Aora naklada

početna stranica

o nama

autori

poezija

proza

publicistika i ostalo

foreign rights

kontakt

E-mail:

aora@aora.hr

Telefon:

+385-1-562 09 93

Za hitne besplatne dostave 24 / 7: Ivica Džolić, 095/ 559 33 75

Telefaks:

+385-1-561 34 03

Adresa:

Aora komunikacije d.o.o.

V. Stulića 20
10090 Zagreb
Hrvatska

Pratite nas na Bloggeru:

DUŠE OD GUME Dore Kinert Bučan među 5 najboljih hrvatskih romana:

Roman Duše od gume Dore Kinert Bučan ušao među 5 najboljih hrvatskih romana koji se takmiče za književnu nagradu roman@tportal.hr. Više pročitajte na našem blogu.

Strip o pjesmi PRESUDA Asje Bakić:

Irena Jukić Pranjić nacrtala je strip o pjesmi Presuda iz izbirke Može i kaktus, samo neka bode Asje Bakić. Pogledajte!

Strahimir Primorac u Vijencu o KIČMI Dorte Jagić:

Dorta Jagić, afirmirana ponajprije kao pjesnikinja – objavila je dosad četiri zbirke – ali i dramska autorica, kazališna kritičarka i prevoditeljica, (Sinj, 1974) javila se i prvom proznom knjigom. U zbirci koju je naslovila Kičma (izd. Aora, Zagreb, 2009.) sabrala je 23 kratke priče i predstavila se kao zanimljiva pripovjedačica s nekoliko vrsnih tekstova koji najavljuju njezin pripovjedački potencijal.

Više o tome saznajte ovdje.

Andrea Milanko u Zarezu o pjesničkom prvijencu Asje Bakić MOŽE I KAKTUS, SAMO NEKA BODE:

Andrea Milanko recenzija MOŽE I KAKTUS, Zarez Andrea Milanko objavila je recenziju pjesničkog prvijenca naše mlade autorice Asje Bakić MOŽE I KAKTUS, SAMO NEKA BODE u Zarezu od 4. 3. 2010.

Više pročitajte ovdje.

Jagna Pogačnik o romanu "Duše od gume" Dore Kinert Bučan:

Moderna vremena Info donose nam recenziju romana "Duše od gume" Dore Kinert Bučan.

Više pročitajte ovdje.

Darija Žilić o pjesničkom prvijencu Asje Bakić MOŽE I KAKTUS, SAMO NEKA BODE:

Više pročitajte ovdje.

Intervju Darije Žilić s Nenadom Miloševićem za Zarez:

Intervju Darije Žilić s Nenadom Miloševićem, objavljen u travnju 2010., o njegovoj zbirci TIME CODE i antologiji novijeg srpskog pjesništva možete pročitati ovdje.

Razgovor Dorte Jagić i Marka Pogačara na portalu Booksa.hr:

Dorta Jagić: ISHODIŠTE SVIJETA I TEKSTA

"U mojoj poeziji Bog nije neki daleki deistički voajer ili apstraktna Misao koja sebe misli, on je itekako nezaštićeno prisutan u svakodnevnom ljudskom iskustvu."

Više o tome pročitajte ovdje.

Portal Dnevnikulturni.info o zbirci kratkih proza KIČMA Dorte Jagić:

«Kičma» se sastoji od dvadesetak kratkih priča, a mnoge od njih su nastale kao refleksija na život same autorice. Dorta Jagić se zato ne ustručava reći kako je za nju pisanju donekle i liječenje od tmurne svakodnevice: «Ova zbirka priča nije iskonstruirana, u njoj ima jaku puno mene. Ona je nastala, koliko god to otrcano zvučalo, kao terapija, i toga se ne želim stidjeti ili poricati. Boljka moje generacije je da smo postali zatvoreni i preplašeni.» Čitajući ove priče, može se primijetiti da ih je pisala pjesnikinja, no to Jagić nimalo ne smeta: «Inače volim čitati takvu prozu, a i ne volim strogo razdvajati poeziju od proze. Najbolja književna djela su natopljena poezijom, neka u većoj, a neka u manjoj mjeri.»

(Više o tome pročitajte ovdje.)

