Aora naklada

početna stranica

o nama

autori

poezija

proza

publicistika i ostalo

foreign rights

kontakt

E-mail:

aora@aora.hr

Telefon:

+385-1-562 09 93

Za hitne besplatne dostave 24 / 7: Ivica Džolić, 095/ 559 33 75

Telefaks:

+385-1-561 34 03

Adresa:

Aora komunikacije d.o.o.

V. Stulića 20
10090 Zagreb
Hrvatska

Pratite nas na Bloggeru:

DUŠE OD GUME Dore Kinert Bučan među 5 najboljih hrvatskih romana:

Roman Duše od gume Dore Kinert Bučan ušao među 5 najboljih hrvatskih romana koji se takmiče za književnu nagradu roman@tportal.hr. Više pročitajte na našem blogu.

Strip o pjesmi PRESUDA Asje Bakić:

Irena Jukić Pranjić nacrtala je strip o pjesmi Presuda iz izbirke Može i kaktus, samo neka bode Asje Bakić. Pogledajte!

Strahimir Primorac u Vijencu o KIČMI Dorte Jagić:

Dorta Jagić, afirmirana ponajprije kao pjesnikinja – objavila je dosad četiri zbirke – ali i dramska autorica, kazališna kritičarka i prevoditeljica, (Sinj, 1974) javila se i prvom proznom knjigom. U zbirci koju je naslovila Kičma (izd. Aora, Zagreb, 2009.) sabrala je 23 kratke priče i predstavila se kao zanimljiva pripovjedačica s nekoliko vrsnih tekstova koji najavljuju njezin pripovjedački potencijal.

Više o tome saznajte ovdje.

Andrea Milanko u Zarezu o pjesničkom prvijencu Asje Bakić MOŽE I KAKTUS, SAMO NEKA BODE:

Andrea Milanko recenzija MOŽE I KAKTUS, Zarez Andrea Milanko objavila je recenziju pjesničkog prvijenca naše mlade autorice Asje Bakić MOŽE I KAKTUS, SAMO NEKA BODE u Zarezu od 4. 3. 2010.

Više pročitajte ovdje.

Jagna Pogačnik o romanu "Duše od gume" Dore Kinert Bučan:

Moderna vremena Info donose nam recenziju romana "Duše od gume" Dore Kinert Bučan.

Više pročitajte ovdje.

Darija Žilić o pjesničkom prvijencu Asje Bakić MOŽE I KAKTUS, SAMO NEKA BODE:

Više pročitajte ovdje.

Intervju Darije Žilić s Nenadom Miloševićem za Zarez:

Intervju Darije Žilić s Nenadom Miloševićem, objavljen u travnju 2010., o njegovoj zbirci TIME CODE i antologiji novijeg srpskog pjesništva možete pročitati ovdje.

Razgovor Dorte Jagić i Marka Pogačara na portalu Booksa.hr:

Dorta Jagić: ISHODIŠTE SVIJETA I TEKSTA

"U mojoj poeziji Bog nije neki daleki deistički voajer ili apstraktna Misao koja sebe misli, on je itekako nezaštićeno prisutan u svakodnevnom ljudskom iskustvu."

Više o tome pročitajte ovdje.

Portal Dnevnikulturni.info o zbirci kratkih proza KIČMA Dorte Jagić:

«Kičma» se sastoji od dvadesetak kratkih priča, a mnoge od njih su nastale kao refleksija na život same autorice. Dorta Jagić se zato ne ustručava reći kako je za nju pisanju donekle i liječenje od tmurne svakodnevice: «Ova zbirka priča nije iskonstruirana, u njoj ima jaku puno mene. Ona je nastala, koliko god to otrcano zvučalo, kao terapija, i toga se ne želim stidjeti ili poricati. Boljka moje generacije je da smo postali zatvoreni i preplašeni.» Čitajući ove priče, može se primijetiti da ih je pisala pjesnikinja, no to Jagić nimalo ne smeta: «Inače volim čitati takvu prozu, a i ne volim strogo razdvajati poeziju od proze. Najbolja književna djela su natopljena poezijom, neka u većoj, a neka u manjoj mjeri.»

(Više o tome pročitajte ovdje.)

Božidar Aajbegović u Novoj Istri o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljubomira Pauzina:

Božidar Alajbegović u Novoj Istri o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljubomira Pauzina kaže sljedeće:

"Pauzinov narator kombinira reminiscencijsko pripovijedanje u prvome licu i direktno obraćanje samome sebi u drugome licu, pri čemu je prisjećanje obilježeno ironijom i duhovitošću (kod anegdotalnih opisa dogodovština pojedinih sugrađana) ili pak nostalgijom (kada na red dođe retrospekcija vlastitih iskustava) dok rečenice upućene samome sebi odišu naglašenim lirizmom i predstavljaju male poetske oaze u proznome rukopisnom tkivu.

Više pročitajte ovdje.

Olja Savićević Ivančević u Slobodnoj Dalmaciji o romanu JA I KAMINSKI Daniela Kehlmanna:

Možda je „Ja i Kaminski" priča o samoljublju kao ultimativnom obliku ljubavi, pa i ljubavi prema umjetnosti, satira koja nije samo društvena, već zadire dublje, bolnije, ali je, svejedno, i roman o prijateljstvu dva, s obzirom na stupanj iskazane sebičnosti, hendikepirana tipa. I to je, osim što zna bit smiješno, zapravo vrlo romantično. Kehlmann ne ide u karikaturu, nema u njegovoj satiri afektiranja ili ogorčenosti, skrike i vriske, prvoloptaškog humora. On se svemu smiješka i podsmjehuje iz blizine, u oči. Jednostavno, fino, čitko, tako da (...) je u životu (...) šteta propustiti (...) Kehlmanna i njegove romane.

Cijeli tekst pročitajte ovdje.

Tamara Krstić na Booksinom portalu o knjizi kratkih priča ONI - HUMANI BESTIJARIJ Nataše Skazlić:

Na Booksinom portalu Tamara Krstić donosi prikaz zbirke kratkih priča Nataše Skazlić "Oni - humani bestijarij":

'Oni - humani bestijarij' je pokušaj istraživanja prirode ljudskih odnosa. 'Tko smo? Nismo. Oni smo.'

