (...) je u životu (...) šteta propustiti (...) Kehlmanna i njegove romane.
Cijeli tekst pročitajte ovdje. |
|
|
|
Tamara Krstić na Booksinom portalu o knjizi kratkih priča ONI - HUMANI BESTIJARIJ Nataše Skazlić:
 Na Booksinom portalu Tamara Krstić donosi prikaz zbirke kratkih priča Nataše Skazlić "Oni - humani bestijarij": 'Oni - humani bestijarij' je pokušaj istraživanja prirode ljudskih odnosa. 'Tko smo? Nismo. Oni smo.' (...) knjiga Oni - humani bestijarij (Aora 2008.), se može posmatrati, pomalo ironično, kao zbornik kratkih priča u kojima su te humane životinje zapravo muškarci, likovi stvarnih ili zamišljenih muškaraca koji nastaju i progovaraju iz vizure žene. Može se reći da je knjiga priča pokušaj istraživanja prirode ljudskih odnosa i prirode potrage za savršenim drugim. Ili da donosi fragmente iz života i moguće odgovore na pitanja poput onih šta je prava ljubav, gde počinje i zbog čega nestaje i kakva sve značenja ima fenomen ljubavi. I baš svaka priča nosi u sebi prizvuk tih pitanja: tiho, nenametljivo i implicitno. Ukoliko želite saznati više, pročitajte cijeli prikaz. |
|
|
|
Davor Šišović u Glasu Istre o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljube Pauzina:
|
|
|
|
Ferić o romanu Krune Čudine BDJENJE:
 Književnik Zoran Ferić je o romanu Krune Čudine Bdjenje na predstavljanju u Booksi u petak, 26.9.2008., rekao sljedeće: "Kad su počeli ti trnci u nogama (motiv iz romana, op.a.), čitam ja, čitam, noć je gluha, masna, tamna, kao krv kod Krleže, čitam ja i osjetim trnce u nogama. A moj je otac, nažalost, imao takvih problema, i to se loše završilo. S tim trncima u nogama, čitam ja dalje i naravno, pred jutro koje donosi olakšanje, na kraju romana, imao sam trnce oko srca, i oni još uvijek traju. Ovo je roman koji nas pogađa tamo gdje smo najtanji – nekog u trncima, nekog u odnosu oca i sina... Postupci koji postoje u romanu na stilskoj razini apsolutno su primjereni, jer se Kruno kao autor ne boji patetike, one patetike u dobrom smislu. Ne boji se iskazati što želi na neki patetičan način, poetskim stilom, s puno elipsa i nabrajanja koja nas izvode iz tog skučenog, malog, vatikanskog (vidi knjigu, op.a.) svijeta u neki veliki svijet koji se, ekspresionistički rečeno, rasprskava pred nama". Ferić je još dodao da mu je čitanje Bdjenja došlo poput suočenja sa samim sobom, zbog velike količine podudarnosti Krunina romana i dijela njegova života. I sam je Ferić, naime, sa svojim ocem prošao sličnu priču pa ga je Bdjenje vratilo u te dane. Pohvalivši i kraj romana kojeg je nazvao majstorskim, ali ga prisutnima nije smio odati da ne pokvari gušt čitanja, Ferić je zaključio: "Bdjenje je roman koji nikad neću zaboraviti, jedino možda u najtežoj fazi Alzheimera." |
|
|
|
Nagrada Slavić Hrvoju Tuteku za pjesničku zbirku CIRKULAR:
 Zbirka pjesama »Cirkular« Aorinog autora Hrvoja Tuteka proglašena je najuspjelijim prvoobjavljenim književnim djelom u 2008. te joj je pripala nagrada "Slavić".
Kako se navodi u obrazloženju nagrade, "već svojim pjesničkim prvijencem »Cirkular« Hrvoje Tutek (Karlovac, 1984.) pokazuje zrelost koja ga u njegovu generacijskom krugu izdvaja ne samo po svježini u mladenačkom pristupu motivima već i po zanimljivom poigravanju jezikom i njegovim značenjskim mogućnostima, formom i ritmom.
Tutekovo očuđivanje poetske materije ne poznaje granica, otvara nove prostore i treperi u živom jeziku, koji stoji na početku i kraju pjesnikove fascinacije."