Božidar Aajbegović u Novoj Istri o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljubomira Pauzina:

Božidar Alajbegović u Novoj Istri o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljubomira Pauzina kaže sljedeće:

"Pauzinov narator kombinira reminiscencijsko pripovijedanje u prvome licu i direktno obraćanje samome sebi u drugome licu, pri čemu je prisjećanje obilježeno ironijom i duhovitošću (kod anegdotalnih opisa dogodovština pojedinih sugrađana) ili pak nostalgijom (kada na red dođe retrospekcija vlastitih iskustava) dok rečenice upućene samome sebi odišu naglašenim lirizmom i predstavljaju male poetske oaze u proznome rukopisnom tkivu.

Više pročitajte ovdje.

Olja Savićević Ivančević u Slobodnoj Dalmaciji o romanu JA I KAMINSKI Daniela Kehlmanna:

Možda je „Ja i Kaminski" priča o samoljublju kao ultimativnom obliku ljubavi, pa i ljubavi prema umjetnosti, satira koja nije samo društvena, već zadire dublje, bolnije, ali je, svejedno, i roman o prijateljstvu dva, s obzirom na stupanj iskazane sebičnosti, hendikepirana tipa. I to je, osim što zna bit smiješno, zapravo vrlo romantično. Kehlmann ne ide u karikaturu, nema u njegovoj satiri afektiranja ili ogorčenosti, skrike i vriske, prvoloptaškog humora. On se svemu smiješka i podsmjehuje iz blizine, u oči. Jednostavno, fino, čitko, tako da (...) je u životu (...) šteta propustiti (...) Kehlmanna i njegove romane.

Cijeli tekst pročitajte ovdje.

Tamara Krstić na Booksinom portalu o knjizi kratkih priča ONI - HUMANI BESTIJARIJ Nataše Skazlić:

Na Booksinom portalu Tamara Krstić donosi prikaz zbirke kratkih priča Nataše Skazlić "Oni - humani bestijarij":

'Oni - humani bestijarij' je pokušaj istraživanja prirode ljudskih odnosa. 'Tko smo? Nismo. Oni smo.'

(...) knjiga Oni - humani bestijarij (Aora 2008.), se može posmatrati, pomalo ironično, kao zbornik kratkih priča u kojima su te humane životinje zapravo muškarci, likovi stvarnih ili zamišljenih muškaraca koji nastaju i progovaraju iz vizure žene. Može se reći da je knjiga priča pokušaj istraživanja prirode ljudskih odnosa i prirode potrage za savršenim drugim. Ili da donosi fragmente iz života i moguće odgovore na pitanja poput onih šta je prava ljubav, gde počinje i zbog čega nestaje i kakva sve značenja ima fenomen ljubavi. I baš svaka priča nosi u sebi prizvuk tih pitanja: tiho, nenametljivo i implicitno.

Ukoliko želite saznati više, pročitajte cijeli prikaz.

Davor Šišović u Glasu Istre o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljube Pauzina:

"(...) kad god se učini da su obrasci, trendovi, stilovi ili pokreti u domaćoj književnosti uočeni, prepoznati, pobrojani, arhivirani, nenadano (ali potiho, samozatajno) pojavi se neki pisac s nekom knjigom koju bez dvojbe ili grižnje savjesti možemo proglasiti originalnom i samosvojnom. Ljubo Pauzin već odavno objavljuje i piše, ali poeziju i drame; ovo mu je prvi roman, itekako vrijedan pažnje." - kaže Davor Šišović u Glasu Istre. Više o tome pročitajte ovdje.

Ferić o romanu Krune Čudine BDJENJE:

Književnik Zoran Ferić je o romanu Krune Čudine Bdjenje na predstavljanju u Booksi u petak, 26.9.2008., rekao sljedeće:

"Kad su počeli ti trnci u nogama (motiv iz romana, op.a.), čitam ja, čitam, noć je gluha, masna, tamna, kao krv kod Krleže, čitam ja i osjetim trnce u nogama. A moj je otac, nažalost, imao takvih problema, i to se loše završilo. S tim trncima u nogama, čitam ja dalje i naravno, pred jutro koje donosi olakšanje, na kraju romana, imao sam trnce oko srca, i oni još uvijek traju. Ovo je roman koji nas pogađa tamo gdje smo najtanji – nekog u trncima, nekog u odnosu oca i sina... Postupci koji postoje u romanu na stilskoj razini apsolutno su primjereni, jer se Kruno kao autor ne boji patetike, one patetike u dobrom smislu. Ne boji se iskazati što želi na neki patetičan način, poetskim stilom, s puno elipsa i nabrajanja koja nas izvode iz tog skučenog, malog, vatikanskog (vidi knjigu, op.a.) svijeta u neki veliki svijet koji se, ekspresionistički rečeno, rasprskava pred nama".

