Aora naklada

početna stranica

o nama

autori

poezija

proza

publicistika i ostalo

foreign rights

kontakt

E-mail:

aora@aora.hr

Telefon:

+385-1-562 09 93

Za hitne besplatne dostave 24 / 7: Ivica Džolić, 095/ 559 33 75

Telefaks:

+385-1-561 34 03

Adresa:

Aora komunikacije d.o.o.

V. Stulića 20
10090 Zagreb
Hrvatska

Pratite nas na Bloggeru:

DUŠE OD GUME Dore Kinert Bučan među 5 najboljih hrvatskih romana:

Roman Duše od gume Dore Kinert Bučan ušao među 5 najboljih hrvatskih romana koji se takmiče za književnu nagradu roman@tportal.hr. Više pročitajte na našem blogu.

Strip o pjesmi PRESUDA Asje Bakić:

Irena Jukić Pranjić nacrtala je strip o pjesmi Presuda iz izbirke Može i kaktus, samo neka bode Asje Bakić. Pogledajte!

Strahimir Primorac u Vijencu o KIČMI Dorte Jagić:

Dorta Jagić, afirmirana ponajprije kao pjesnikinja – objavila je dosad četiri zbirke – ali i dramska autorica, kazališna kritičarka i prevoditeljica, (Sinj, 1974) javila se i prvom proznom knjigom. U zbirci koju je naslovila Kičma (izd. Aora, Zagreb, 2009.) sabrala je 23 kratke priče i predstavila se kao zanimljiva pripovjedačica s nekoliko vrsnih tekstova koji najavljuju njezin pripovjedački potencijal.

Više o tome saznajte ovdje.

Andrea Milanko u Zarezu o pjesničkom prvijencu Asje Bakić MOŽE I KAKTUS, SAMO NEKA BODE:

Andrea Milanko recenzija MOŽE I KAKTUS, Zarez Andrea Milanko objavila je recenziju pjesničkog prvijenca naše mlade autorice Asje Bakić MOŽE I KAKTUS, SAMO NEKA BODE u Zarezu od 4. 3. 2010.

Više pročitajte ovdje.

Jagna Pogačnik o romanu "Duše od gume" Dore Kinert Bučan:

Moderna vremena Info donose nam recenziju romana "Duše od gume" Dore Kinert Bučan.

Više pročitajte ovdje.

Darija Žilić o pjesničkom prvijencu Asje Bakić MOŽE I KAKTUS, SAMO NEKA BODE:

Više pročitajte ovdje.

Intervju Darije Žilić s Nenadom Miloševićem za Zarez:

Intervju Darije Žilić s Nenadom Miloševićem, objavljen u travnju 2010., o njegovoj zbirci TIME CODE i antologiji novijeg srpskog pjesništva možete pročitati ovdje.

Razgovor Dorte Jagić i Marka Pogačara na portalu Booksa.hr:

Dorta Jagić: ISHODIŠTE SVIJETA I TEKSTA

"U mojoj poeziji Bog nije neki daleki deistički voajer ili apstraktna Misao koja sebe misli, on je itekako nezaštićeno prisutan u svakodnevnom ljudskom iskustvu."

Više o tome pročitajte ovdje.

Portal Dnevnikulturni.info o zbirci kratkih proza KIČMA Dorte Jagić:

«Kičma» se sastoji od dvadesetak kratkih priča, a mnoge od njih su nastale kao refleksija na život same autorice. Dorta Jagić se zato ne ustručava reći kako je za nju pisanju donekle i liječenje od tmurne svakodnevice: «Ova zbirka priča nije iskonstruirana, u njoj ima jaku puno mene. Ona je nastala, koliko god to otrcano zvučalo, kao terapija, i toga se ne želim stidjeti ili poricati. Boljka moje generacije je da smo postali zatvoreni i preplašeni.» Čitajući ove priče, može se primijetiti da ih je pisala pjesnikinja, no to Jagić nimalo ne smeta: «Inače volim čitati takvu prozu, a i ne volim strogo razdvajati poeziju od proze. Najbolja književna djela su natopljena poezijom, neka u većoj, a neka u manjoj mjeri.»

(Više o tome pročitajte ovdje.)

Božidar Aajbegović u Novoj Istri o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljubomira Pauzina:

Božidar Alajbegović u Novoj Istri o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljubomira Pauzina kaže sljedeće:

"Pauzinov narator kombinira reminiscencijsko pripovijedanje u prvome licu i direktno obraćanje samome sebi u drugome licu, pri čemu je prisjećanje obilježeno ironijom i duhovitošću (kod anegdotalnih opisa dogodovština pojedinih sugrađana) ili pak nostalgijom (kada na red dođe retrospekcija vlastitih iskustava) dok rečenice upućene samome sebi odišu naglašenim lirizmom i predstavljaju male poetske oaze u proznome rukopisnom tkivu.

