Aora naklada

početna stranica

o nama

autori

poezija

proza

publicistika i ostalo

foreign rights

kontakt

E-mail:

aora@aora.hr

Telefon:

+385-1-562 09 93

Za hitne besplatne dostave 24 / 7: Ivica Džolić, 095/ 559 33 75

Telefaks:

+385-1-561 34 03

Adresa:

Aora komunikacije d.o.o.

V. Stulića 20
10090 Zagreb
Hrvatska

Pratite nas na Bloggeru:

DUŠE OD GUME Dore Kinert Bučan među 5 najboljih hrvatskih romana:

Roman Duše od gume Dore Kinert Bučan ušao među 5 najboljih hrvatskih romana koji se takmiče za književnu nagradu roman@tportal.hr. Više pročitajte na našem blogu.

Strip o pjesmi PRESUDA Asje Bakić:

Irena Jukić Pranjić nacrtala je strip o pjesmi Presuda iz izbirke Može i kaktus, samo neka bode Asje Bakić. Pogledajte!

Strahimir Primorac u Vijencu o KIČMI Dorte Jagić:

Dorta Jagić, afirmirana ponajprije kao pjesnikinja – objavila je dosad četiri zbirke – ali i dramska autorica, kazališna kritičarka i prevoditeljica, (Sinj, 1974) javila se i prvom proznom knjigom. U zbirci koju je naslovila Kičma (izd. Aora, Zagreb, 2009.) sabrala je 23 kratke priče i predstavila se kao zanimljiva pripovjedačica s nekoliko vrsnih tekstova koji najavljuju njezin pripovjedački potencijal.

Više o tome saznajte ovdje.

Andrea Milanko u Zarezu o pjesničkom prvijencu Asje Bakić MOŽE I KAKTUS, SAMO NEKA BODE:

Andrea Milanko recenzija MOŽE I KAKTUS, Zarez Andrea Milanko objavila je recenziju pjesničkog prvijenca naše mlade autorice Asje Bakić MOŽE I KAKTUS, SAMO NEKA BODE u Zarezu od 4. 3. 2010.

Više pročitajte ovdje.

Jagna Pogačnik o romanu "Duše od gume" Dore Kinert Bučan:

Moderna vremena Info donose nam recenziju romana "Duše od gume" Dore Kinert Bučan.

Više pročitajte ovdje.

Darija Žilić o pjesničkom prvijencu Asje Bakić MOŽE I KAKTUS, SAMO NEKA BODE:

Više pročitajte ovdje.

Intervju Darije Žilić s Nenadom Miloševićem za Zarez:

Intervju Darije Žilić s Nenadom Miloševićem, objavljen u travnju 2010., o njegovoj zbirci TIME CODE i antologiji novijeg srpskog pjesništva možete pročitati ovdje.

Razgovor Dorte Jagić i Marka Pogačara na portalu Booksa.hr:

Dorta Jagić: ISHODIŠTE SVIJETA I TEKSTA

"U mojoj poeziji Bog nije neki daleki deistički voajer ili apstraktna Misao koja sebe misli, on je itekako nezaštićeno prisutan u svakodnevnom ljudskom iskustvu."

Više o tome pročitajte ovdje.

Portal Dnevnikulturni.info o zbirci kratkih proza KIČMA Dorte Jagić:

«Kičma» se sastoji od dvadesetak kratkih priča, a mnoge od njih su nastale kao refleksija na život same autorice. Dorta Jagić se zato ne ustručava reći kako je za nju pisanju donekle i liječenje od tmurne svakodnevice: «Ova zbirka priča nije iskonstruirana, u njoj ima jaku puno mene. Ona je nastala, koliko god to otrcano zvučalo, kao terapija, i toga se ne želim stidjeti ili poricati. Boljka moje generacije je da smo postali zatvoreni i preplašeni.» Čitajući ove priče, može se primijetiti da ih je pisala pjesnikinja, no to Jagić nimalo ne smeta: «Inače volim čitati takvu prozu, a i ne volim strogo razdvajati poeziju od proze. Najbolja književna djela su natopljena poezijom, neka u većoj, a neka u manjoj mjeri.»