(...) knjiga Oni - humani bestijarij (Aora 2008.), se može posmatrati, pomalo ironično, kao zbornik kratkih priča u kojima su te humane životinje zapravo muškarci, likovi stvarnih ili zamišljenih muškaraca koji nastaju i progovaraju iz vizure žene. Može se reći da je knjiga priča pokušaj istraživanja prirode ljudskih odnosa i prirode potrage za savršenim drugim. Ili da donosi fragmente iz života i moguće odgovore na pitanja poput onih šta je prava ljubav, gde počinje i zbog čega nestaje i kakva sve značenja ima fenomen ljubavi. I baš svaka priča nosi u sebi prizvuk tih pitanja: tiho, nenametljivo i implicitno.

Ukoliko želite saznati više, pročitajte cijeli prikaz.

Davor Šišović u Glasu Istre o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljube Pauzina:

"(...) kad god se učini da su obrasci, trendovi, stilovi ili pokreti u domaćoj književnosti uočeni, prepoznati, pobrojani, arhivirani, nenadano (ali potiho, samozatajno) pojavi se neki pisac s nekom knjigom koju bez dvojbe ili grižnje savjesti možemo proglasiti originalnom i samosvojnom. Ljubo Pauzin već odavno objavljuje i piše, ali poeziju i drame; ovo mu je prvi roman, itekako vrijedan pažnje." - kaže Davor Šišović u Glasu Istre. Više o tome pročitajte ovdje.

Ferić o romanu Krune Čudine BDJENJE:

Književnik Zoran Ferić je o romanu Krune Čudine Bdjenje na predstavljanju u Booksi u petak, 26.9.2008., rekao sljedeće:

"Kad su počeli ti trnci u nogama (motiv iz romana, op.a.), čitam ja, čitam, noć je gluha, masna, tamna, kao krv kod Krleže, čitam ja i osjetim trnce u nogama. A moj je otac, nažalost, imao takvih problema, i to se loše završilo. S tim trncima u nogama, čitam ja dalje i naravno, pred jutro koje donosi olakšanje, na kraju romana, imao sam trnce oko srca, i oni još uvijek traju. Ovo je roman koji nas pogađa tamo gdje smo najtanji – nekog u trncima, nekog u odnosu oca i sina... Postupci koji postoje u romanu na stilskoj razini apsolutno su primjereni, jer se Kruno kao autor ne boji patetike, one patetike u dobrom smislu. Ne boji se iskazati što želi na neki patetičan način, poetskim stilom, s puno elipsa i nabrajanja koja nas izvode iz tog skučenog, malog, vatikanskog (vidi knjigu, op.a.) svijeta u neki veliki svijet koji se, ekspresionistički rečeno, rasprskava pred nama".

Ferić je još dodao da mu je čitanje Bdjenja došlo poput suočenja sa samim sobom, zbog velike količine podudarnosti Krunina romana i dijela njegova života. I sam je Ferić, naime, sa svojim ocem prošao sličnu priču pa ga je Bdjenje vratilo u te dane.

Pohvalivši i kraj romana kojeg je nazvao majstorskim, ali ga prisutnima nije smio odati da ne pokvari gušt čitanja, Ferić je zaključio: "Bdjenje je roman koji nikad neću zaboraviti, jedino možda u najtežoj fazi Alzheimera."

Nagrada Slavić Hrvoju Tuteku za pjesničku zbirku CIRKULAR:

Zbirka pjesama »Cirkular« Aorinog autora Hrvoja Tuteka proglašena je najuspjelijim prvoobjavljenim književnim djelom u 2008. te joj je pripala nagrada "Slavić".

Kako se navodi u obrazloženju nagrade, "već svojim pjesničkim prvijencem »Cirkular« Hrvoje Tutek (Karlovac, 1984.) pokazuje zrelost koja ga u njegovu generacijskom krugu izdvaja ne samo po svježini u mladenačkom pristupu motivima već i po zanimljivom poigravanju jezikom i njegovim značenjskim mogućnostima, formom i ritmom.
Tutekovo očuđivanje poetske materije ne poznaje granica, otvara nove prostore i treperi u živom jeziku, koji stoji na početku i kraju pjesnikove fascinacije."

Nagrada je dodijeljena u srijedu, 22. travnja 2009., na svečanosti Dana hrvatske knjige u Zavodu za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Splitu.

Inkantacija pričom ili užitak u pisanju - Prikaz djela O PUNOM I PRAZNOM V. Jurić u Vijencu:

Izvadak iz prikaza prve zbirke kratkih priča Vlatke Jurić "O punom i praznom", koji je za Vijenac napisala Ljerka Car Matutinović:

Inkantacija pričom ili užitak u pisanju

U devet vješto uravnoteženih priča u kojima životodajno pulsira optimalno osmišljen jezik kazivanja, spisateljičina je opservacija budna i inteligentna, ona gleda i vidi, sluša i čuje, bilo da je riječ o proživljenom ili imaginativnom. Vlatka Jurić nije poput onih naratora koji se isključivo bave sobom krećući se u jalovu krugu svoga razmaženog jastva. Ona je suverena u prostranosti svojih tema, ekskluzivna u njihovu izboru (...).

Vlatka Jurić zna zagristi u priču i tako inventivno načeta njezina se priča u svojoj inkantaciji raskriva, prostire pred nama, otkrivajući nam još jednu gotovo rijetku dimenziju u hrvatskoj suvremenoj književnosti: lucidan smisao za humor, tako potreban ironijski odmak nakon kojega se lakše diše.

Više pročitajte u Vijencu br. 396 od 7. svibnja 2009.

Nikola Petković o knjizi Aide Bagić "Ako se zovem Sylvia":

Aida Bagić : Ako se zovem Sylvia

Apelativna kulturalna balistika Aide Bagić na običan se jezik može prevesti ovako: polikulturalnost, paradoksalna dvojezičnost unutar za nju lingvistički jednog jezika čijim se varijantama slobodno služi, u nemogućnosti da zažive u javnome prostoru na razini kolektiva, mimikriraju se u očito manje opasne zabrane na razini individue od kojih su najčitljivije homo i biseksualnost.

Već na početku knjige, autoričin nam glas uokviruje motivski grozd koji je toliko poetski sveobuhvatan da podsjeća na temu.

Više pročitajte ovdje .

Nikola Petković, 3.11.2008.

(Tekst je prvotno objavljen u Novom Listu)

Robert Perišić u "Globusu" o romanu JA I KAMINSKI Daniela Kehlmanna:

Više o tome pročitajte ovdje.