Više pročitajte ovdje.

Olja Savićević Ivančević u Slobodnoj Dalmaciji o romanu JA I KAMINSKI Daniela Kehlmanna:

Možda je „Ja i Kaminski" priča o samoljublju kao ultimativnom obliku ljubavi, pa i ljubavi prema umjetnosti, satira koja nije samo društvena, već zadire dublje, bolnije, ali je, svejedno, i roman o prijateljstvu dva, s obzirom na stupanj iskazane sebičnosti, hendikepirana tipa. I to je, osim što zna bit smiješno, zapravo vrlo romantično. Kehlmann ne ide u karikaturu, nema u njegovoj satiri afektiranja ili ogorčenosti, skrike i vriske, prvoloptaškog humora. On se svemu smiješka i podsmjehuje iz blizine, u oči. Jednostavno, fino, čitko, tako da (...) je u životu (...) šteta propustiti (...) Kehlmanna i njegove romane.

Cijeli tekst pročitajte ovdje.

Tamara Krstić na Booksinom portalu o knjizi kratkih priča ONI - HUMANI BESTIJARIJ Nataše Skazlić:

Na Booksinom portalu Tamara Krstić donosi prikaz zbirke kratkih priča Nataše Skazlić "Oni - humani bestijarij":

'Oni - humani bestijarij' je pokušaj istraživanja prirode ljudskih odnosa. 'Tko smo? Nismo. Oni smo.'

(...) knjiga Oni - humani bestijarij (Aora 2008.), se može posmatrati, pomalo ironično, kao zbornik kratkih priča u kojima su te humane životinje zapravo muškarci, likovi stvarnih ili zamišljenih muškaraca koji nastaju i progovaraju iz vizure žene. Može se reći da je knjiga priča pokušaj istraživanja prirode ljudskih odnosa i prirode potrage za savršenim drugim. Ili da donosi fragmente iz života i moguće odgovore na pitanja poput onih šta je prava ljubav, gde počinje i zbog čega nestaje i kakva sve značenja ima fenomen ljubavi. I baš svaka priča nosi u sebi prizvuk tih pitanja: tiho, nenametljivo i implicitno.

Ukoliko želite saznati više, pročitajte cijeli prikaz.

Davor Šišović u Glasu Istre o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljube Pauzina:

"(...) kad god se učini da su obrasci, trendovi, stilovi ili pokreti u domaćoj književnosti uočeni, prepoznati, pobrojani, arhivirani, nenadano (ali potiho, samozatajno) pojavi se neki pisac s nekom knjigom koju bez dvojbe ili grižnje savjesti možemo proglasiti originalnom i samosvojnom. Ljubo Pauzin već odavno objavljuje i piše, ali poeziju i drame; ovo mu je prvi roman, itekako vrijedan pažnje." - kaže Davor Šišović u Glasu Istre. Više o tome pročitajte ovdje.

Ferić o romanu Krune Čudine BDJENJE:

Književnik Zoran Ferić je o romanu Krune Čudine Bdjenje na predstavljanju u Booksi u petak, 26.9.2008., rekao sljedeće:

"Kad su počeli ti trnci u nogama (motiv iz romana, op.a.), čitam ja, čitam, noć je gluha, masna, tamna, kao krv kod Krleže, čitam ja i osjetim trnce u nogama. A moj je otac, nažalost, imao takvih problema, i to se loše završilo. S tim trncima u nogama, čitam ja dalje i naravno, pred jutro koje donosi olakšanje, na kraju romana, imao sam trnce oko srca, i oni još uvijek traju. Ovo je roman koji nas pogađa tamo gdje smo najtanji – nekog u trncima, nekog u odnosu oca i sina... Postupci koji postoje u romanu na stilskoj razini apsolutno su primjereni, jer se Kruno kao autor ne boji patetike, one patetike u dobrom smislu. Ne boji se iskazati što želi na neki patetičan način, poetskim stilom, s puno elipsa i nabrajanja koja nas izvode iz tog skučenog, malog, vatikanskog (vidi knjigu, op.a.) svijeta u neki veliki svijet koji se, ekspresionistički rečeno, rasprskava pred nama".

Ferić je još dodao da mu je čitanje Bdjenja došlo poput suočenja sa samim sobom, zbog velike količine podudarnosti Krunina romana i dijela njegova života. I sam je Ferić, naime, sa svojim ocem prošao sličnu priču pa ga je Bdjenje vratilo u te dane.

Pohvalivši i kraj romana kojeg je nazvao majstorskim, ali ga prisutnima nije smio odati da ne pokvari gušt čitanja, Ferić je zaključio: "Bdjenje je roman koji nikad neću zaboraviti, jedino možda u najtežoj fazi Alzheimera."