Nagrada je dodijeljena u srijedu, 22. travnja 2009., na svečanosti Dana hrvatske knjige u Zavodu za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Splitu. |
|
|
|
Inkantacija pričom ili užitak u pisanju - Prikaz djela O PUNOM I PRAZNOM V. Jurić u Vijencu:
  Izvadak iz prikaza prve zbirke kratkih priča Vlatke Jurić "O punom i praznom", koji je za Vijenac napisala Ljerka Car Matutinović: Inkantacija pričom ili užitak u pisanju U devet vješto uravnoteženih priča u kojima životodajno pulsira optimalno osmišljen jezik kazivanja, spisateljičina je opservacija budna i inteligentna, ona gleda i vidi, sluša i čuje, bilo da je riječ o proživljenom ili imaginativnom. Vlatka Jurić nije poput onih naratora koji se isključivo bave sobom krećući se u jalovu krugu svoga razmaženog jastva. Ona je suverena u prostranosti svojih tema, ekskluzivna u njihovu izboru (...). Vlatka Jurić zna zagristi u priču i tako inventivno načeta njezina se priča u svojoj inkantaciji raskriva, prostire pred nama, otkrivajući nam još jednu gotovo rijetku dimenziju u hrvatskoj suvremenoj književnosti: lucidan smisao za humor, tako potreban ironijski odmak nakon kojega se lakše diše. Više pročitajte u Vijencu br. 396 od 7. svibnja 2009. |
|
|
|
Nikola Petković o knjizi Aide Bagić "Ako se zovem Sylvia":
  Aida Bagić : Ako se zovem Sylvia Apelativna kulturalna balistika Aide Bagić na običan se jezik može prevesti ovako: polikulturalnost, paradoksalna dvojezičnost unutar za nju lingvistički jednog jezika čijim se varijantama slobodno služi, u nemogućnosti da zažive u javnome prostoru na razini kolektiva, mimikriraju se u očito manje opasne zabrane na razini individue od kojih su najčitljivije homo i biseksualnost. Već na početku knjige, autoričin nam glas uokviruje motivski grozd koji je toliko poetski sveobuhvatan da podsjeća na temu. Više pročitajte ovdje . Nikola Petković, 3.11.2008. (Tekst je prvotno objavljen u Novom Listu) |
|
|
|
Robert Perišić u "Globusu" o romanu JA I KAMINSKI Daniela Kehlmanna:
  Više o tome pročitajte ovdje. |
|
|
|
Draženka Polović o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljubomira Pauzina:
 Izvadak iz kritike: To autorsko traganje (neki bi rekli) „za izgubljenim vremenom", ili za smislom i identitetom, odvija se kod Pauzina u nekoliko paralelnih pripovjedačkih perspektiva i narativnih tokova. Prva je perspektiva aktivnog sudionika ili otvorenog promatrača, mladca, još svojevrsnog čovjeka bez svojstava, koji suptilno registrira i upija slike svijeta koje se odvijaju u rasteru karlovačkih ulica, trgova i parkova, koje onda kao zasebni fragmenti utiskuju neizbrisive tragove i tvore mozaičku kompozicijsku cjelinu. U drugoj perspektivi taj isti JA - je pripovjedač s distancom, sada čovjek sa svojstvima, koji komentira i nastoji razumjeti zamršeni su-odnos priče i pripovjedača. Više pročitajte ovdje. |
|
|
|
Nomen est omen: Što nam znače naslovi knjiga?:
  
Kako je to kad naslov (knjige) legne kao šamar budali - pročitajte u članku Novog lista od 8.5.210. Piše: Davor Mandić. A što o naslovima romana misli Tomislav Brlek, član tportalovog žirija za najbolji roman 2009., pročitajte ovdje. |
|
|
|
|
 |
| Ja i Kaminski
|
|
 |
|
Naslov:
Ja i Kaminski
Autor:
Naslov originala:
Ich und Kaminski
Godina:
2008
ISBN:
978-953-7496-00-5
Broj stranica:
160
|
|
Vrsta knjige:
Roman
Prijevod:
Štefica Martić
Uvez:
Meki
Urednica/urednik:
Nela Milijić
Cijena:
105.00 kn
|
|
| O knjizi:
|
|
Manjim, povremenim poslovima Sebastian Zöllner se nakon studija povijesti umjetnosti probija kroz život, no sad na udici ima sasvim veliku ribu: radi na biografiji Kaminskog, slikara kojeg su otkrili i podupirali Matisse i Picasso, a koji je zahvaljujući jednoj pop-art izložbi, svojim tamnim naočalama i potpisom ispod slike: „Painted by a blind man", postao svjetski slavan.
Kaminski se u međuvremenu povukao i živi donekle zaboravljen u Alpama. Ako bi biografija trebala biti završena do njegove smrti - događaja od kojeg je za očekivati da će pobuditi veliko zanimanje - onda je trebalo požuriti. Zöllner, koji je najprije razgovarao sa slikarevim starim prijateljima i neprijateljima, s kolekcionarima i galeristima, uputio se k objektu svoje pohlepe, kako bi došao do ekskluzivnih podataka iz prve ruke. No s nečim nije računao: da Kaminskog štiti cijela vojska bliskih osoba. A kad biografu trikovima najzad polazi za rukom osloboditi se stražara i povesti slikara na višednevno putovanje automobilom, postaje mu jasno da starcu, bio on slijep ili ne, ni na koji način nije dorastao.