Draženka Polović o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljubomira Pauzina:

Izvadak iz kritike: To autorsko traganje (neki bi rekli) „za izgubljenim vremenom", ili za smislom i identitetom, odvija se kod Pauzina u nekoliko paralelnih pripovjedačkih perspektiva i narativnih tokova. Prva je perspektiva aktivnog sudionika ili otvorenog promatrača, mladca, još svojevrsnog čovjeka bez svojstava, koji suptilno registrira i upija slike svijeta koje se odvijaju u rasteru karlovačkih ulica, trgova i parkova, koje onda kao zasebni fragmenti utiskuju neizbrisive tragove i tvore mozaičku kompozicijsku cjelinu. U drugoj perspektivi taj isti JA - je pripovjedač s distancom, sada čovjek sa svojstvima, koji komentira i nastoji razumjeti zamršeni su-odnos priče i pripovjedača.

Više pročitajte ovdje.

Nomen est omen: Što nam znače naslovi knjiga?:

Kako je to kad naslov (knjige) legne kao šamar budali - pročitajte u članku Novog lista od 8.5.210. Piše: Davor Mandić. A što o naslovima romana misli Tomislav Brlek, član tportalovog žirija za najbolji roman 2009., pročitajte ovdje.

Slučajni bestijarij - Meteor je pao na zemlju

	Naslov: Slučajni bestijarij - Meteor je pao na zemlju Autor: Ljubo Pauzin Naslov originala: Godina: 2008 ISBN: Broj stranica: 0	Vrsta knjige: Roman Prijevod: Uvez: Meki s klapnama Urednica/urednik: Nela Milijić Cijena: 119.00 kn

O knjizi:

Iz pogovora Aide Bagić: III. Lijepo je što me Ljubo pozvao da gostujem u njegovoj dvosobnoj knjizi. Jedna je soba prozna, namijenjena "Slučajnom bestijariju". Druga je soba poezije, za "Meteor je pao na zemlju", zbirku objavljenu prije nekoliko godina, ali do koje je vrlo teško doći i zato je važno još jednom je objaviti. Rado bih da moj tekst bude neki balkončić, lođa u koju pada svjetlost iz obje sobe. IV. "Slučajni bestijarij" roman je sastavljen od fragmentarnih sjećanja neimenovanog pripovjedača, možemo samo nagađati u kojoj mjeri pripovjedač poseže za biografskim iskustvima samog autora, Ljube Pauzina. Vrlo je vjerojatno da u opisu dječaka koji znatiželjno i s izvjesnim strahopoštovanjem ulazi u radijsku postaju ima sjećanja autora koji je danas, gotovo cijeli jedan radni vijek kasnije, poznat kao urednik dokumentarnog radijskog programa, dapače promotor jedne posebne radijske vrste poznate kao dokumentarna radio drama. Postupak primijenjen u "Slučajnom bestijariju" vrlo je nalik postupku koji je u osnovi dokumentarnih radio drama: mnogoglasje sjećanja montirano je ovdje u niz slika koje tvore jedinstven zvučni prostor. U "Bestijariju" ti se glasovi javljaju u prostoru grada na rijeci Kupi, u Karlovcu, gradu čiji prostor obilježavaju formativni događaji pripovjedačeva odrastanja: most nad kojim se pojavljuju vodencvjetovi, zgrada škole koja nosi ime Dragojle Jarnević, obala Kupe, željeznička pruga na kojoj pogiba pripovjedačeva sestra i čija pogibija određuje njegov daljnji život, kao i središte samoga romana. Sva sjećanja na jedno dječačko odrastanje u socijalističko doba, u provincijskom gradiću, kao da vode tom jednom, ključnom događaju, kad čitatelj ne može a da ne zastane nad besmislenošću te smrti, potpuno očajan. No, ako sjećanje na pogibiju djevojčice i jest u središtu romana, oštrina tog sjećanja ublažena je samom strukturom romana kojemu zapravo i nije lako utvrditi središte. Riječ je naime, kako nam kazuje i sam pripovjedač, o priči punoj "odvojaka i rukavaca, zavijutaka i melizama", o pričama koje se "kružno lome, opiru sinkroniji i pravocrtnom redoslijedu." U tim mnogim odvojcima nalazimo "mali egzotični zvjerinjak". U njemu Crna još stoji pored starinskog ormara punog staklenki sa zimnicom i Dugome priča o tome kako je postala prostitutka, ljetnim karlovačkim ulicama korača Rajs sa srebrnim pištoljima, slikar Tićo postavlja izložbe svojih nevidljivih slika, a Slava Raškaj u noći punog mjeseca uvijek nanovo ulazi u Kupu. V. U zbirci "Meteor je pao na zemlju" meteor na zemlju pada ravno trideset i osam puta i svaka je njegova putanja neponovljiva. Jednako su tako neponovljivi, kao što primjećuje Branko Maleš u svojoj interpretaciji jedne od pjesama, i mnogi oblici u kojima nam se meteor ukazuje: meteor je stoga ponegdje božanska iskra stvaranja, zatim nezanimljiv pupak koji je iz svemira stigao na planet Zemlju, ponegdje umotan u stvarnosno ruho - puka je hrana, budala koja je pala među Zemljane, zatim aktivni i ambiciozni akter dijaloga između sebe i drugoga sebe...1 "Meteor je pao na zemlju" obiluje manje ili više prepoznatljivim referencama na popularnu kulturu i pjesničke prethodnike, na antropološke uvide o tome kad nas je mnogo a kad malo ili pak na drevne mitologije. Pauzin tako zajedno s Dylanom zaziva "veliku tešku kišu", a na Slamniga upućuje u "naputku apostolskoga/ komornog kvarteta/ koji je kako kažu kužio žene". U spominjanju "nas mračnih mrava jer nas ima više od 150/a to je mnogo", broj 150 nije izabran slučajno; smatra se, naime, da je upravo to maksimalan broj osoba u zajednici koja funkcionira na osnovi osobnih i neformalnih odnosa. A umjesto majanske pernate zmije u Pauzina to je "pernati pas koji izranja iz davne čvrste vode jednom u tisuću godina". ________ 1 Maleš, Branko " O palim meteorima prosječnosti ili nemoć Rojsova bagera", Poezija - časopis pjesničke prakse, god. II (1-2), svibanj 2006. 109 VI. U obje sobe, poetskoj i proznoj (koja je nije manje poetična od poetske!), riječ je o žudnji "za prijevodom u zemaljske riječi" jezika koji je drukčiji, jer uvijek postoji samo "unutra", u unutrašnjim prostorima osobnosti za koje nikada nismo posve sigurni u kojoj su mjeri komunikabilni drugima. O tome zašto taj prijevod katkada biva poezijom, a katkad prozom riječ je u posljednjim stihovima Pauzinova "Meteora": Oprostite, ali neke se stvari jednostavno ne daju drukčije izreći VII. Uzeti nam je oba ova Pauzina, dok lebdimo "u tom malenom svjetlu, u toj kocki sobe urezanoj u mrak". Čitati nam je polako, udisati (svako je poglavlje jedan duboki udah!), ponirati u tekst i zatim se vraćati vlastitim sjećanjima u nekom drugom gradu na rijeci koja i nije Kupa i u likovima skupljenima u "Slučajni Bestijarij" prepoznavati likove vlastitog djetinjstva i odrastanja i sebe same. Poslije nam je padati i sagorjeti, jer jedino tako nam meteori, koji su zvijezde padalice, naposljetku ipak ispunjavaju želje.