Nagrada Slavić Hrvoju Tuteku za pjesničku zbirku CIRKULAR:

Zbirka pjesama »Cirkular« Aorinog autora Hrvoja Tuteka proglašena je najuspjelijim prvoobjavljenim književnim djelom u 2008. te joj je pripala nagrada "Slavić".

Kako se navodi u obrazloženju nagrade, "već svojim pjesničkim prvijencem »Cirkular« Hrvoje Tutek (Karlovac, 1984.) pokazuje zrelost koja ga u njegovu generacijskom krugu izdvaja ne samo po svježini u mladenačkom pristupu motivima već i po zanimljivom poigravanju jezikom i njegovim značenjskim mogućnostima, formom i ritmom.
Tutekovo očuđivanje poetske materije ne poznaje granica, otvara nove prostore i treperi u živom jeziku, koji stoji na početku i kraju pjesnikove fascinacije."

Nagrada je dodijeljena u srijedu, 22. travnja 2009., na svečanosti Dana hrvatske knjige u Zavodu za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Splitu.

Inkantacija pričom ili užitak u pisanju - Prikaz djela O PUNOM I PRAZNOM V. Jurić u Vijencu:

Izvadak iz prikaza prve zbirke kratkih priča Vlatke Jurić "O punom i praznom", koji je za Vijenac napisala Ljerka Car Matutinović:

Inkantacija pričom ili užitak u pisanju

U devet vješto uravnoteženih priča u kojima životodajno pulsira optimalno osmišljen jezik kazivanja, spisateljičina je opservacija budna i inteligentna, ona gleda i vidi, sluša i čuje, bilo da je riječ o proživljenom ili imaginativnom. Vlatka Jurić nije poput onih naratora koji se isključivo bave sobom krećući se u jalovu krugu svoga razmaženog jastva. Ona je suverena u prostranosti svojih tema, ekskluzivna u njihovu izboru (...).

Vlatka Jurić zna zagristi u priču i tako inventivno načeta njezina se priča u svojoj inkantaciji raskriva, prostire pred nama, otkrivajući nam još jednu gotovo rijetku dimenziju u hrvatskoj suvremenoj književnosti: lucidan smisao za humor, tako potreban ironijski odmak nakon kojega se lakše diše.

Više pročitajte u Vijencu br. 396 od 7. svibnja 2009.

Nikola Petković o knjizi Aide Bagić "Ako se zovem Sylvia":

Aida Bagić : Ako se zovem Sylvia

Apelativna kulturalna balistika Aide Bagić na običan se jezik može prevesti ovako: polikulturalnost, paradoksalna dvojezičnost unutar za nju lingvistički jednog jezika čijim se varijantama slobodno služi, u nemogućnosti da zažive u javnome prostoru na razini kolektiva, mimikriraju se u očito manje opasne zabrane na razini individue od kojih su najčitljivije homo i biseksualnost.

Već na početku knjige, autoričin nam glas uokviruje motivski grozd koji je toliko poetski sveobuhvatan da podsjeća na temu.

Više pročitajte ovdje .

Nikola Petković, 3.11.2008.

(Tekst je prvotno objavljen u Novom Listu)

Robert Perišić u "Globusu" o romanu JA I KAMINSKI Daniela Kehlmanna:

Više o tome pročitajte ovdje.

Draženka Polović o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljubomira Pauzina:

Izvadak iz kritike: To autorsko traganje (neki bi rekli) „za izgubljenim vremenom", ili za smislom i identitetom, odvija se kod Pauzina u nekoliko paralelnih pripovjedačkih perspektiva i narativnih tokova. Prva je perspektiva aktivnog sudionika ili otvorenog promatrača, mladca, još svojevrsnog čovjeka bez svojstava, koji suptilno registrira i upija slike svijeta koje se odvijaju u rasteru karlovačkih ulica, trgova i parkova, koje onda kao zasebni fragmenti utiskuju neizbrisive tragove i tvore mozaičku kompozicijsku cjelinu. U drugoj perspektivi taj isti JA - je pripovjedač s distancom, sada čovjek sa svojstvima, koji komentira i nastoji razumjeti zamršeni su-odnos priče i pripovjedača.

Više pročitajte ovdje.

Nomen est omen: Što nam znače naslovi knjiga?:

Kako je to kad naslov (knjige) legne kao šamar budali - pročitajte u članku Novog lista od 8.5.210. Piše: Davor Mandić. A što o naslovima romana misli Tomislav Brlek, član tportalovog žirija za najbolji roman 2009., pročitajte ovdje.