(Više o tome pročitajte ovdje.)

Božidar Aajbegović u Novoj Istri o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljubomira Pauzina:

Božidar Alajbegović u Novoj Istri o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljubomira Pauzina kaže sljedeće:

"Pauzinov narator kombinira reminiscencijsko pripovijedanje u prvome licu i direktno obraćanje samome sebi u drugome licu, pri čemu je prisjećanje obilježeno ironijom i duhovitošću (kod anegdotalnih opisa dogodovština pojedinih sugrađana) ili pak nostalgijom (kada na red dođe retrospekcija vlastitih iskustava) dok rečenice upućene samome sebi odišu naglašenim lirizmom i predstavljaju male poetske oaze u proznome rukopisnom tkivu.

Više pročitajte ovdje.

Olja Savićević Ivančević u Slobodnoj Dalmaciji o romanu JA I KAMINSKI Daniela Kehlmanna:

Možda je „Ja i Kaminski" priča o samoljublju kao ultimativnom obliku ljubavi, pa i ljubavi prema umjetnosti, satira koja nije samo društvena, već zadire dublje, bolnije, ali je, svejedno, i roman o prijateljstvu dva, s obzirom na stupanj iskazane sebičnosti, hendikepirana tipa. I to je, osim što zna bit smiješno, zapravo vrlo romantično. Kehlmann ne ide u karikaturu, nema u njegovoj satiri afektiranja ili ogorčenosti, skrike i vriske, prvoloptaškog humora. On se svemu smiješka i podsmjehuje iz blizine, u oči. Jednostavno, fino, čitko, tako da (...) je u životu (...) šteta propustiti (...) Kehlmanna i njegove romane.

Cijeli tekst pročitajte ovdje.

Tamara Krstić na Booksinom portalu o knjizi kratkih priča ONI - HUMANI BESTIJARIJ Nataše Skazlić:

Na Booksinom portalu Tamara Krstić donosi prikaz zbirke kratkih priča Nataše Skazlić "Oni - humani bestijarij":

'Oni - humani bestijarij' je pokušaj istraživanja prirode ljudskih odnosa. 'Tko smo? Nismo. Oni smo.'

(...) knjiga Oni - humani bestijarij (Aora 2008.), se može posmatrati, pomalo ironično, kao zbornik kratkih priča u kojima su te humane životinje zapravo muškarci, likovi stvarnih ili zamišljenih muškaraca koji nastaju i progovaraju iz vizure žene. Može se reći da je knjiga priča pokušaj istraživanja prirode ljudskih odnosa i prirode potrage za savršenim drugim. Ili da donosi fragmente iz života i moguće odgovore na pitanja poput onih šta je prava ljubav, gde počinje i zbog čega nestaje i kakva sve značenja ima fenomen ljubavi. I baš svaka priča nosi u sebi prizvuk tih pitanja: tiho, nenametljivo i implicitno.

Ukoliko želite saznati više, pročitajte cijeli prikaz.

Davor Šišović u Glasu Istre o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljube Pauzina:

"(...) kad god se učini da su obrasci, trendovi, stilovi ili pokreti u domaćoj književnosti uočeni, prepoznati, pobrojani, arhivirani, nenadano (ali potiho, samozatajno) pojavi se neki pisac s nekom knjigom koju bez dvojbe ili grižnje savjesti možemo proglasiti originalnom i samosvojnom. Ljubo Pauzin već odavno objavljuje i piše, ali poeziju i drame; ovo mu je prvi roman, itekako vrijedan pažnje." - kaže Davor Šišović u Glasu Istre. Više o tome pročitajte ovdje.