|
|
| Sadržaj:
|
|
„Književnost bi trebala govoriti i o gubitnicima" - kaže Daniel Kehlmann. Jedan od takvih gubitnika je i njegov (anti)junak Sebastian Zöllner, propali student povijesti umjetnosti, likovni kritičar u nekim lokalnim novinama, koji parazitira između umjetnosti, medija i ništavila. Zöllner nije osobito zadovoljan svojim poslom i statusom, i želio bi se ubaciti - a već se ubacio u stan djevojci koja ga se želi riješiti, ali joj to ne polazi za rukom - u neki veliki umjetnički časopis. A za to bi - toliko zna i Sebastian Zöllner - bilo potrebno nešto više, npr. napisati knjigu! Visoko u švicarskim Alpama, daleko od svijeta živi nekad avangardni slikar i Matisseov učenik Manuel Kaminski. Kaminski je odavno oslijepio, prestao je slikati i svijet ga je zaboravio. A vječno živjeti ne može, lukavo kalkulira Zöllner. Kad Kaminski umre, što će se uskoro morati dogoditi, iz zaborava bi mogao dospjeti u središte zanimanja, a biografija čije bi se objavljivanje podudarilo sa slikarevom smrću mogla bi biti pravi uspjeh. To bi njenom autoru otvorilo put u medije i Zöllner već vidi sebe kao gosta u tv-emisijama, a na dnu imaginarnog ekrana i svoje ime: „Sebastian Zöllner, Kaminskijev biograf". I vrli kritičar odluči napisati biografiju slijepoga slikara. S malo znanja, ali s puno drskosti, agresivnosti pa i beskrupuloznosti, nakon što je sakupio nešto materijala i razgovarao s nekim Kaminskijevim poznanicima iz mladosti, novinar se uputi k slikaru, kako bi s još živog „izvora" došao do materijala i citata za svoju knjigu. I tu poÄčinje roman, tu počinje pustolovina i drama. Podmićvanjem, prevarom i beskrupuloznim trikovima mladić se uvlači u život tajnstvenoga starca, gotovo ga kidnapira kako bi ga odvezao daleko na sjever, onamo gdje živi slikarova nepreboljena ljubav. Taj bi susret mogao biti sjajna završna scena njegove knjige! Na tom putovanju Kaminski i Zöllner sreću cijeli niz likova koji kao da su iz našega miljea: galeristi koji se ne razumiju u slike, umjetnici koji ne poznaju umjetnost, kritičari koji jedva nešto znaju o objektu koji kritiziraju. A tek novinari!!! Svi znaju ponešto malo i svi vješto klize po površini, u svetom mediokritetskom okružju. A hoće li Sebastian Zöllner ostati na tom putovanju isti, hoće li razriješiti misterij Kaminskijeve mladalačke ljubavi, hoće li napisati biografiju koja bi ga trebala katapultirati u svijet poznatih, to će se tek saznati.
|
|
| Isječak:
|
|
Prije svega zbog glasine o njegovu sljepilu Kaminskijeve su slike nenadano obišle svijet. A kad se polako povjerovalo u njegove tvrdnje da još uvijek vidi, kotač se više nije dao vratiti: Guggenheim muzej priredio je njegovu retrospektivnu izložbu, cijene su slika vrtoglavo skočile, fotografije su prikazivale autora s njegovom četrnaestogodišnjom kćeri, tada doista lijepom djevojčicom, na vernisažama u New Yorku, Montrealu i Parizu. Ali, s njegovim očima bilo je sve gore. Kupio je kuću u Alpama i nestao iz javnosti.
Šest godina poslije Bogovic je u Parizu organizirao njegovu posljednju izložbu. Dvanaest velikoformatnih slika, sad opet u temperi. Gotovo samo svijetle boje, žuta i svjetloplava, zelenkasta, prozirni bež tonovi; isprepletene tendencije koje su, ako se čovjek izmakne ili stisne oči, iznenada otkrivale velike krajolike: brežuljke, drveće, svježu travu na ljetnoj kiši, blijedo sunce ispred kojeg su se oblaci rasplinjavali u mliječnu izmaglicu. Polakše sam listao. Te su mi se sviđale. Neke sam dugo promatrao. Voda se polako ohladila.
Ali, bilo je bolje ne mariti za njih, reakcije su bile pogubne. Nazivali su ih kičem, neugodnim zastranjenjem, dokazom njegove bolesti. Posljednja fotografija na cijeloj stranici prikazuje Kaminskoga kako sa štapom, crnim naočalama i čudno vedrim izrazom lica tumara izložbenim prostorijama. Ozebao, zatvorio sam knjigu. Spustio sam je pokraj kade, no prekasno sam opazio veliku lokvu. Opsovao sam, takvu je neću moći prodati čak ni na crkvenom bazaru. Digao sam se, otvorio odvod i promatrao kako uvlači mali vodeni vrtlog. Pogledao sam u ogledalo. Ćela? Nikako.
