U našem su Selu ostave oduvijek bile pune, njive rodne, vrtovi bujni, urodi obilni i žene plodne. Kroz podrum u našoj kući jedva se prolazilo, bile su tu kace sa zeljem, vreće krumpira i jabuka, bačve vina, demižoni rakije, u sobama su mirisale dunje, jelo se grožđe i lubenice, tranširalo telad i odojke, čistilo ribe i peklo pogače.
Zimi smo sjedili u kuhinji i šepurili kuruzu ili pekli kavu, pričali priče i malo ogovarali, dok ne bi došao snijeg, i onda bi svi pohitali po sanjke i klizaljke, na jezerca i bijele brežuljke, na grudanje i snjegoviće.
U proljeće smo prekopavali vrtove, prebirali sjemenje, brali jaglace i iščekivali jagode i lastavice, utrkivali se s janjcima i plašili lisice. Trudnice bi se zarumenjele i gladile oble trbuščiće, izračunavale zodijačke znakove i prepravljale haljine.
Ljeti nam je bilo divno dosadno, nema škole, sad će šljive, i plivanje, i žito do pasa, i topla prašina pod nogama unedogled.
A onda košnja, ubiranje, spremanje, pečenje, ukuhavanje, oblizivanje, malo nedužne krađe i trbobolje, bezbolne batine i nove bilježnice, plač nove djece po kućama i bijele pelene na užetu.
I tako svake godine.
*
Majka je uvijek govorila da djeci iz drugih sela ne pričamo o tome.
Druga sela su bila drugačija, imala su željeznicu, i više automobila, ljudi su odlazili na posao u Grad, a djeca su gledala televiziju, oni su imali Doktora, kojeg smo uglavnom trebali za porode i prehlade, poneku gripu, i bili su užurbani i zabrinuti i šutljivi. Sretali smo ih ponekad na sajmovima, ili kad bi došli u lov u naše šume, kad bi svratili u Gostionicu poslije pecanja, i uvijek bi nam pokvarili raspoloženje.
Djeca iz drugih sela bila su drugačija od nas, nosila su drugačiju odjeću i igrala druge igre, i gledala nas smrknuto i iskosa. S njima su uvijek bile Majke, koje bi ih užurbano odvlačile do štandova i u nakrcane automobile.
Na školskim natjecanjima oni su pobjeđivali iz povijesti i fizike, ali mi smo ih nadmoćno tukli u plivanju, trčanju, bacanju kugle i biologiji. Bili su nenadmašni u pravljenju zbirki: kamenja, okamina, fotografija, projektila, živih i mrtvih kukaca, knjiga, ubrusa, marki, otisaka prstiju, srušenih zvijezda i novinskih isječaka. Tu im zaista ništa nismo mogli.