Ferić o romanu Krune Čudine BDJENJE:

Književnik Zoran Ferić je o romanu Krune Čudine Bdjenje na predstavljanju u Booksi u petak, 26.9.2008., rekao sljedeće:

"Kad su počeli ti trnci u nogama (motiv iz romana, op.a.), čitam ja, čitam, noć je gluha, masna, tamna, kao krv kod Krleže, čitam ja i osjetim trnce u nogama. A moj je otac, nažalost, imao takvih problema, i to se loše završilo. S tim trncima u nogama, čitam ja dalje i naravno, pred jutro koje donosi olakšanje, na kraju romana, imao sam trnce oko srca, i oni još uvijek traju. Ovo je roman koji nas pogađa tamo gdje smo najtanji – nekog u trncima, nekog u odnosu oca i sina... Postupci koji postoje u romanu na stilskoj razini apsolutno su primjereni, jer se Kruno kao autor ne boji patetike, one patetike u dobrom smislu. Ne boji se iskazati što želi na neki patetičan način, poetskim stilom, s puno elipsa i nabrajanja koja nas izvode iz tog skučenog, malog, vatikanskog (vidi knjigu, op.a.) svijeta u neki veliki svijet koji se, ekspresionistički rečeno, rasprskava pred nama".

Ferić je još dodao da mu je čitanje Bdjenja došlo poput suočenja sa samim sobom, zbog velike količine podudarnosti Krunina romana i dijela njegova života. I sam je Ferić, naime, sa svojim ocem prošao sličnu priču pa ga je Bdjenje vratilo u te dane.

Pohvalivši i kraj romana kojeg je nazvao majstorskim, ali ga prisutnima nije smio odati da ne pokvari gušt čitanja, Ferić je zaključio: "Bdjenje je roman koji nikad neću zaboraviti, jedino možda u najtežoj fazi Alzheimera."

Nagrada Slavić Hrvoju Tuteku za pjesničku zbirku CIRKULAR:

Zbirka pjesama »Cirkular« Aorinog autora Hrvoja Tuteka proglašena je najuspjelijim prvoobjavljenim književnim djelom u 2008. te joj je pripala nagrada "Slavić".

Kako se navodi u obrazloženju nagrade, "već svojim pjesničkim prvijencem »Cirkular« Hrvoje Tutek (Karlovac, 1984.) pokazuje zrelost koja ga u njegovu generacijskom krugu izdvaja ne samo po svježini u mladenačkom pristupu motivima već i po zanimljivom poigravanju jezikom i njegovim značenjskim mogućnostima, formom i ritmom.
Tutekovo očuđivanje poetske materije ne poznaje granica, otvara nove prostore i treperi u živom jeziku, koji stoji na početku i kraju pjesnikove fascinacije."

Nagrada je dodijeljena u srijedu, 22. travnja 2009., na svečanosti Dana hrvatske knjige u Zavodu za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Splitu.

Inkantacija pričom ili užitak u pisanju - Prikaz djela O PUNOM I PRAZNOM V. Jurić u Vijencu:

Izvadak iz prikaza prve zbirke kratkih priča Vlatke Jurić "O punom i praznom", koji je za Vijenac napisala Ljerka Car Matutinović:

Inkantacija pričom ili užitak u pisanju

U devet vješto uravnoteženih priča u kojima životodajno pulsira optimalno osmišljen jezik kazivanja, spisateljičina je opservacija budna i inteligentna, ona gleda i vidi, sluša i čuje, bilo da je riječ o proživljenom ili imaginativnom. Vlatka Jurić nije poput onih naratora koji se isključivo bave sobom krećući se u jalovu krugu svoga razmaženog jastva. Ona je suverena u prostranosti svojih tema, ekskluzivna u njihovu izboru (...).

Vlatka Jurić zna zagristi u priču i tako inventivno načeta njezina se priča u svojoj inkantaciji raskriva, prostire pred nama, otkrivajući nam još jednu gotovo rijetku dimenziju u hrvatskoj suvremenoj književnosti: lucidan smisao za humor, tako potreban ironijski odmak nakon kojega se lakše diše.

Više pročitajte u Vijencu br. 396 od 7. svibnja 2009.