Gotovo svatko tko bi čuo da je Kaminski još živ, iznenađeno je reagirao. Činilo se nevjerojatnim da je još bio na ovome svijetu, skriven u brdima, u svojoj velikoj kući, u sjeni sljepila i slave; da je slušao iste vijesti koje i mi, iste radioemisije, da je bio dio našega svijeta. Već sam neko vrijeme znao da bih trebao napisati knjigu. Moja karijera je dobro počela, ali je stagnirala. Prvo sam razmišljao o nekoj polemici, napadu na nekog poznatog slikara ili neki pravac; pred očima mi je lebdjelo uništenje fotorealizma, ali onda je fotorealizam odjednom izašao iz mode. Zašto, dakle, ne bih napisao biografiju? Kolebao sam se između Balthusa, Luciana Freuda i Kaminskog, ali prvi je onda umro, drugi je, kako su govorile glasine, već vodio razgovore s Hansom Bahringom. Zijevnuo sam, obrisao se i obukao pidžamu. Hotelski telefon je zazvonio, ušao sam u sobu i bez razmišljanja podigao slušalicu.
"Moramo razgovarati", rekla je Elke.
"Otkud ti ovaj broj?"
"Pa to je nebitno. Moramo razgovarati."
Doista je moralo biti hitno. Bila je na službenom putovanju za svoju reklamnu agenciju, u normalnoj situaciji nikad nije zvala.
"Nije baš dobar trenutak. Jako sam zaposlen."
"Sad!"
"Naravno", rekao sam, "sačekaj!" Spustio sam slušalicu. U tami ispred prozora mogao sam razaznati vrhove brdâ i blijedi polumjesec. Duboko sam udahnuo i izdahnuo. "Što je?"
"Još jučer sam htjela s tobom razgovarati, ali ti si opet uspio doći kući tek kad sam ja otputovala. A sad ..."
Puhnuo sam u slušalicu. "Veza nije dobra!"
"Sebastiane, to nije mobitel. Veza je u redu."
"Izvini!" rekao sam. "Samo trenutak."
Spustio sam slušalicu. Obuzela me blaga panika. Slutio sam što mi je htjela reći, a to ni u kojem slučaju nisam smio čuti. Da jednostavno prekinem? Ali to sam već triput napravio. Oklijevajući sam podigao slušalicu. "Da?"
"Riječ je o stanu."
"Mogu li te sutra nazvati? Imam puno za raditi, sljedećeg tjedna se vraćam, onda možemo ..."
"To nećeš."
"Što?"
"Vratiti se. Ne ovamo. Sebastiane, ovdje više ne stanuješ!"
Nakašljao sam se. Sad bih se trebao nečega dosjetiti. Nečega jednostavnog i uvjerljivog. Sad! Ali ništa mi nije padalo na um.
"Rekao si da je to samo za prijelaz. Samo na nekoliko dana, dok nešto ne nađeš."
"I?"
"To je bilo prije tri mjeseca."
"Nema puno stanova!"
"Ima ih dovoljno, i ovako dalje ne može."
Šutio sam. Možda je to bilo najučinkovitije.
"Osim toga, upoznala sam nekoga."
Šutio sam. Što je očekivala? Da plačem, vičem, molim? Na sve sam bio spreman. Mislio sam na stan; na kožni naslonjač, mramorni stol, skupu sofu; na sobni barm uzičku liniju i veliki televizor s ravnim ekranom. Zar je doista našla nekoga tko je bio voljan slušati njezino naklapanje o agenciji, vegetarijanskoj prehrani, politici i japanskim filmovima? Teško za povjerovati.
"Znam da to nije lako", rekla je plačnim glasom. "Nisam ti željela ... reći telefonom. Ali nema drugog načina."
Ja sam šutio.
"Pa i sâm znaš da tako dalje ne može."
To je već rekla. Ali zašto ne bi moglo? Jasno sam pred sobom vidio dnevni boravak: stotinu trideset četvornih metara, mekani sagovi, pogled na park. Za ljetnih popodneva na zidove se spuštala blaga južna svjetlost.
"Ne mogu vjerovati", rekao sam, "i ne vjerujem."
"Ali bi trebao. Spakirala sam tvoje stvari."
"Što si uradila?"
"Možeš odnijeti svoje kofere. Ili nemoj! Kad se vratim, poslat ću ti ih u Večernje novine."
"Ne u redakciju!" povikao sam. Samo mi je to još nedostajalo! "Elke, zaboravit ću ovaj razgovor. Uopće me nisi nazvala i ja ništa nisam čuo. O svemu ćemo razgovarati sljedećeg tjedna."
"Walter je rekao da će te sâm izbaciti ako se još jednom pojaviš."
"Walter?"
Nije odgovorila. Zar je doista bilo nužno da se zove još i Walter?
"On u nedjelju doseljava", tiho je rekla.
Ah, tako! Sad sam razumio: pa oskudica stanova nagoni ljude na začuđujuće stvari. "A kamo ću ja?"
"Ne znam. U hotel. K prijatelju."
K prijatelju. Preda mnom se pojavilo lice mojega poreznog savjetnika, zatim nekadašnjega školskog kolege, kojeg sam prošli tjedan sreo na ulici. Popili smo po pivo i nismo znali o čemu bismo razgovarali. Cijelo vrijeme sam se mučio da mu se sjetim imena.
"Elke, to je naš stan!"
"Nije naš. Jesi li sudjelovao u plaćanju stanarine?"