Sadržaj:



Isječak:

Isječak iz zbirke poezije "Meteor je pao na zemlju" (drugo izdanje): * Meteor je pao na zemlju iz zraka koji je bio kao mlaka voda čudan i težak, mnogi su se žalili na tegobe na bombone u bubrezima da nisu mogli nikako uza sve počešljati se uspravno bog da je pružio nogu iz oblaka zaklinju se očevici da ima nokte od obranog mlijeka i od srha koji te svog prožme kad ti se da vidu da su obrezani uredno i koža da mu je prozirna i kroz nju da vide se vene velike kao plave rijeke s lađicama na udaljenim horizontima kamo tonu olovna sunca taj dan toga dana da je bilo usred podneva na trgu kad su svi baš svi kad su neuobičajeno mnogo osa za to doba koje su se skupljale u grozdove nalik zimskim visećim vrtovima i uopće da je zrak bio sipljiv i gorak da je bio nekako strm i puten i hrapav u isti mah da je bio zrak iz kojega je meteor pao na zemlju * Meteor je pao na zemlju na zemlju nauznak ničice bespovratno neprevedivo pao je temeljno u jezik u staklenku s medom dotada nijem nevidljiv kao fi juk šišmiša sad je uletio u med jezika u čujnu frekvenciju letio je sam bez boje zraka trave i mirisa bez love roditelja kanarinca bez svjedodžbe bez 2 recenzenta kao spavanje bez snova prošavši kroz jezičnu opnu ljepljiv i sladak objavio se sveopćoj brbljavosti uvaljao se u riječi kao batak u krušne mrvice kao čisto pseto u blatnu lokvu kraj popločane staze ipak pad nije prestajao putanja je rasla prema konačnoj nuli trčao je izvan jezika a u njemu i opna se svukla s njegove brzine nakratko pod bljeskom refl ektora eno ga opet u mraku s druge strane u amneziji tišini u predaji za njim je ostala ćakula gorki prah statistike hitre kolumne analize i eseji prazne geste grimase i glose gurui su se rađali iz tih tekstova i svaki ga je vidio više nego jednom u snu na javi u dnevnom boravku između dva snažna gutljaja trećim okom razumijevali su mrak koji briše neopreznu ruku iz kojeg mraka je doletio dojezdio kao krilati bombon na matinejama pred zabezeknutim turistima iz usta su cijedili vodicu u vodici je plivalo mekano kamenje mijenjelo boju na suncu i slatko mirisalo * Meteor je pao na zemlju tresak se čuo u našoj ulici žene su prestale peglati malati jodlati muškarci krampati lokati hoblati s jezivim vriskom pukla je očica na čarapi u šoku bešumni vodokotlić je glasno zaridao i tek su poslije spazili svo se brašno premetnulo u pijesak a voda skamenila u bunarima koje su djedovi još kopali noktima jako duboko i uzidavali najbolje među sobom u obloge one koji su bili dovoljno glupi da budu drukčiji jer pametni su drukčiji bili ali to nisu pokazivali tresak je danima odjekivao našom ulicom takve ulice više ne rastu po našim gradovima a ne ne muzika više nema onakve melodije kratke i sažete ulice koje nadomještaju cijeli svijet gdje se ljeti djeca kupaju pod kitovskim mlazom puknutih cijevi gradskog vodovoda zimi igraju nogomet ispod plahta koje se suše od neparnih k parnim brojevima tvrdoukoričene od leda a mame ih lome i slažu kao kartonske kutije da bi ih mogle unijeti kroz prozor dok preko njih još klize imena redatelja i izvršnih producenata baba Andra nije izašla iz ulice cijeli svoj život a znala je sve razgovarala s puževima pušila lovor i jela gašeno vapno u najtežim godinama nikada nije izašla iz kuće a strukturalizam je za nju bio pičkin dim iz sobe nije pružila nogu ni oko ni glas nije ustala iz kreveta od kad se rodila i sve to bez televizije bez knjiga bez novina i e-maila svi su dolazili k njoj po savjete čak iz drugih ulica ali je nisu mogli naći u ulici u sobi u krevetu izvrnuli su madrac jastučnicu materinu utrobu ali se ona nije ni začela promoćurna kakva je bila netko je pričao da su je ipak čuli kako kašlje negdje u zidovima a iz dimnjaka je plesao zeleni dim iako su radijatori bili mrtvi hladni * Meteor je pao na zemlju kao Bog koji je obukao obično odijelo i sišao među ljude incognito spustio se među djecu svoju nalikujući im namaknuo je sivo lice na kojem su obično brige i aterirao u par koraka duboko udahnuo i utopio se u plitkoj svakodnevici gurnuo u gnjevnu gomilu isfurao