*
Mislim da mi je bilo sedam godina kad je Starica počela zavijati.
Majke su odjednom izašle na pragove i stale nas dozivati. Nevoljko smo pozavršavali svoje igre i lijeno se uputili kućama, šutirajući lišće, prašinu i lopte, i vukući mlađe sestre za kike i uši; neke majke su već stajale na cesti, neke su već prašile turove, najednom je odasvud dopirao nezaslužen plač i bunt i ljutitost.
Očevi su smrknuto obavljali svoje poslove i očima nas upokoravali.
Sljedećeg dana, s užeta su nestale sve pelene.
Nismo se više smjeli igrati u šumi, niti na jezeru, niti na Glavnoj Livadi, niti ispred ili iza Škole, do koje su nas vodile majke, ujutro jedna za sve iz susjedstva, popodne bi svaka došla sama i brižno pogledom prebrojila svoje, okupila nas i odvela doma.
Kod kuće smo bezvoljno gulili krumpire, vješali kobasice, perušali kokoši, preslagivali zalihe, tukli se od dosade i dosađivali starijima svojim cendranjem i pitanjima. Starije su se sestre stisnutih usnica i zacrvenjelih očiju nešto došaptavale, a starija braća su grizla olovke, lupkala nogama i zvjerala za ocem.
Starica je urlala sve glasnije.
Nakon tjedan dana mi najmlađi smo napokon naučili brojiti. Znali smo izbrojiti braću i sestre, kuće u našoj ulici, koke u dvorištu, klupe u školi, korake do svog praga i koliko je dana prošlo.
Promijenili smo svoja pitanja od "Zašto?" u "Koliko još?" "Uskoro", nespokojno su odgovarali.
U trideset i šest dana vidjeli smo Staricu četrnaest puta: jednom kod Izvora, triput kod Velikog Jezera, dvaput na rubu šume, jedanput na Glavnom Trgu, jednom kod Crkve, pet puta na Glavnoj Livadi i jednom iza Škole. Više nije zavijala, nego je tiho stenjala, zgrčena i sjajnoga pogleda.
Nakon što smo osamdeset i osam puta prešli tristo dva koraka (ukupno 26576 koračaja) od praga do škole i nazad, osamdeset i osam puta prebrojili i bili prebrojeni u zbiru od sto jedanaest (četiri razreda, u prvome dvadeset i pet, u drugome dvadeset sedam, u trećem isto, u četvrtom trideset dvoje), nakon što smo milijun puta uzdahnuli, i milijardu puta osjetili rub kože, kao da će puknuti, četrdeset i petog jutra zbroj je bio sto deset.
U mojem razredu, u šestoj klupi, dvanaesta stolica bila je prazna.
*
Nije dugo prošlo, i tih se dana nismo više sjećali. Nismo više morali u školu u skupinama, nisu nam branili da se igramo gdje hoćemo, nisu nas više brojali, svi učenici u mom razredu pomaknuli su se za jedno mjesto i niti jedna stolica više nije bila nezauzeta. Nepotrebnu klupu su negdje pospremili i nikad je više nismo vidjeli.
Ponekad samo, kad smo se igrali skupnih igara, netko bi nedostajao da ulovi, ili brani, ili čuva, netko bi bio višak jer je već bio manjak, netko bi se osvrnuo za nekim i malo se naježio od pomisli da možda nije tu.
Sve češće smo se dozivali i naučili smo sva imena i nadimke.
I opet su došli snjegovići, i jaglaci, i lubenice, i kesteni, nova su djeca naučila hodati, brbljati i igrati se, novi su prvaši dobili prve torbe i udžbenike, novi parovi izmijenili poljupce a stari prstenje, i opet pelene i haljine i smješkanje, tu i tamo pogreb, bez naricanja i uz tople i utješne suze.
Sve do moje dvanaeste godine.
*
Sad smo znali što nam je činiti, čim smo začuli zavijanje okupili smo mlađu braću i sestre, pokupili im igračke i otrgli ih od igre, otrli suze i poveli kući. Majka je već nemirno navirivala preko praga, susjede su hitale po svoje, velika braća i sestre kretali nam u susret. Očevi su mrko dovršavali poslove.
Izvadili smo nezavršene vezove, prašnjave zdjele, poderane stolnjake i rasparene čarape, izvukli neulaštene svjetiljke i žlice i noževe i svijećnjake, momci su prionuli na drva, na bačve, na vreće i potrgane police, maleni su se komešali i smetali i prtljali se pod noge, i koža je bila napeta i naježena i ljepljiva od raširenih zjenica.
"Zašto?" upitah majku.
"Gladna je", odgovori. "Umorila se."
"A što ako uzme nekog od nas?"
"Morat ćemo vas dati."
Osjetih zrak koji mi obavija noge; težinu šake u krilu; obujam tijela na stolici. Gustoću koja će se preklopiti ako ustanem i ako me ne bude.