"Oličio sam kupaonicu."
"Nisi, to su uradili ličioci. Ti si ih samo nazvao. Ja sam platila."
"Hoćeš li mi to zaračunati?"
"Zašto da ne?"
"Ne mogu vjerovati." Jesam li to već rekao? "Ne bih mislio da si sposobna za to."
"Da, zar ne?" rekla je. "Ni ja. Ni ja! Kako se nosiš s Kaminskim?"
"Odmah smo se razumjeli. Vjerujem da sam mu drag. Kći je problem. Ona ga odvaja od ljudi. Moram je se nekako riješiti."
"Želim ti sve dobro, Sebastian. Možda imaš još jednu šansu."
"Što to znači?"
Nije odgovorila.
"Trenutak! Želim to znati. Što time misliš?"
Spustila je slušalicu.
Odmah sam je pozvao na mobitel, ali nije se javila. Opet sam pokušao. Miran kompjuterski glas zamolio me da ostavim poruku. Opet sam pokušao. I opet. Nakon devet puta sam odustao.
Odjednom soba više nije izgledala udobno. Slike runolista, krava i raščupanog seljaka imale su nečeg prijetećega, vani se noć činila blizom i neugodnom. Je li to bila moja budućnost? Pansioni i unajmljene sobe, gazdarice koje prisluškuju, uz ručak mirisi kuhinje i ujutro buka tuđih usisavača? Dotle ne bi smjelo doći!
Jadnica, bila je potpuno sluđena, gotovo mi ju je bilo žao. Koliko sam je znao, već se kajala; najkasnije ujutro uplakana će nazvati i moliti za ispriku. Mene nije mogla zavarati. Već malo smiren uzeo sam diktafon, stavio sam prvu kasetu i zatvorio oči kako bih se lakše prisjećao. |
|
| Kritike:
|
|
Robert Perišić
Mitovi o uspjehu
U svom (...) romanu „Ja i Kaminski" Daniel Kehlmann, pisac hita „Mjerenje svijeta", opisuje likovnog kritičara koji se dosjetio kako da na zaboravljenom slikaru izgradi karijeru.
Manuel Kaminski je stari slikar, posljednji živi Matisseov učenik, koji je rano stekao internacionalnu slavu, a onda je počeo gubiti vid, odselio se u planine i vremenom pao u zaborav , toliko da su mnogi zaboravili da nije još umro... Dobro, da ne zbunjujemo povjesničare umjetnosti: Kaminski ipak nije posve živ - njega je kao povijesnu figuru izmislio bečki romanopisac Daniel Kehlmann (1975.) da bi onaj „ja" u romanu „Ja i Kaminski" imao kome dosađivati. Glavni lik romana je, naime, jedan iritantno nametljiv tip, likovni kritičar Zöllner, koji se žali proslaviti po tome što će napisati biografiju „zaboravljenog Kaminskog "- on se dosjetio starog i uvjeren je da će mu se to isplatiti. Zöllnerova računica je sljedeća: stari slikar nikako ne može još dugo, pa kad ubrzo umre i svijet ga se opet sjeti - onda će on, Zöllner, dosad posve nepoznat, spremno izdavačkoj industriji ponuditi njegovu biografiju.
„On će izvjesno vrijeme biti u središtu zanimanja", rezonira Zöllner i u glavi mu se redaju slike: „Mene bi pozivali na televiziju, govorio bih o njemu, a na dnu ekrana bi bijelim slovima bilo ispisano moje ime, uz njega: Kaminskijev biograf. To bi mi donijelo mjesto u nekome od velikih umjetničkih magazina" .
Tu se odmah naziru mete Kehlmannove satire - mogli bismo reći da ironizira beskrupuloznu želju za uspjehom, stvaranje umjetničkih mitova, industrijsku svijest koja umjetnost čini besmislenom. Ali nije Kehlmann toliko tezičan - a još manje patetičan - da bi on sad tu „kukao" oko umjetnosti, jer to je ipak prejednostavan diskurs koji se lako imitira, te bi o tome, znamo, i sam Zöllner govorio kad bi ga pozvali kod Bilića.
Kehlmann, koji se proslavio romanom „Mjerenje svijeta" (2005.) zato u priču ulazi s literarno teže strane - pišući u prvom licu „kroz Zöllnera".
Kad imaš više - manje odvratnog junaka u prvom licu, pa dakle nema tko „moralno" komentirati ono što on radi i misli, to može zbuniti one čitatelje koji se izgube ako ih se čvrsto ne vodi. Da bi se razumjela ovakva satira potrebno je, dakle, iz kulturnog iskustva znati što autor misl i-naime, da je Zöllner karikatura- što nije neki problem osim ako ne misliš da je baš poželjno gledati umjetnost kao robu i čitati romane o vegeti. Ima i toga, svakako se piše i svakako se čita, a dio publike ne razaznaje ironijske kodove, tako da „Ja i Kaminski" (originalno objavljen 2003.) zbog te male prepreka nije imao strašan komercijalni uspjeh poput kasnijeg „Mjerenja svijeta" kad se Kehlmann opet poigrao „biografijom", ali je izišao iz prvog lica, uzeo prave historijske figure, Humboldta i Gaussa, i prodao samo u Njemačkoj 600.000 primjeraka. Jest, to se doima kao ironija sudbine - Kehlmann se stvarno proslavio tek kad e sjetio zaboravljenih klasika i napisao im biografiju (istina, opet satiričnu)... A Zöllner, on je u romanu prošao nešto drugačije, iko je posrijedi samouvjeren tip koji, recimo, „vidi" da se sviđa nekoj ženi u vlaku, bez obzira što ona upravo demonstrativno odlazi iz kupea.