je nesavršenost tako savršeno kao predobro dobro da bi bilo istinito izgledao je muklo poput nas prosječno neskužljiv čak i više nego onako nevidljiv u komforu apsoluta odjeven u prozračni jeans i šiltericu od oblakovine i fosforne fl uorescentne frenetične trike-trake koje su ga jedine mogle odati ali tko još nogama pridaje značaj magmi magli sfumatu i sumnji nepouzdanosti rubu i drhtaju tko još pridaje značaj kraj svih tih izvjesnosti i jasnoća čvrstih ciljeva i glavnih zgoditaka rekao je čovjek zgužvan u tramvaju i šaptao mu u uho a On se nije mogao ni maknuti zbog žene s kišobranom i dva pijevca u celofanu O Bože zašto me tjeraš na potrebno i poteze s razlogom kad želim zidati bez svrhe i namjere donositi stvari s kojima nitko ne bi znao što bi to kažem a odgovor si mi već rekao samo božansko ne služi ničemu a tamo gdje si ti više nema mjesta ili nije moglo biti tako nije se On presvlačio stavljao make-up lažne brkove ćelave vlasulje ne trebaju Bogu takve trice izgledao je On kao uvijek samo ga takvim nitko nije mogao vidjeti jer je učinio da pogledavši ga ugledaš sebe i rekao je rukujući se "Ime je Bog. James Bog." obuzeo me je čudan osjećaj da sam umjesto dlana rukom obuhvatio ribu * Meteor je pao na zemlju kao da je ona na njega pala nepomična s kitovih leđa kao da je ona zagonetni taj Kubrickov monolit uglačan i crn zbog nas mračnih mrava jer nas ima više od 150 a to je mnogo oni najpametniji već su pojeli susjedove bubrege i brkove i tako uče svoju djecu: udari ga u cjevanicu kopitom i zubima život je borba što prije to naučiš prije ćemo kod bake na rođendan iščupaj mu krila opne ljuske i drugu neprobavljivu plastiku kad jedeš jedi zdravo ti prvi dok on još piše pjesmice posrči mu kolesterol od toga poplavi zazidaj mu uši nozdrve ako pati ukusniji je meso mu postane podatnije a poslije od suhog izmeta možeš praviti kuću to je prirodni tijek stvari ne mršti se opisujući nasilje i sam si nasilan * nadživio sam tri psa svaki se zvao Žućo jer se prvi tako zvao nadživio sam tri psa 2 frižidera i pet televizora i još mi je teško umrijeti o čari Bocvane o rajska njedra Bocvane zakašnjela mladosti pjevao je meteor smrt je kao ostavljati se cigareta bio sam u 138 crkava na tri kontinenta od toga 41 katedrala neke iste u različito doba dana i svjetlosti upoznao sam 124 župnika 12 biskupa i 3 kardinala o sitnim popovima da i ne govorimo njih nisam ni brojao to mora da su tisuće i po logici stvari milijuni crkvenjaka zboraša zvonara i članova crkvenih vijeća njihovih pasa mačaka petunija i perlagonija kako se sve ne zovu i rastu u bokorima prelijevaju se preko balkona kao tri puta dizano dva puta košeno puni mjehurića koji peckaju u nosu * Meteor je pao na zemlju i izravno ušao u hrvatsku literaturu u Leksikon hrvatskih pisaca s 1400 jedinica pod M listam i mislim, mislim i gledam, hodam i mislim kako je divno što je odjednom u hrvackoj značajno biti pisac pod D prisjetim se jedne djevojke koju sam upoznao sedamdesetih, osamdesetih studirala je ekonomiju i pisala priče s mnoštvom zbivanja zapleta i karaktera nismo bili bogznakako bliski jednom mi je pokazivala priče i skuhala Earl's Grey iz limenke među limenkama na polici s kojih sam čitao dok je tražila priče u ormaru pod V voditeljica TV dnevnika piše crtice za djecu u slobodno vrijeme u rijetko slatko slobodno napisala bi i Glembajeve nove teške u Cherokee jeepovima ali nema baš puno vremena po cijeli dan je na poslu a daje sve od sebe ne, još joj nije prišao ni jedan nakladnik osim zaručnika generala osumnjičenog za ratni zločin ali nema veze ona može čekati još je mlada i slobodoumna rijetka teška a ja spavam i mislim što li je s D djevojkom je li postala višom savjetnicom Fonda za privatizaciju ili je napisala svoju tisućitu svoju najdužu svoju najmekšu priču koju će urednici lošiji od nje zgužvati zdrobiti sažvakati no nije li to svejedno čak i razasute u tiskovinama njezine bi priče ipak bile ljupke porculanske lutke složene na policama vitrinama psihama prozorskim daskama i čekale bi je da se vrati iz ureda kao mačke s praznim zdjelicama