Nikola Petković o knjizi Aide Bagić "Ako se zovem Sylvia":

Aida Bagić : Ako se zovem Sylvia

Apelativna kulturalna balistika Aide Bagić na običan se jezik može prevesti ovako: polikulturalnost, paradoksalna dvojezičnost unutar za nju lingvistički jednog jezika čijim se varijantama slobodno služi, u nemogućnosti da zažive u javnome prostoru na razini kolektiva, mimikriraju se u očito manje opasne zabrane na razini individue od kojih su najčitljivije homo i biseksualnost.

Već na početku knjige, autoričin nam glas uokviruje motivski grozd koji je toliko poetski sveobuhvatan da podsjeća na temu.

Više pročitajte ovdje .

Nikola Petković, 3.11.2008.

(Tekst je prvotno objavljen u Novom Listu)

Robert Perišić u "Globusu" o romanu JA I KAMINSKI Daniela Kehlmanna:

Više o tome pročitajte ovdje.

Draženka Polović o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljubomira Pauzina:

Izvadak iz kritike: To autorsko traganje (neki bi rekli) „za izgubljenim vremenom", ili za smislom i identitetom, odvija se kod Pauzina u nekoliko paralelnih pripovjedačkih perspektiva i narativnih tokova. Prva je perspektiva aktivnog sudionika ili otvorenog promatrača, mladca, još svojevrsnog čovjeka bez svojstava, koji suptilno registrira i upija slike svijeta koje se odvijaju u rasteru karlovačkih ulica, trgova i parkova, koje onda kao zasebni fragmenti utiskuju neizbrisive tragove i tvore mozaičku kompozicijsku cjelinu. U drugoj perspektivi taj isti JA - je pripovjedač s distancom, sada čovjek sa svojstvima, koji komentira i nastoji razumjeti zamršeni su-odnos priče i pripovjedača.

Više pročitajte ovdje.

Nomen est omen: Što nam znače naslovi knjiga?:

Kako je to kad naslov (knjige) legne kao šamar budali - pročitajte u članku Novog lista od 8.5.210. Piše: Davor Mandić. A što o naslovima romana misli Tomislav Brlek, član tportalovog žirija za najbolji roman 2009., pročitajte ovdje.

Cirkular

	Naslov: Cirkular Autor: Hrvoje Tutek Naslov originala: Godina: 2008 ISBN: 978-953-7496-12-8 Broj stranica: 73	Vrsta knjige: Poezija Prijevod: Uvez: Meki s klapnama Urednica/urednik: Nela Milijić Cijena: 75.00 kn

O knjizi:

NAGRADA „ S L A V I Ć „ za najbolji autorski knjigom objavljeni prvijenac u 2008. godini dobio je HRVOJE TUTEK za zbirku pjesama CIRKULAR Naklada Aora, Zagreb, 2008. O b r a z l o ž e n j e : Već svojim pjesničkim prvijencem, knjigom pjesama Cirkular Hrvoje Tutek (Karlovac, 1984.), pokazuje zrelost koja ga u njegovom generacijskom krugu izdvaja ne samo po svježini u mladenačkom pristupu motivima već i po zanimljivom poigravanju jezikom i njegovim značenjskim mogućnostima, formom i ritmom. Njegovo očuđivanje poetske materije ne poznaje granica, otvara nove prostore i treperi u živom jeziku, koji stoji na početku i kraju pjesnikove fascinacije. Tutekov rukopis očituje autora kojemu je dovoljan mali povod za pjesnički iskorak, vidno temeljen na načitanosti i visokoj razini sposobnosti da pjesničku imaginaciju stavi u funkciju zaigranosti čim se za to pokaže valjani razlog. Njegov stih u stalnoj je napetosti, pun suvremenih referencijalnosti i asocijacija, domišljenih aluzija i smislenih kalambura, začudnosti kojoj na početku uvijek stoji realni detalj na kojem stvara asocijativni i aluzivni lanac svog poetskog svjet(onazor)a. Zarad svega toga, zarad svježine i težnje za iskušavanjem mogućnosti jezika i inovatorskim traganjem, ova knjiga zaslužuje da joj pripadne Nagrada Slavić za najuspjelije prvoobjavljeno književno djelo. Zagreb - Split, 22. travnja 2009.