Ferić je još dodao da mu je čitanje Bdjenja došlo poput suočenja sa samim sobom, zbog velike količine podudarnosti Krunina romana i dijela njegova života. I sam je Ferić, naime, sa svojim ocem prošao sličnu priču pa ga je Bdjenje vratilo u te dane.

Pohvalivši i kraj romana kojeg je nazvao majstorskim, ali ga prisutnima nije smio odati da ne pokvari gušt čitanja, Ferić je zaključio: "Bdjenje je roman koji nikad neću zaboraviti, jedino možda u najtežoj fazi Alzheimera."

Nagrada Slavić Hrvoju Tuteku za pjesničku zbirku CIRKULAR:

Zbirka pjesama »Cirkular« Aorinog autora Hrvoja Tuteka proglašena je najuspjelijim prvoobjavljenim književnim djelom u 2008. te joj je pripala nagrada "Slavić".

Kako se navodi u obrazloženju nagrade, "već svojim pjesničkim prvijencem »Cirkular« Hrvoje Tutek (Karlovac, 1984.) pokazuje zrelost koja ga u njegovu generacijskom krugu izdvaja ne samo po svježini u mladenačkom pristupu motivima već i po zanimljivom poigravanju jezikom i njegovim značenjskim mogućnostima, formom i ritmom.
Tutekovo očuđivanje poetske materije ne poznaje granica, otvara nove prostore i treperi u živom jeziku, koji stoji na početku i kraju pjesnikove fascinacije."

Nagrada je dodijeljena u srijedu, 22. travnja 2009., na svečanosti Dana hrvatske knjige u Zavodu za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Splitu.

Inkantacija pričom ili užitak u pisanju - Prikaz djela O PUNOM I PRAZNOM V. Jurić u Vijencu:

Izvadak iz prikaza prve zbirke kratkih priča Vlatke Jurić "O punom i praznom", koji je za Vijenac napisala Ljerka Car Matutinović:

Inkantacija pričom ili užitak u pisanju

U devet vješto uravnoteženih priča u kojima životodajno pulsira optimalno osmišljen jezik kazivanja, spisateljičina je opservacija budna i inteligentna, ona gleda i vidi, sluša i čuje, bilo da je riječ o proživljenom ili imaginativnom. Vlatka Jurić nije poput onih naratora koji se isključivo bave sobom krećući se u jalovu krugu svoga razmaženog jastva. Ona je suverena u prostranosti svojih tema, ekskluzivna u njihovu izboru (...).

Vlatka Jurić zna zagristi u priču i tako inventivno načeta njezina se priča u svojoj inkantaciji raskriva, prostire pred nama, otkrivajući nam još jednu gotovo rijetku dimenziju u hrvatskoj suvremenoj književnosti: lucidan smisao za humor, tako potreban ironijski odmak nakon kojega se lakše diše.

Više pročitajte u Vijencu br. 396 od 7. svibnja 2009.

Nikola Petković o knjizi Aide Bagić "Ako se zovem Sylvia":

Aida Bagić : Ako se zovem Sylvia

Apelativna kulturalna balistika Aide Bagić na običan se jezik može prevesti ovako: polikulturalnost, paradoksalna dvojezičnost unutar za nju lingvistički jednog jezika čijim se varijantama slobodno služi, u nemogućnosti da zažive u javnome prostoru na razini kolektiva, mimikriraju se u očito manje opasne zabrane na razini individue od kojih su najčitljivije homo i biseksualnost.

Već na početku knjige, autoričin nam glas uokviruje motivski grozd koji je toliko poetski sveobuhvatan da podsjeća na temu.

Više pročitajte ovdje .

Nikola Petković, 3.11.2008.

(Tekst je prvotno objavljen u Novom Listu)

Robert Perišić u "Globusu" o romanu JA I KAMINSKI Daniela Kehlmanna:

Više o tome pročitajte ovdje.

Draženka Polović o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljubomira Pauzina:

Izvadak iz kritike: To autorsko traganje (neki bi rekli) „za izgubljenim vremenom", ili za smislom i identitetom, odvija se kod Pauzina u nekoliko paralelnih pripovjedačkih perspektiva i narativnih tokova. Prva je perspektiva aktivnog sudionika ili otvorenog promatrača, mladca, još svojevrsnog čovjeka bez svojstava, koji suptilno registrira i upija slike svijeta koje se odvijaju u rasteru karlovačkih ulica, trgova i parkova, koje onda kao zasebni fragmenti utiskuju neizbrisive tragove i tvore mozaičku kompozicijsku cjelinu. U drugoj perspektivi taj isti JA - je pripovjedač s distancom, sada čovjek sa svojstvima, koji komentira i nastoji razumjeti zamršeni su-odnos priče i pripovjedača.