Kritike:

Božidar Alajbegović: ODRASTANJE U KARLOVCU Ljubo Pauzin - ''Slučajni bestijarij'', izd. Aora, Zagreb, 2008., 192 str. Iako je dosad izdao čak pet knjiga pjesama i devet dramskih tekstova (od kojih pet namijenjenih radijskom izvođenju dok su četiri teksta bila uprizorena u lutkarskim kazalištima) ime 55-godišnjeg pisca Ljube Pauzina donedavno je bilo gotovo posve nepoznato, i to ne samo široj javnosti već i velikom dijelu domaćoj pisanoj riječi sklonog čitateljstva, sve dok autor nije objavio svoj prvi roman, pa se njegovo ime tim povodom počelo pojavljivati u medijima. No, vjerojatno ni tih nekoliko napisa ne bi zamrčilo stranice internetskih sajtova da autorov roman nije ušao u finale medijski vrlo eksponirane nagrade izdavačke kuće V.B.Z. za najbolji neobjavljeni romaneskni rukopis. Ipak, umjesto lamentiranja nad medijskom marginalizacijom svake književnosti, a posebno one koja nije prozna, ili još točnije, romaneskna, zavirimo među korice Pauzinove ''dvosobne knjige'', kako ju zgodno naziva Aida Bagić u pogovornoj bilješci. Zagrebačka nakladnička kuća Aora nedavno je na police knjižara plasirala knjigu Ljube Pauzina koja sadrži reizdanje njegove prije osam godina već objavljene zbirke pjesama ''Meteor je pao na zemlju'' i već rečeni, za medijski razglašenu nagradu nominirani romaneskni rukopis, naslovljen ''Slučajni bestijarij''. Takvo objedinjavanje poezije i proze u jednome svesku nije slučajno, jer, kako nam čitanje Pauzinova romana otkriva, autor svoju prozu piše s poetskim ambicijama, uz pregršt lirskih proplamsaja i poetskom slogu bliskih asocijativnih bljeskova. Radi se o reminiscencijskoj prozi po atmosferi prilično bliskoj ''Pustinjama'' Rade Jarka i ''Malim ljubavima'' Branka Maleša, dok s ''Nebeskim biciklistima'' Irene Lukšić dijeli prostornu i vremensku ambijentiranost - Karlovac, šezdesete godine prošlog stoljeća. Kao i većina autora koji se prihvate rekonstrukcije odrastanja, tako i Ljubo Pauzin u stanovitoj mjeri mitologizira vremenske i prostorne ambijente svoga djetinjstva, podsječajući kako se vlastiti dojmovi i iskustva uvijek čine unikatnima, iako im zapravo tek protok vremena dodaje draž, lišavajući ih nesavršenosti i glancajući im hrapavosti i neravnine. No, šarm ove vrste teksta jest u posredovanju iskustava prispodobivih isključivo vremenu u kojem su doživljena, dok bi danas teško bila moguća, pa možda čak i nezamisliva. Pauzinovo pripovijedanje karakterizira fragmentarnost, što je mudro odabran postupak jer se sjećanja i inače javljaju u bljeskovima i donose tek ulomke iskustava, a rijetko njihove cjeline; on polagano priprema teren, oblikuje okvire i polako u njih unosi prozne slike, oplahnute nježnom i toplom, nostalgičnom liričnošću. Pauzinov ''Slučajni bestijarij'' svojevrstan je literarni labirint ljudskih jedinki, nostalgijom zamagljena zbirka rijetkih primjeraka ''ljudskih životinjica'' koje su pripovjedačev mali život učinile posebnim. Pritom se slučajnost iz naslova odnosi kako na njihov odabir (uvjetovan nepouzdanošću i nepredvidljivošću pamćenja) tako i na način na koji su ti ljudi ostavili svoj trag u propovjedačevu iskustvu. No, u zoološkoj odrednici naslova nikako ne valja tražiti eventualnu zlobu autorova pristupa već valja prepoznati maštovitost koja je svoj utjecaj imala u njegovu doživljavanju drugih i iščitavanju tragova koji su oni ostavili u sjećanju. Pažljiv čitatelj uočit će da svi pripadnici tog ''životinjskog herbarija'' ustvari predstavljaju svojevrsna utjelovljenja usamljenosti, pojedinačne izdvojene ljudske jedinice samoće - i prostitutke Rita i Crna, i slikar Tićo, i alokoholičarski dvojac Bodo i Jela nesrećom su i neprilagođenošću obilježeni akteri tadašnjeg karlovačkog svagdana čijih je zaboravljenih postojanja jedini trag još crnilo slova na bijelini stranica ove knjige. Pauzinov narator kombinira reminiscencijsko pripovijedanje u prvome licu i direktno obraćanje samome sebi u drugome licu, pri čemu je prisjećanje obilježeno ironijom i duhovitošću (kod anegdotalnih opisa dogodovština pojedinih sugrađana) ili pak nostalgijom (kada na red dođe retrospekcija vlastitih iskustava) dok rečenice upućene samome sebi odišu naglašenim lirizmom i predstavljaju male poetske oaze u proznome rukopisnom tkivu. No, pojedina pripovjedačeva obraćanja samome sebi imaju i svoju metafikcijsku ulogu; u dijalozima sa samim sobom narator nerijetko izražava sumnju u kakvoću dotad napisanog, ali i odlučnost u nastavak, naglašavajući kako se trudi pisati bez vraćanja na početak i bez čitanja već izrečenog, te na više mjesta apostrofirajući kako se uzdaje u osjećaj koji upravlja rukom kako bi tekst koji nastaje bio u što većoj mjeri oslobođen pisca. Roman obiluje takvim propitivanjima procesa pisanja i odnosa između autora i teksta, uz izricanje shvaćanja teksta kao entiteta koji živi svoj samostalan život, neovisan o piščevoj osobi, koja je tek medij samoostvarenja priče. Istovrsnu metafikcijsku funkciju ima i nekoliko ulomaka posvećenih Dragojli Jarnević, karlovačkoj spisateljici po kojoj je nazvana tamošnja osnovna škola; to je žena koja ga asocira na samo pripovijedanje i na pripovjedačko umijeće, a čiji je moto bio - pripovijedanje lišeno zataškavanja vlastitih mana i lišeno prešućivanja slabosti kojima svaki čovjek obiluje. Začetak svoje priče Pauzinov pripovjedač locira na groblje, točnije na grob Dragojle Jarnević jer je, kako kaže, iz te grobne ''metafore svršetka niknuo komadić konca koji će tragati za ostatkom klupka, čudnom grudicom nemira koja će godinama u njemu tiho tinjati, a što je ustvari priča koja čeka svog pripovjedača'', čime se ponovo vraća na ideju o priči kao samostalnom entitetu neovisnom o piščevoj osobi. Prethodni citat već daje naslutiti kao se radi o introvertiranu, hipersenzibilnu pripovjedaču, najsretnijem kad ''otpuže natrag u sebe'', kada ga ostave samog pa više ne mora razmišljati ''kako stoje stvari'' i kakav dojam ostavlja, te kad više ne mora, poput iznošena kaputa na ramenima, ''nositi ponašanje'' na koje je sve oko sebe navikao. No on u tekstu locira i začetak svoje alijeniranosti, u zanimljivoj dionici o ''nasilničkoj semiologiji mladenačke komunikacije šaketanjem'', kao dijela dječačkog odrastanja ispunjenog okrutnim i opasnim igricama tijekom jedne od kojih je stradala njegova sestra, a što je zacrnilo njegov