Sadržaj:



Isječak:

pejzaži umora a) urbani: ljuta je jer joj java javlja budni jad i nosi je nasumce ko što vjetar nosi zgužvane škrnicle noću kud hoće preko tramvajskih tračnica, trgova i zaključanih terasa vijugama neobilježenih trasa, haustorima, parkovima, perivojima i kolodvorima popišanim po ćoškovima. b) ruralni: u vrećicama njenih podočnjaka su male bakljice koje joj brane da sklopi oči i mirno spava dišući (dok sova huče) ko što šušti slama na povenuloj poljani dana, kojom je razastrla ispucalu kožu, zabacila umorne ruke i izvalila se pod silni hrast ko sita krava što tužno muče. c) idealni: ona želi ugasiti sav svijet, smotati platno pejzaža i s njim pod pazuhom u šetnju kroz suho cvijeće, dolje prema moru, korakom kroz drač, kroz glupe čičke, pored vikendica, kroz trač, bosa preko stijena, rasipati se među kapljice u zraku, samo prema moru, dolje gdje gladit će valove, mirise, soli i sjećanja ko struje strija na morskom boku, toplom, snenom i zauvijek njenom nešto je svemir što si probaš objasnit riječima bačenim u šahtove dana svemir su grozdovi kazaljki dok ležiš na leđima i misliš da danas sam samovao sasvim samo malo svemir su ti ti ti ti ti ti i ti tik tak tik tak a ti si na vrhu sekunde dok klizi kroz zrak svemir su čelična kladiva razletjela na sve strane vatromet atletike raspršen kroz dane svemir su rastvoreni ormari propuhom razmahana vrata kad mama proljeće priprema a sprema se krečit tata svemir su crne rupe pospane posrana raspoloženja i svemirka kad je nema svemir su nešto što pišaš po snijegu pa sunce obriše svemir su točkice crtice vitice kitice pod tvojim kapcima litice za skok sa zaletom saltom u mrak mrak nešto je svemir što bi bolno prazno vjerno probao pohvatat dok hodaš pjevajući riječi u topli debeli dlan od nevidljivog lipanjskog vjetra ja smo kreten ja sam kreten i neka je tako kreten sam , cerećem se ko žaba i krekećem i ponekad krećem križ ne nosim, ostavio sam ga kraj puta i zbrisao kroz grmlje u šumu da me ne nađu ! i nije mi žao uopće, križ je neko već nosio i gle kako je završilo. ja neću završiti, ja mislim da je tako. možda nije ne znam, potpuni sam kreten i to je smiješno. umjesto križa nosim sebe i to je teško-malo sam predebel. al nema veze, zato mi nije zima. ljeto mi je. skoro uvijek mi je ljeto kroz koje trubi žuta truba velikog slona i niko ne gleda televiziju. da nisam kreten, bio bih slon, siguran sam u to. da nema slona ne znam što bih bio ne bih nikad bio prostitutka. i to odmah kažem: « ja nisam prostitutka, znate, ja sam prostitutek, ja sam veliki ljetni slon na kretenskoj livadi, prazni livadin mozak me oduševljava po njemu možeš do besvijesti skakat ko što po papiru možeš do besvijesti skakat i onda otić spavat, malo sretan kreten hrrk......................... očuđivanje očuđivanje je opast na guzicu na ledenom nogostupu navečer pa ne jebem ti mater nego jebem ti tatu. isto tako, ono je raspon između nje i tebe opalog na guzicu koji se mjeri sa «oh pa još je ljepša odozdola». očuđivanje je zagreb iz berlin, njujork, el ej, paris, mockba, istanbul i ti koji se vratiš i prehodaš ilicu za manje od dvije i pol sekunde pa tako srušiš stari rekord od tri sekunde za cijelu jednu šestinu i to zato jer ovaj puta ne samo da ona živi na drugoj strani ilice već i zato jer si ti naučio brže hodati u berlin, njujork i tako dalje. oč. u đ. ivan