Više pročitajte ovdje.

Nomen est omen: Što nam znače naslovi knjiga?:

Kako je to kad naslov (knjige) legne kao šamar budali - pročitajte u članku Novog lista od 8.5.210. Piše: Davor Mandić. A što o naslovima romana misli Tomislav Brlek, član tportalovog žirija za najbolji roman 2009., pročitajte ovdje.

Oni - humani bestijarij

	Naslov: Oni - humani bestijarij Autor: Nataša Skazlić Naslov originala: Godina: 2008 ISBN: 978-953-7496-10-4 Broj stranica: 113	Vrsta knjige: Pripovijetke Prijevod: Uvez: Meki Urednica/urednik: Nela Milijić Cijena: 105.00 kn

O knjizi:



Sadržaj:



Isječak:

ČOKOLADA Čitam Dostojevskog. Ne čitam. Kakva glupost, ponijeti Dostojevskog. Okrećem se na bok i uigranom kretnjom guram jastuk pod trbuh. Mirišem zrak. Ne osjećam ništa. Hvala bogu, navikla sam. Već sat vremena nitko nije dolazio... i evo ih, ulaze. Dva studenta. Jesu li već bili? Poznati su mi. Stoje kraj mog kreveta kao ukopani. Čekaju. Odnekud se stvori sestra, na licu joj isprika. Pognutih ramena, nečujno i snishodljivo podiže potrgani prekrivač. Strogog izraza lica koji govori ''nemoj me još i ti'' daje mi znak da se okrenem. Ne da mi se, spora sam, lijena i nespremna na suradnju. Studenti se, malo nagnuti, došaptavaju gledajući jedan drugome u rame. Sestra ih nekakvim piskutanjem podsjeti na mene i oni se složno, svaki sa svoje strane kreveta, zagledaju u moje međunožje. Ne govore ništa. Jedan gleda u papir pričvršćen na metalnu ploču skinutu s ruba kreveta. Drugi mi razmiče stidne usne, lagano mi gura koljeno, savija se tako nisko da ga više ne vidim. Prvi mi sad, rukom ohlađenom od one metalne ploče, prelazi po trbuhu, opipava, ''traži položaj''- rekla bi sestra. Ne pitaju ništa, ne obraćaju se sestri. Izdvojeni u svom vaginalnom svijetu igraju se doktora. ''Mora da su blizanci'', izgovara onaj s pločom. Budala, pomislim, što li je čitao s onog papira. Ne gledam ih. Uzimam knjigu. Čitam. Došao je danas. Nije donio juhu. Ni voće. ''Jesi donio novac?'' ''Ma daj, to je glupost, ako sve prođe kako treba, dat ću mu nešto.'' Umorna od postavljanja istog pitanja ipak sam pokušala još jednom. Šaptala sam, cijedila kroz zube, neću da Jedinica čuje. ''Ivana je rekla da je bolje da nešto damo prije. Ona je tako napravila i sve je bilo O.K.'' ''Pričaš gluposti'', odmahnuo je. Htjela sam spavati. Rekla sam to. Otišao je. Bio je ljut. Zagrabila sam u njegov novčanik. Drhtim u hladnoj ordinaciji. Liječnik u crnoj vunenoj dolčeviti i samtericama navlači bijeli mantil i rukavice. Ne gleda me. Stojim kraj stola za preglede i čekam da postavi zaštitni papir. Koliko li je tu golih guzica leglo? ''Lezite'', govori i uzima u ruke nekakav obli metalni štap. Ništa od prostirke, ništa od pogleda. Izuvam papuče, zadižem spavaćicu i pokušavam se s onim strašno velikim trbuhom popeti i potom zakačiti bose noge na metalne držače. Nervozan je. Gleda u stranu, otpuhuje i čeka da se namjestim. Instinktivno se stežem. Ne želim da ugura u mene tu ogromnu spravu. Hladna je. Ulazi sve dublje. Bože, ubit će mi dijete. Ubit će mene. Suze mi se kotrljaju niz sljepoočice u kosu. ''Siđite. Možete ići.'' Propuh u hodniku pojačava osjećaj hladnoće