cijeli život, u ranoj mu dobi ukazavši na krhkost života te mu dodijelivši Smrt kao trajnu družicu koja ga otad prati u stopu, kao svojevrsna mjera svih stvari. Taj se nesretni događaj nadaje središtem inače vrlo labavo strukturirane knjige lišene čvrste fabularne okosnice i linearnog pripovjednog slijeda te satkane od asocijativnog nizanja reminiscencijskih fragmenata izvučenih iz tamnih skladišta sjećanja i iznesenih na papir u solilokvijskom obliku, uz pregršt odvojaka i zavijutaka, rukavaca i melizama. Iako ambijentirano u šezdesete godine prošlog stoljeća, naratorovo reminiscencijsko lutanje krajolicima vlastite opstojnosti i odrastanja u potpunosti je lišeno društveno-socijalne analitičnosti i prispodobive joj kritičnosti; autor kao da se trudi ostaviti dojam bezvremenosti što njegov rukopis čini vrlo apartnim u kontekstu recentne i trenutno prevladavajuće, na mimetizmu temeljene neorealističke prozne matrice. Pauzin kao da svjesno izbjegava sve što bi moglo asocirati na kolektivitet, što je jedna od primarnih asocijacija kada se spomene vrijeme njegova odrastanja; usredotočujući se na intimitet jednog pojedinačnog iskustva autor implicitno pledira za silazak iz sfera mitomanskih, ideologiziranih, "visokih" povijesno-nacionalnih tema u prostor malog, običnog, građanskog svakodnevlja, što predstavlja humanistički, filantropski postupak povratka čovjeku - pojedincu i individualcu, onkraj žurnalističkim izričajem obilježenih ukazivanja na političke i ine silnice kojima je uvjetovan svakodnevni život, ali i banaliziran suvremeni domaći prozni korpus. Božidar Alajbegović, objavljeno u Novoj Istri br. 3-4 2009. * * * KNJIGA ZA KAUČ Karlovačke hrpice Ljubo Pauzin: »Slučajni bestijarij«, roman, Aora, Zagreb, 2008. Piše Davor ŠIŠOVIĆ Već je postalo gotovo pravilo pa me ništa više ne može iznenaditi: kad god se učini da su obrasci, trendovi, stilovi ili pokreti u domaćoj književnosti uočeni, prepoznati, pobrojani, arhivirani, nenadano (ali potiho, samozatajno) pojavi se neki pisac s nekom knjigom koju bez dvojbe ili grižnje savjesti možemo proglasiti originalnom i samosvojnom. Ljubo Pauzin već odavno objavljuje i piše, ali poeziju i drame; ovo mu je prvi roman, itekako vrijedan pažnje. Roman Slučajni bestijarij funkcionira najmanje na tri razine. Prva je priča o odrastanju i sazrijevanju u nevelikom gradu, stjecajem okolnosti - Karlovcu, iako je prikaz toga grada - jako velikoga kad si dijete, a sve manjega kako odrastaš - poprilično univerzalan, bez obzira na neizbježne njegove rijeke, poneke imenovane ulice i zgrade s pedigreom. Djetinja osobnost i njeno spoznavanje svijeta, ugode i traume, sreće i tragedije, stereotipi obiteljskih povijesti u doba socijalizma - to je obrazac za kojim su posezali mnogi pisci, ali su i ostajali samo na njemu. Ovaj autor u portretiranju svoga grada ide dalje, i tu bi bila druga razina, vjerojatno zamišljena kao noseća: grad čine ljudi, a u tome urbanome mnoštvu zapažaju se i pamte iznimnosti, originalni karakteri, osoba koje su nečim obilježile pamćenje određenog vremenskog ili prostornog isječka dosadašnjeg života. Taj niz portreta, to je trebao biti taj »slučajni bestijarij«, u koji su se uplele i neke odavno mrtve, ali za spoznavanje grada važne osobe, poput Dragojle Jarnević ili Slave Raškaj. Puko pripovijedanje o gradu i ljudima opet nije ništa novo, međutim sada smo na trećoj razini: pripovjedačevoj komunikaciji s čitateljem. Činit će se, na mahove, da nas tim intervencijama pripovjedač kao na nešto priprema, upozorava, usmjerava, no sasvim ćemo se zbuniti (dok se ne naviknemo i prihvatimo da je to - to) u trenucima kad nam pripovjedač prizna da nam je lagao, da nas je zavodio na krivi put, da ga to što je načeo i za što nas je zaintrigirao zapravo nimalo ne zanima, već će se, pristojno nas upozorava, sada fokusirati na nešto drugo. Ovo vragolansko pripovjedačko meandriranje izvedeno je vrlo pristojno, s poštovanjem, i nema nam druge nego slegnuti ramenima, prihvatiti igru i dalje slijediti priču. Ali, naravno, to nije sve. Ovo »o čemu je roman« možemo vrlo bezbrižno i sasvim zanemariti te uživati u ljepoti rečenica i izričaja pisca. Toplo i glatko, emotivno i slikovito teku riječi i rečenice, slike i kompozicije, s posebnim osjećajem za krajobraz i njegove mijene, ali i za duševna stanja likova. »Sylvia Plath se ljubila sa smrću onako kako se Slava Raškaj ljubila s vodom i snijegom«, pročitat ćemo i uzeti dah koji ćemo zadržati na rečenici »Obje su tako moćno čeznule za ljubavlju, pa ih je ta golema žudnja skršila«, i napokon ga ispustiti na misao »Blago onima koji su voljeni, teško onima koji su se na ljubav priviknuli«. Mnogo puta pripovjedač će nas natjerati da zamislimo kako, recimo, »psovke padaju na pločnik kao ukradene šalice«, ili da pognemo glavu i osjetimo stvarnu bol u vratu čitajući prizor stradanja djevojčice, pripovjedačeve sestre, koju je udario vlak. U jednom trenutku tajna ovog romana nam se razotkriva i u pripovjedačevu priznanju da zapravo on svoje priče pred čitateljem slaže u hrpice, na svaku se od njih pomalo dodaje s različitih stranica, iz različitih poglavlja, jer se pojedine priče opiru dovršetku, jer se »kružno lome, opiru sinkroniji i pravocrtnom redoslijedu«. Ne ljutimo se na pripovjedača, prihvatimo ovakvu njegovu ponudu kao odloženi užitak jer zašto bismo sve o sitnim leptirićima vodencvjetovima koji poput snijega zasipavaju namreškanu Kupu saznali odjednom kad se na taj čudesan motiv možemo vratiti još nekoliko puta? Posumnja li netko da je na pisca ovog romana utjecao pjesnik, u istoj osobi već odranije razotkriven, unutar istih korica nakon romana nudi mu se Pauzinova poetska zbirka Meteor je pao na zemlju, prvi put objavljena prije osam godina, u tom izdanju odavno nestala i, po ocjeni nakladnika, vrijedna ponovnog objavljivanja. (Objavljeno u „Glasu Istre") _____________ Draženka Polović: POETIČNOST TEKSTA I FRAGMENTARNA KOMPOZICIJA uz roman Ljube Pauzina: SLUČAJNI BESTIJARIJ (Aora, 2008.) Kao jedna od nedavnih akvizicija sve agilnije izdavačke kuće Aora pojavila se knjiga pisca i prevoditelja Ljube Pauzina. Prvi dio knjige, koju urednički potpisuje Nela Milijić, čini Pauzinov romaneskni prvijenac Slučajni bestijarij, dok je drugi dio zauzelo ponovljeno izdanje njegove, već kritički zamijećene i prepoznate pjesničke