Za dva dana vidjeli smo je pored trgovine. Pohlepnim, žarkim pogledom pretraživala je naše glave, premicala ga preko udova, provlačila ga do najmlađih i vukla do najvećih. Utiskivala sam se u odjeću i stiskala malog brata iza susjedova najstarijeg sina, protezala koračaj do sjene i zida između dvorišta i unutrašnjosti Škole.
Dani su zjapili pred nama. Uglovi su postali značajni, drveće prisno. Pitala sam se, da li drvo osjeća granu koje nema, koju smo slučajno slomili? Da li sve osjeti kad ga nema, da li trava zna kad je kosimo, da li boli kad spaljujemo, režemo, ubiremo, koračamo? Da li sve osjeća da je "ja"? Da li sam ja isti "ja" kao moja trešnja, moja mačka, moj brat? Ako mene ne bude, hoće li neki "ja" i dalje biti moj "ja"? Ili samo ja mogu biti ja?

Desetog dana je počela stenjati.
"Zašto nas mama i tata moraju dati?" upitala sam stariju sestru.
"Zbog svega", odgovorila je. "Starica brine o svemu: o vremenu, o urodu, o plodnosti, o svima. Tako je oduvijek."
"A što ako uzme mene?"
"Možda neće", rekla je i pogladila me po obrazu.

Naučila sam što sve nestaje u jednom danu: hrpica cjepanica, koje su nekad bile deblo, koje je nekad živjelo u našoj šumi; tuce jaja, koja su nekad bila u našim kokošima, u njihovim skrovištima, i koja neće postati pilići; četvrt boce rakije, koja je nekad bila plod naše šljive, čije koštice nisu stigle u zemlju i neće izrasti u male šljivice, na koje se nećemo penjati. Ponekad četvrt odojka, koji je živio u našem svinjcu i volio da mu donesem pečene jabuke; ponekad koka koja više ne nosi jaja; o janjcima nisam smjela ni misliti.
Ali mene to nije boljelo. Nije žarilo kao kad me uštine brat, nije sijevalo kao kad razrežem čelo na rub ograde, nije trgalo kao kad stari zub ne daje mjesta novome; samo je bilo teško, u prsima, blizu utrobe...

Dvadesetprvog dana je umukla.
"Sad će", rekla je majka.

Gdje ću biti ako me ne bude?
Kamo će otići moje ja ako nestanem? Gdje će biti moje noge, kamo ću s rukama, hoće li boljeti ili će biti bešćutno, ili teško; hoće li moje ja nestajati malo-pomalo, ili će sijevnuti, ili ugasnuti? Ali gdje će biti?
Dani su se nijemo prostirali. Nisam se usuđivala brojati. Gomilala sam trenutke u kojima jesam, utiskivala stražnjicu u jastuk na stolici, lakomo žvakala vruću pogaču, pohlepno prodirala očima u lice svoje majke koja će me dati ako Starica zatraži. Tražila sam se u braći i sestrama i ponekad vidjela svoju obrvu, ali malo deblju, svoju petu, ali ogrubjelu, svoj zatiljak, ali kosmatiji, i od svih njih zajedno opet nisam bila ja.
Uvečer nisam htjela leći. Izjutra nisam imala volje ustati.
Mrzim čekati.

Moje ja se stanjilo, postalo tanka nit od grla do utrobe do koljena do stopala. Oko njega je bila debela opna mog tijela, bolno mesnatog, neizdrživo prisutnog, nesnosno vidljivog.
Neću.
Ne ja.

Majka je klizila periferijom moje prisutnosti, bešćutno zaposlena, bezobzirno zabrinuta, beskrajno šutljiva. Otac je mrko zamicao iza besmislenih poslova. Moje tanko ja vijugalo je između zidova i sjena, i lijepilo se za tuđa tijela dok ne bi skliznulo u moje.