koji je ostao zaljepljen unutra. Ništa ne curi. Nije mi ubio dijete. Ležala sam, kao Kafkin kukac. Čitala sam svu noć. Dan je trebalo iskoristiti za san između igle i igle, mjerenja i vaganja, ne gledanja i negledanja. Dvica me zabavljala u tom polusnu. Bosanka mliječne puti, plava, garavih očiju. Igra gena učinila ju je slatkom poput topla peciva s pekmezom od marelica. Živahna, nosila je svoj okrugli trbuh kao da ga i nema. Sve ono plavo, meko, nježno podvlačila je vrckava ćud, glasan govor, lamatanje punašnim ručicama. Obraćala se Jedinici: ''E taj ti je doktor u komšiluku bio poznat po dobrim ćevapima što ih je vazda nedjeljom okretao na ražnjači iza kuće. Domaći ga znali i po priči iz mladosti. Govorilo se da je, kad je babo umro, uzeo sve pare i otišao daidži u Ameriku. Oni se onda zajedno zaputiše u Meksiko. Nije se nikad saznalo šta su htjeli tamo, nego kad se za šest mjeseci vratio bez para, naširoko je prič'o da ti je Evropa ništa i da to što oni tamo imaju nema nigdje. Veli da je sam jeo dvanaest vrsta krompira, a koliko ih ima to ni Meksikanci ne znaju.'' Ponovno sam zaspala. Bez snova. Probudili me. Na ormariću me čeka gruda hladnog ljepljivog pirea, čaša vode i tableta. Ispijam. Ne jedem. Opet mi nije donio hranu. Hladno je. Zračili su pola sata. Ne mogu se zagrijati. Čitam Dostojevskog ispočetka. Zima je i mrak pada već u četiri. Dolazi sestra, odiže pokrivač, okrećem se na leđa, otkriva mi trbuh i odlazi. Čekam. Jedinica priča mobitelom o čistim košuljama, Dvica odvrće radio; Doris Dragović. O, Bože. Sestra se vraća. Ispred sebe gura aparat na kotačima, natiče stetoskop na uši i okruglim metalom šeta mi po trbuhu. Pali se lampica. Udara ritam. Kao disko. Bebino srce pleše. ''I još je govorio da ti lijekovi što se u nas koriste ne valjaju ništa. Da bi njemački doktori imali šta od njihovih seljanki naučit, a gdje neće on iz Bosne. Jeste, draga, ti stari narodi prije 'iljadu i po godina znali su i za sifilis i za vodenu bolest i tumore. Imaju ti oni neke trave što samo tamo rastu pa sve izliječe. A ne tu u nas - Penicilina i C vitamina za sve.'' Šest ujutro. Vadi mi krv. Boli me prst. Bode uvijek u isto mjesto. Zatim istače iz vene. Šuti, ne gleda me. Cijedi sad prst, sad venu. Moja krv više neće iz mene. Odlazi. Uzimam plastičnu koktel čašu okrznutih rubova i idem u kupaonicu. Ne mogu čekati red u WC-u. Tamo je prozor stalno otvoren, hladno je, pa čekajući osjetim kako mi mokraća curi niz noge, nezadrživo. Ulazim. Ne mogu zaključati. Brava je razvaljena. Izuvam papuče, ulazim u tuškadu, namještam čašu i polako, držeći se za zidove, pokušavam čučnuti raširenih nogu. Ne uspijevam pogoditi. Panično se pomičem naprijed, obaram čašu, bacam se na koljena pa je jednom rukom guram među noge. Djelomično. Žuta tekućina kupa mi lijevo stopalo. ''Govorio je, matere mi, da u njih žene rađaju u polju, da ne viču i ne plaču nego žvaču neki korijen što sve bolove k'o rukom odnese. I poslije uzmu čokoladu, pa se krijepe. A mene, bona, već triput zašivali i opet vele - nije vrijeme.'' Čokolada, pomislih. A da ga pitam da mi donese čokoladu? Pa ako i zaboravi, može otići do dućana i kupiti je.