zbirke Meteor je pao na zemlju. Stoga su čitateljski interes i avantura odgonetavanja i vrednovanja ovog literarnog teksta, s pravom primarno usmjereni na prozni dio Pauzinova književnog rukopisa, kratki roman Slučajni bestijarij. Proces njegova čitanja odvijao se na dvije dominantne, a različite, recepcijske razine i, valja odmah reći, donio dvostruko čitateljsko zadovoljstvo. No, krenimo redom! Na prvoj razini rukopis romana sam nastojala iščitati kao sasvim objektivni promatrač, književni kritičar, koji pomno i nepristrano nastoji raščlaniti literarnu tvorevinu i vrednovati njezine stilske, kompozicijske, narativne ...i sve druge tematske i izražajne komponente od kojih se, uostalom, sastoji svako relevantno i cjelovito književno djelo. U tom segmentu analize valja izdvojiti da se radi o romanu koji tematizira fenomen odrastanja, te pripada ciklusu umjetničkih djela koje ja osobno neobično volim i to stoga što ima nečeg fascinantnog u procesu naknadnog iščitavanja i detektiranja neizbrisivih, a najčešće nejasnih, tragova koje su kao snažan dojam ili emociju na dječjoj duši svojevremeno ostavili - ljudi, događaji i prostori. Taj je proces, osim toga, umjetnički (i književno i filmski) izuzetno podatan jer u sebi sadrži autentičnu napetost potrage; nju naprosto ne treba konfabulirati, ona postoji per se u vremenskoj i mentalnoj distanci između događaja i naknadnog odgonetavanja njegovog pravog značenja.To autorsko traganje (neki bi rekli) „za izgubljenim vremenom", ili za smislom i identitetom, odvija se kod Pauzina u nekoliko paralelnih pripovjedačkih perspektiva i narativnih tokova. Prva je perspektiva aktivnog sudionika ili otvorenog promatrača, mladca, još svojevrsnog čovjeka bez svojstava, koji suptilno registrira i upija slike svijeta koje se odvijaju u rasteru karlovačkih ulica, trgova i parkova, koje onda kao zasebni fragmenti utiskuju neizbrisive tragove i tvore mozaičku kompozicijsku cjelinu. U drugoj perspektivi taj isti JA - je pripovjedač s distancom, sada čovjek sa svojstvima, koji komentira i nastoji razumjeti zamršeni su-odnos priče i pripovjedača. Treću paralelnu pripovjedačku liniju tvori autor-umjetnik koji otvoreno i direktno propituje sami književni postupak, te promišlja odnos fikcije i zbilje u njemu. Kroz takvo bogatstvo narativnih tokova Ljubo Pauzin iskazuje rijetku spisateljsku moć da permanentno održava čitateljevu pozornost i ostvaruje stalnu uzajamnost i aktivnu interakciju čitatelja i pripovjedača. I iako se može govoriti o nekoliko drugih važnih izražajnih karakteristika teksta - kao što su poetičnost jezika i poput bisera fino izbrušena rečenica te već spomenuta fragmentarna kompozicija, meni se čini da je upravo vještina naracije ona komponenta u kojoj je Pauzin ostavio najjači prozni autorski trag. Druga dimenzija odnosa prema ovoj romanesknoj minijaturi sasvim je subjektivna i proizlazi iz činjenice da s Pauzinom dijelim mitske prostore njegova karlovačkog djetinjstva, što je onda odjednom postalo dodatni razlog interesa i užitka čitanja Slučajnog bestijarija, jer se korespondencija s djelom više nije odvijala samo na literarnoj, idejnoj i univerzalnoj razini već i na empirijskoj i fenomenološkoj. Teoretičari suvremene književne teorije recepcije u takvom bi čitaču pronašli ono što vole nazivati Idealnim čitateljem, dakle onim koji ima gotovo sve uvjete za razumijevanje djela, jer se njegov horizont očekivanja kreće unutar autorskog doživljaja i spoznaje.Kaže G. G. Marquez da život i tako nije ono što smo proživjeli nego ono čega se sjećamo. Život je, drugim riječima, naša duboka i intimna selekcija prostora, vremena, događaja i ljudi. U Pauzinovoj intimnoj selekciji i emocionalnoj inventuri tako žive Foginovo kupalište s mutnim plićakom na drugoj obali, koranski otoci, šančevi, glavne gradske ulice, kafići i škole koji posredovani memorijom i naknadnom osjećajnošću - prestaju biti gradski, administrativni javni prostori i postaju ona dimenzija prostora - koju zovemo zavičajem.Zavičaj, naravno, čine i ljudi. Na jednoj strani to su oni koji predstavljaju opće mjesto gradskog života, dio njegove urbane legende. Tako pomalo nadrealistički kroz Pauzinov roman defiliraju znamenite karlovačke prostitutke, mjesni ridikuli kao što je bio ludi vozač Rajs ili smiješni i odani ljubavnici Bodo i Jela; tu su i neshvaćeni i usamljeni umjetnici, nesretno smješteni na ovom svijetu - poput Slave Raškaj, Dragojle Jarnević ili Franje Korena. Objektivno potpuno različiti, svi su prispodobivi jedino kao autentični autsajderi (izolirani spolom, porijeklom, sudbinom ili prirodom) - i kao takvi oni su postali dio Pauzinovog slučajnog bestijarija, nastalog očigledno iz iskonske, nepatvorene autorove simpatije za izopćenike svih provenijencija. Simpatije za one koji se protiv teškog bremena provincije bore ne odustajući od vlastite slobode. Na drugoj je strani plejada onih ljudi koji su dio najintimnije i najosobnije piščeve prošlosti, koja je dugo čekala da se s njom susretne i pomiri, te da je se na taj način možda i oslobodi.Moguće je poslužiti se filmskom usporedbom pa reći da Pauzinov roman spaja sjećanje kroz koje, kao u Fellinijevom Amarcordu, prolaze egzotični likovi provincijskog gradića, u čijim se komičnim karakterima ogleda sudbina epohe, jednako kao i dječaka-naratora; ali spaja i onu vrstu intimnog sjećanja s kojim se tako tragično susreće Orson Wells na kraju Građanina Kanea. I Pauzin se mora suočiti sa svojim ružinim pupoljkom, nesretnom pogibijom sestre, kao simbolom tragično prekinutog djetinjstva. Ta najtužnija epizoda piščeva odrastanja ujedno je i centralno mjesto u koje se slijevaju sve epizode romana.Tako je gradu i njegovim stanovnicima, svima onima koji su prošli kroz neponovljiv unutarnji svijet piščeve duše, ponovo poklonjen život, ponekad stvarniji, značajniji i važniji od onog realnog. I na kraju valja reći da je Pauzinov debitantski roman intrigantno, duboko osobno, stilski izbrušeno, zaokruženo i dorađeno djelo. U korpusu recentne hrvatske književne produkcije jedinstveno i po tome što su autorska erudicija i promišljanje književnog postupka u službi umjetničkog stvaranja - a ne obrnuto. Draženka Polović, siječanj 2009. ______________________

Početna stranica | O nama | Autori | Knjige | Otkup autorskih prava

Dizajn i aplikativni razvoj: eBiz d.o.o.