Kako Zöllnera u starčevoj biografiji zanimaju, prije svega, spektakularni tračevi, tako je iskopao podatak kako je Kaminski imao fatalnu ljubav koja ga je ostavila i zatim nestala. Zöllner (...) je (...) namamio starog slikara na dvodnevno zajedničko putovanje - inače ne bi imao priliku razgovarati s njim (...). Na tom putovanju Kaminski i Zöllner se donekle zbliže - ponajviše stoga što Zöllner, kroz biografska ispitivanja, uviđa kako je i stari slikar jednom bio sličan samouvjereni nametljivac (kad je gnjavio Matissea), čemu danas pridodaje kombinaciju staračke i celebrity hirovitosti, i sve to kod Zöllnera izaziva strahopoštovanje. Sve je to, dakako, „zabrinjavajuće"- jer eto, ni stari umjetnik nije neko cvijeće, na djelu je demistifikacija genija - ali je upravo zato poprilično smiješno i sočno životno. Pritom Kehlmann, dobro zna gdje je granica interesa za likove - iako retorički „loši", ni Zöllner ni Kaminski ne čine ništa strašno, što dopušta da ih vremenom počnemo simpatizirati kao životne gubitnike. Jer(...) sve postaje groteskno. Tu se oštro povlači opreka između Kaminskijevog javnog uspjeha (njegova slava u umjetnosti) i intimnog neuspjeha , što djeluje i na Zöllnera kojem je, zbog brojnih peripetija, sve postalo besmisleno i on odustaje od biografije... To je, dakle, nekakvo „pročišćenje"- i malko spušta stvar , ali ukupni dojam ove satire „društva uspjeha" svejedno je odličan.
(Objavljeno u „Globusu" br. 936, 12.11.2008.)
* * *
Olja Savićević-Ivančević u "Slobodnoj Dalmaciji", u rubrici "Mala bilježnica"; objavljeno u studenom 2008.:
PRIJATELJSTVO DVOJICE SAMOLJUBIVIH
DANIEL KEHLMANN: JA I KAMINSKI
Koji ćorak! Ne, nije riječ o knjizi, njoj ćemo se vratit za trenutak.
Umjesto da bacam piljke u vrutke rijeke Elbe i divim se saskoj Firenci, ostala sam doma kucat po tastaturi - a sve zbog zakašnjenja na avion, samo tri minute. Dresdenski književni festival, s kojeg nećete čitati reportažu, uspješno je završio i bez mene.
Kako bih okajala propust, s progresivne gomilice nepročitanih knjiga zgrabila sam prvog njemačkog pisca koji mi se učinio pristojan. Zapravo, radi se o austrijsko-njemačkom autoru rođenom 1975. u Münchenu, odraslom u Beču, gdje, vele izvori, i dan danas živi, mlad, talentiran i vrlo uspješan.
Za Daniela Kehlmanna kod nas se čulo nakon što je lani zaprešićka Fraktura objavila njegov posljednji roman „Mjerenje svijeta", europski bestseler, koji je pobrao i odlične kritike i, za žuntu, mrzovolju nekih vrlih ljudi iz obje Kehlmannove domovine, koji smatraju da bi momak trebao biti manje duhovit kad su u pitanju intaktne stvari od nacionalnog značaja. No, to Kehlmanna nije spriječilo da se krajnje negativno izjasni o najvažnijoj njemačkoj književnoj nagradi Deutscher Buchpreis, čija dodjela se, kako kaže, pretvorila u medijski spektakl koristan isključivo trgovcima knjigom, irelevantan za književnost, ponižavajući za autore (hm, zvuči li ovo kome poznato?!).
Ta izravnost u kritici umjetničkih i znanstvenih krugova, nije vezana samo uz Kehlmannove javne istupe, ona mu je, upakirana u zabavnu i pametnu priču, donijela i poklonike po cijelome svijetu, već nakon izlaska njegovog romana „Ja i Kaminski" (2003). Neobično je kako se netko od većih hrvatskih izdavača nije dočepao ove knjige koja ima potencijal hita i na ovdašnjem tržištu, ali su čitatelji ipak imali sreću - mala i vrijedna nakladnička kuća Aora, pokazalo se, ima dobar nos.