je može lako biti: «očigledno u đurđu ivan je» (zaljubljen) šifrirano na papiriću ispod klupe da ivan ne vidi, a ni đurđa (jer ljubav je osjetljiva stvar i gadno je s njom kad je gola i jasna) očuđivanje je teško. ti si to, to jest, ja sam to shvatio sasvim slučajno služeći te kavom u čajnoj kuhinji. i to nije basna. ne samo zato što se rimuje s «jasna». da! ono je jako teško, rekao sam si ti ja još davno kad sam priznao sam si ti: očuđivanje je ja, kakva bih zbog tebe htio biti cice šta ti trebaju ta dva brda oćeš se sanjkat? nećeš. oćeš planinarit? nećeš. šta će ti onda? daj ih bolje meni, ovako samo stoje, a ja ću s njima napravit puno stvari, ko s plastelinom i kad bude postala jedna stvar dosadna, ja ću napravit drugu napravit ću od njih ljude, glistu, psa, ovcu, magarca i plavu kuću napravit ću na kraju još veliku kuglu i mijesit ju prstima dok ne postane topla i iscrtana crticama mojih dlanova i palaca, velika topla kugla oko koje se ruke sklope i kuglu tiho slijede, topla je kugla dlanovoj usni malina što će biti kraj? bijela ploha zida i upaljeno svjetlo uz jutarnje sunce - prelazak pruge kraj trulog vagona - profulan haustor u potrazi za - presušeno grlo - suši prsti - koraci od pijeska i potrošen grad - prelivena pažnja - nečiji prazan prozor - tvoj prazan pogled - prazna guma i pun kurac - reklama reklame - raskeljena žvakaća - bijela ploha zida bijela ploha zida - ustajala sebeslika - želja za - sam i prodavačica - koliko izgledaš tužno - koliko još koraka - koliko još koraka - praznina među policama žena putuje uz karavane prekrasna mujer crna ko noć napeta ko mrak, nad brdima prostrt valoviti trak obzorima raširena: duga od maslina. moja mujer spava pod nebom, niz bradu joj san kapa. sama ko mjesec, mujer sneno šapće muherastim jezikom. ja je ne čujem, ja ne razumijem ja sam daleko. (moja mujer negdje je na obzoru, karavane putuju...) moja mujer obla kao oblaci gore opal je oblak s neba se poskliznul odskočil s debele oblakove guzice ravno natrag i kaj mu je onda rekal drugi oblak niš mu ni rekal sam se smijal ko kakva bena a prvi oblak se razljutil jer ni tel da mu se ovaj smije i sav se je namrštil i gledal na drugu stranu i onda je moja mama rekla uzmi si kišobran, vidiš da bu padalo. grad dok lebdiš iznad zgrada velik si i prstom možeš slijediti tračnice kao kralješke nečijih izvijenih leđa ako se spustiš, bit ćeš mali i pretvoriti se u trag svjetla uokviren i obješen motiv nečija će te fotografija kad-tad uloviti bježiš od objektiva iako je nemoguće lebdjeti vječno pa iz znatiželje pogledaš koji put unutra kroz prozore, bojiš se: zašto su prozori toliko slični fotografijama, pogledaš i uvijek isti prizor: starica u sivom kaputu stopila se s crvenom sjedalicom u plavom tramvaju ljudi kao moljci lelujavi oblak oko žutog svjetla. podkapčani surf sliče slike na tisuće, vozim se ponoćnim očima vožnja je podočna samo časovita šiknula valna oštrica što me raščešnjila ko češnjak, ljušte se ljuskice slike po noći ko kapi ko igle okomito kapaju blješte i sjaje sićušne slične krijestice kapljice slikice na naišlim raskršćima križići bilježe skreću i padaju narančaste točke krekeću na očnom lopoču hoću noću hoću možda mirni prostor možda miris tebe možda sebe

Kritike:

Početna stranica | O nama | Autori | Knjige | Otkup autorskih prava

Dizajn i aplikativni razvoj: eBiz d.o.o.