I onda je jedno dijete nestalo.
I to nisam bila ja.
*
Pospremila sam se u skrovište u deblu stare jabuke u dvorištu iza slomljene ograde. Drugi dio sam stavila u zbirku ispalih zuba u škrinji na tavanu, ispod jastuka i dekice koju su načeli moljci. Dio sam zapisala u bilježnicu iz matematike, na preostalih dvanaest stranica, a dio u finu novu tekicu, za koju nitko ne zna. Jedan dio ima najmlađi brat, kojeg sam naučila svoje tajne, i koji zna da sam u staroj jabuci i kako me napipati. Jedan dio čuvam za svog muža, i nadam se da ću ga ubrzo naći.
Imam već skoro sedamnaest godina i znam da mene više neće uzeti. Svejedno, nekako nemam volje nekome sve dati. Jedan dio može nestati, ali to neću biti ja.

Pisac i novinar Miljenko Jergović jednom je
negdje ustvrdio kako se u hrvatskoj književnosti ne
priča o ničemu. Pritom je možda mislio na robovanje
mnogih olovaka pomodnom diktatu "stvarnosnog"
opisivanja i mrcvarenja praznine. Za zapisivanje
"nestvarnosne" punine, pa i praznine u nas nije
dobar vjetar. Ali, kao što znamo, vjetrovi pisanja su
hiroviti i bolje im je zatvoriti prozor radne sobe. Van
svih strujanja u miru pisati i o punom i o praznom,
što je svakako uspjelo zagrebačkoj spisateljici Vlatki
Jurić. Mudro naslovivši svoj prozni prvijenac "O
punom i praznom" autorica ga stavlja pred nas kao
Rorschachovu mrlju, pa će svatko u te riječi udahnuti
vlastito značenje. Nekoga će možda asocirati na
filozofski traktat, druge na erotske znakove, a ostale
pak na one dvije čaše oko kojih se spore pesimist i
optimist. I nijedan čitatelj neće biti u krivu, jer u ovoj
neobičnoj zbirci priča autorica bez zadrške otkriva
mnoštvo svojih lica. Svako od njih je i načitano i
samosvojno; svako priča gledajući čitatelja ravno u
oči.
Drugim riječima, pažljivo bilježeći opaženi ili
iskonstruirani sadržaj a pritom potpuno oslobođena
postmodernističkog balasta komplicirane kompozicije
i citatnosti, odlučno pišući o nečemu ova autorica
ne pristaje na samo jednu pripovjednu ulogu,
na jedan prostor, vrijeme ili kožu. Bilo bi joj pretijesno.
I pod cijenu da se njezin rad ocijeni kao
početnički nekoherentan, Vlatka Jurić se izbjegla
stilski i tematski reducirati, odbila se odreći užitka
putovanja i kušanja mnogih svjetova. Kao šarenih
Kraš bombona iz priče "Love junkies".
Nasreću njezina očitog fantastičarskog talenta,
imaginarne sredine i začudnost fabule pretežu
nad stvarnim svijetom; daleka Sela sa nevidljivim
spavačima, strašnom Staricom i tajanstvenim
Gostioničarkama, Kapetanima s brbljavom kapom,
djevojčicama s drugog svijeta. Ipak, ni u pričama gdje
je ta stvarnost napučena prepoznatljivim rekvizitima
i toponimima nećemo naići na rečenice u kojima
bjesni oluja angažiranih tema ili su vidljive pretenzije
na tumačenje širih povijesnih i političkih zbivanja.
Ne, nasuprot metežu uniformirane stvarnosti Vlatka
Jurić postavlja lonce, glad i pohlepu, ("Zbogom
ljubavniče!") te živo i pulsirajuće žensko tijelo.
Ovdje je eros izražen nekom tananom nježnošću,
punokrvnom ženskom senzibilnošću, u jeziku
bez sentimentalnosti, s fascinacijom utemeljenoj
na tjelesnoj žudnji. Zanimljivo je da u priči "Love
junkies" rastući naboj predigre počinje u čudesnom
mjestu vlaka. Sluteći magiju putovanja šinama,
Dragojla Jarnević se požalila svome dnevniku kako
se "Još nije vozila na željeznici" davne 1866. godine.