Čim o njemu pišem, znači da roman nisam, u muci i nevjerici, vratila na progresivnu gomilu nepročitanog, kako to češće biva, nego sam od prve uskočila u vlak i otputila se s bezobraznim i neugodnim likovnim kritičarom i biografom Sebastianom Zölnerom u posjet velikom slikaru Manuelu Kaminskom. Da bih se, nedugo potom, a sve u carstvu starog kauča, s ovom dvojicom osobenjaka otisnula na jedno i sarkastično i sentimentalno putovanje s brojnim skretanjima, u goste Manuelovoj davno izgubljenoj ljubavnici Theresi. Častohlepni mladić, predstavnik kuturno-umjetničke snobijade, koja je svugdje ista, u svojoj bahatosti ni ne primjećuje da ekscentrični starac manipulira njime. U trenutku kad shvati, to više i nije važno, jer već mu je, usprkos svojoj zaguljenoj naravi, Kaminski postao neodoljiv. Baš kao i čitatelju.
„Ja i Kaminski", naslov je koji mimo pravila pravopisa, ali točno po logici suvremenog svijeta gura egzibicionističko i ambiciozno Ja u prvi plan: Ja ispred genija, parazitsko Ja koje egzistira na tuđem imenu, nesigurno Ja koje se utječe preziru i zavisti, grozničavo Ja koje treba uspjeh da bi potvrdilo postojanje, tašto Ja koje ne želi znati da i pravo na taštinu treba zavrijediti. Možda je „Ja i Kaminski" priča o samoljublju kao ultimativnom obliku ljubavi, pa i ljubavi prema umjetnosti, satira koja nije samo društvena, već zadire dublje, bolnije, ali je, svejedno, i roman o prijateljstvu dva, s obzirom na stupanj iskazane sebičnosti, hendikepirana tipa. I to je, osim što zna bit smiješno, zapravo vrlo romantično. Kehlmann ne ide u karikaturu, nema u njegovoj satiri afektiranja ili ogorčenosti, skrike i vriske, prvoloptaškog humora. On se svemu smiješka i podsmjehuje iz blizine, u oči. Jednostavno, fino, čitko, tako da, kad promislim, ispada da je u životu manja šteta propustiti poneki let nego Kehlmanna i njegove romane.
*
"Kad je Daniel Kehlmann 1997. godine debitirao s romanom Beerholms Vorstellung, imao je samo 22 godine. Sad je izašla njegova peta knjiga, a taj graditelj ekscentričnoga svijeta u punome smislu te riječi nije dostigao ni tridesetu. (...) Kehlmann se već više puta zajedljivo izjašnjavao o znanstvenim i umjetničkim krugovima, ali još nikad nije svome satiričnom temperamentu do te mjere pustio na volju kao što je to ovdje učinio. Ja i Kaminski uopće je njegova daleko najduhovitija knjiga. I najpustolovnija ( ... ) Tako zarazno vedro i nevjerojatno zanosno rabi žanr samo onaj tko ga za glavu nadmašuje. Andreas Nentwich, "Die Zeit"
*
„Daniel Kehlmann, mladi majstor među austrijskim književnicima, kojemu je već u povodu njegova književnog debija atestirano rano majstorstvo, ponovno se, s romanom Ja i Kaminski, dokazao kao originalan, inteligentan pripovjedač koji krajnje suvereno obrađuje svoju temu, pritom često ukazujući na druge književne tekstove. Kehlman pokazuje (...) veliki smisao za komično. Julia Kospach, "Profil", Beč
*
Kehlmann "je suveren pripovjedač koji sigurno vlada tonom i čvrsto drži niti priče - ( ... ) zanosno." Volker Hage, Der Spiegel
*
"Tako puno razloga za smijeh već dugo nije bilo u novijoj njemačkoj književnosti. (...) Svoju fikcijsku igru mladi autor vodi s velikom rafiniranošću i u isto vrijeme i začuđujuće duhovito. Radnja se besprijekorno razvija, za dijaloge i komiku situacije što je u njima sadržana moglo bi se reći da je filmski zrela. (...) U romanu Ja i Kaminski obrađuju se ništa manja nego büchnerovska pitanja o fami i famesu." Martin Krumbholz, "Frankfurter Rundschau"
*
"Daniel Kehlman se ponovno dokazao kao majstor književne kompozicije koji zna pripovijedati jednako inteligentno koliko i duhovito i neodoljivo." Irene Binal, "Spiegel online"
*
"Ja i Kaminski bljeska od vedrine i ironije, i čarobno smislenim metaforama pribavlja užitak u čitanju najviše razine." Susanne Rössler, "Format "
*
"S izbrušenom, oštrom ironijom i pozadinskim humorom Kehlmann predočava koliko su nesigurne sve životne priče i predodžbe o identitetu. ( ... ) On zna stvarati odgovarajuće dijaloge i uzbudljivo, skoncentrirano pripovijedati." Klaus Zeyringer, "Standard"
*