Kritike:

POGREŠNA SKRETANJA I PROPUŠTENE PRILIKE Nataša Skazlić: "Oni - humani bestijarij", zbirka priča, Aora, Zagreb, 2008. Nataša Skazlić je rođenjem Puljanka, živi u Zagrebu, piše već nekoliko godina, objavljivala je u zbornicima i časopisima, nalazila put do publike kroz književne natječaje za kratke priče, i sada je, eto, objavila prvu knjigu. Sličan curriculum prolaze desetci mladih pisaca, i nije to ništa neobično... za njih. Za Natašu Skazlić je međutim vrlo neobično, zaprepašćujuće čak, što njen prozni uknjiženi prvijenac daje sliku sasvim drugačijeg autora. Ili autorice. Nipošto ne početnice odnosno debitantice. Kad bismo morali pogađati, ne vidjevši ime autorice na naslovnici ali pročitavši zbirku, tko je zapravo napisao kratke priče sabrane pod zajedničkim naslovom "Oni - humani bestijarij", u prvih desetak odgovora vjerojatno bismo vrludali sjećanjima pitajući se koji bi to pisac mogao biti, ali ne bismo nimalo dvojili da je riječ o jako, jako iskusnom i zrelom piscu, o izuzetno dubokom misliocu, o dobrom poznavatelju ljudske prirode, ali i o osobi koja je u životu oćutjela mnoge slojeve ljudske naravi što leže zakopani duboko ispod vizualne pojavnosti, iza namještenog javnog karaktera, onkraj zidova intimnih prostora. Posumnjat ćemo također da je autor (ili autorica) iskusio i najdublju ljubav i najtamniju samoću, i vrhunsku sreću i očajnu tugu, i da se s tim osjećajima nikad nije naučio nositi manirom otvrdnule duše, već neprestance po tim proživljajima kopa; i u sebi, i na papiru. Dozvolit ću si jednu pretjeranost: pisac nobelovac koji potkraj života u svojoj zadnjoj knjizi želi izravnati račune sa sobom i svijetom napisao bi, mnijem, baš takvu knjigu kakvu je napisala Nataša Skazlić, ili barem sličnu. Nisu to baš priče za zabavu, ali jesu priče (a ponekad dostaju i samo pojedini odlomci!) za traženje odgovora o sebi; umjesto samoispitivanja. Nižu se, u ovim pričama, likovi i sasvim mladih i već ostarjelih, i ljubavnika i supružnika i osamljenika, muškaraca i žena pogrešno spojenih ili prekasno pronađenih, onih koji su dugo zajedno i onih koji to nikad neće biti; slažu se u ovim prozama piramide generacija jedne te iste krvi, ali i žudnji koje iz tih krvnih linija žele pobjeći, izaći. Ljubav je, naravno, temeljni motiv i svrha događanja i proživljavanja svih ovih likova, ali tanana gradacija osjećaja i stanja, obveza i moranja, napora i htijenja, užitaka i strasti, čekanja i nedočekanosti, darivanja i otimanja, i mnoštva drugih trenutaka što ljubav čine i prekrasnom i prestrašnom, ovim pričama daje izuzetnu dramatiku. Gdjegod se likovi priča Nataše Skazlić nađu, u urbanoj sredini ili u krajoliku pretežito ocrtanom kao pustoš; u vrevi s drugim ljudima ili u ukradenom trenutku izdvojenosti od drugih, atmosfera postignuta sa svega dvije-tri rečenice duševnom stanju likova daje upečatljiv vizualni okvir. Meni su te brze skice pred oči rastvarale prizore iz starih crno-bijelih filmova, s dosta škrcavih zvukova u pozadini, s prilično bitnom ulogom vjetra kao oblikovatelja kadra, bilo da jak zapuh nešto povija, bilo da razbacuje sitne rekvizite. Pripomažu prilično, te vizualizacije, da se uljuljkamo u dinamičnost autoričina stila, da s brzih skica oblaka efektnije uđemo u duševno stanje lika, i da umetnute djeliće konkretne radnje razumijemo i prihvatimo ne kao fizičke pojavnosti u prostoru i vremenu, već kao djeliće ukupnog postojanja. Emotivnijim će čitateljima neki detalji, neke epizode ovih priča djelovati čak i potresno, iako se u ovoj knjizi ne radi o životu i smrti, ne brine se o sudbini čovječanstva i planeta. Brine se, doduše, zbog propuštenih prilika, zbog pogrešnih skretanja, zbog pretjeranih žurbi ili oklijevanja, zbog tih i takvih ključnih događanja (ili nedogađanja) u svačijem životu, ali se s posljedicama takvih životnih zaokreta i neminovno miri, iako negdje duboko plamen još bukti, a gorive tvari sve je manje.

Početna stranica | O nama | Autori | Knjige | Otkup autorskih prava

Dizajn i aplikativni razvoj: eBiz d.o.o.