"Ja i Kaminski je književni prodor Bečanina Daniela Kehlmanna, rođenoga 1975. godine ( ... ) to je knjiga o neuspjehu, o gledanju i spoznavanju, i o umjetnosti. Daniel Kehlmann s lakoćom obrađuje svoju temu. Njegov roman nije ni lako ni prekomplicirano štivo, on je kritičan i satiričan. (...) To je uspio komentar na krizu našega svijeta punog uobraženosti." Verena Auffermann, "Literaturen"
*
"Podjednako elegantno kao i perfidno autor predstavlja ( ... ) grandiozno samoprecjenjivanje pripovjedača u prvome licu i uvlači ga u smiješnu, mračnu pustolovinu s jednim prividno smetenim starcem i njegovom velikom ljubavi, s umjetničkim poslovanjem i moralom. Dobro oslikano, fino iscrtano, poput slike lijepo." "Stern"
*
"U opakoj, briljantno veseloj, prilično alegorijskoj komornoj igri koja revitalizira tradicionalni žanr romana o umjetnicima na način koji se i sam čini majstorskim, Daniel Kehlmann se ogledao u uzajamno parazitskom odnosu između majstora i kritičara." Gustav Seibt, "Süddeutsche Zeitung"
*
"Način kako se Kehlmann bacio na umjetničku branšu doimlje se osvježavajuće duhovitim, ali istodobno i prilično autentičnim. On predočava tašto ponašanje na vernisažama i površnu pseudointelektualnu konverzaciju s takvim naglaskom da čitatelj misli kako je i sâm okružen canapéima i šampanjcem, kreštavim likovima i mirisom tek osušenih uljanih boja. Ovdje se sve vrti oko inscenacije, šminkersko događanje potiskuje sadržaje. ( ... ) Daniel Kehlmann je s Ja i Kaminski ponudio svoj najdojmljiviji roman: fino insceniran od prve do posljednje stranice." Peter Mohr, "Wiener Zeitung"
*
"Sa svojim furioznim petim romanom Daniel Kehlmann se pomaknuo u prvu ligu njemačke književnosti." Susanne Kunckel, "Welt am Sonntag"
*
"Rijetko kad je književna kritika bila ( ... ) tako složna: roman Daniela Kehlmanna krasi suvereni stil, oštar dar zapažanja i elegantan humor." "Stern"
*
"Kehlmann pripovijeda priču o Zöllneru i Kaminskom bez kićenja i nepotrebnoga tereta. Njegov jezik je jasan i precizan, moglo bi se reći: besprijekoran. Roman je brižljivo komponiran, a autor je ovladao finom mješavinom egzaktnog oslikavanja i spretnog vođenja radnje." Sabine Franke, "Der Tagesspiegel"
*
"Bijednoga, nesretnog Sebastiana - prevarenoga prevaranta i mučenika vlastitoga častoljublja - na kraju gotovo da i žalimo, što je također kvaliteta ovoga nevelikog, podjednako inteligentnog koliko i zabavnog romana. Daleko dojmljivijom, međutim, čini se estetska rafiniranost, a ne manje ni filigranski motivacijski rad. Daniel Kehlmann zna komponirati čudnovato odmjerene dijaloge. Njegov humor nikad ne djeluje usiljeno niti njegova ironija ima bljutav okus. A satira nije zalijepljena na radnju, nego se, kao usputno, razvija iz pripovjedačke strukture." Ulrich Weinzierl, "Die Welt"
*
"Izuzetno je teško preporučiti knjigu koja se sama sobom preporučuje, čije kvalitete nije potrebno umjetno pridodavati, budući da su one neposredno evidentne i ne trebaju komentara. ( ... ) Svaki se Kehlmannov tekst čini novim korakom u smjeru perfekcije; ali perfekcija kod njega nikad nije perfekcionistička nakaza, nego je rezultat obvezivanja egzaktnosti. ( ... ) Kehlmann je majstor filigrana, ako se imaju u vidu kratke dijaloške partije koje se nikad ne uguše u poanti, ali ipak neprestano bude pozornost putem iznenađenja. Kritika je od početka bila začuđena da se jedan tako mlad autor tako sigurno snalazi s jezikom i pripovijedanjem. ( ... ) A Kehlmann je doista mlad autor, zapažanje koje osobito znači s obzirom na činjenicu da se starosna granica kod mladih autora sve više podiže. ( ... ) Danas se mladim autorima smatraju i oni koji su oko četrdesete, a meni se nameće uznemiravajuće pitanje: kad neki autor prestaje biti nadom? Pa za mnoge princip nada doživotno vrijedi. U slučaju Daniela Kehlmanna imam osjećaj da je on već sad prestao biti nadom i da je već štošta od toga ispunio." Wendelin Schmidt-Dengler, "Volltext"
*
"Ono što počinje kao priča maloga driblera željnoga slave, Daniel Kehlmann zgušnjava u izrazito ironičnu, čudnovato samodopadljivu igru zabune o manipulaciji, životnim lažima i moći istine." "Focus"
*
"Neizostavno preporučujem Kehlmanna. Inteligencija, promatrački dar i nevjerojatni dijalozi!"
Marcel Reich-Ranicki |
|
|
|