Može i kaktus, samo neka bode

	Naslov: Može i kaktus, samo neka bode Autor: Asja Bakić Naslov originala: Godina: 2009 ISBN: 978-953-7496-22-7 Broj stranica: 97	Vrsta knjige: Poezija Prijevod: Uvez: Meki, s klapnama Urednica/urednik: Nela Milijić Cijena: 75.00 kn

O knjizi:

Koja je sličnost izeđu poezije i kaktusa? Oboje bodu. Kada je riječ o pjesničkom prvijencu Asje Bakić, valjanost ove usporedbe osim naslova potvrđuju i stihovi u kojima njezina lirska junakinja daje recepturu za osobit pristup pisanju: treba pojesti osu, "ispljunuti krilca / a žaoku slaviti na vrh jezika". Rezultat? Pretežno vrlo kratke, precizne i nadasve duhovite pjesme, koje ne dopuštaju da se dvoji što je pjesnikinja htjela reći, već izravno ubadaju, i to najčešće dojmljivim poantama: jednostavnost u izvedbi udružena je s majstorski izbrušenom satirom, čijega peckavog podsmi jeha u Asjinom pjesničkom svijetu nitko nije pošteđen, ponajmanje sama pjesnikinja. Politika i erotika njezine su omiljene teme - prvu poezija obično zaobilazi, nastojeći ostati čistih ruku, a kako Asju u pjesništvu zanima nešto drugačiji tip higijene, ona politiku bez straha doziva u pjesnički ring. Erotici također pristupa iz perspektive teške kategorije: uvriježeni intimizam zami jenjen je porno-kadrom koji, suprotno očekivanom, uvijek ostavlja "mjesta za još". Obje ove teme obilježene su izrazi tom sviješću da se govori iz pozicije ženskog subjekta, pa se Asjinu poeziju može čitati i kao feminističku, angažiranu na poseban način, sredstvima ironije i demistifikacije, kojima obara stereotipe i brani se od banalnosti. Ukratko, riječ je o poeziji spremnoj na dvoboje, koja brižno glanca svoju oštricu uperenu prema svijetu, no prihvaća čitatelja prijateljski: njemu je, osim pokojeg uboda, namijenjen prvenstveno glasan smijeh. Branislav Oblučar

Sadržaj:



Isječak:

presuda mama, ja dobila sad si žena, sine Ofelijino pitanje redatelju A da još malo plivam prije nego se pustim? * Drugi po sebi gase čikove kada žele da se kazne. Ja izađem napolje, među ljude, da malo porazgovaramo. Za porodični album Vežeš mi ruke I skidaš me golu Kažeš: Ovu nećemo moći Pokazati djeci Jer, glava je sve što imam Ljudi koje susrećem ne vide zaštitnu kacigu koja mi na glavi sjaji poput oreola dok kopam tunel kojim želim do njih stići. Čak ni oni koji me pomiluju po glavi ne osjete da na njoj nosim nešto: misle, bosanska je, zato je tako tvrda. Masturbacija Mali je princ sletio na moj krevet I nezadovoljno koluta očima: Kako to da on ne može dirati ružu, A ja stalno dotičem svoju I nikakvih bodlji nema da me u tome spriječe! muke po evi eva opet prolazi kroz crveno dok u usta trpa nešto maleno. U licu crvena sva ona boga priziva: il mi voća daj il ga kastriraj! u usta ga uzimati više neću. san jedne daktilografkinje seksam se s riđokosim mladićem koji penetrirajući u mene istjeruje na moja usta zvuk pisaće mašine hrvatski i srpski dio za male pare Vladimir Topović je prijateljski 1962. poklonio Zori i Milanu Kurajaku antologiju novije jugoslavenske poezije pošto nema više Jugoslavije i nema više prijateljstva knjiga je završila kod mene * ljudi vole obrte pune krvi i seksa. mislim, akcione filmove pune sisa i guzova. vole kad neko nekog udari i tako, jebe i slično. (ne bih da sada budem vulgarna) ljudi to vole, a nikada to ne biste rekli, jer kad im pozvonite na vrata začujete zvono koje zvuči kao cvrkut ptice. Soc-realizam Čitav dan rendam sirov kupus i perem ga u kadi Postavljam sto za porodični ručak - Pričat ćemo o socijalizmu Dida je tu i kažem: Najsretnija sam bila u socijalizmu Gledam ima li kupusa za sve Stavila sam tanjir i za baku i tetku Ali samo dida i ja komentarišemo Novinski članak zakačen za štrik za sušenje veša Mliječnobijeli mrav žurno prelazi sto Jedva ga uočavam - Još je mali da bi bio crven Kakav je kupus, pitam Niko ne odgovara - Mrtvi pričaju samo o važnim stvarima

Kritike:

Asja Bakić, Može i kaktus, samo neka bode, AORA, 2009. Andrea Milanko: SUPTILNO BOCKANJE POD REBRA (objavljeno u Zarezu od 4. 3. 2010.) Lirski prvijenac mlade pjesnikinje Asje Bakić odličan je spoj lepršavosti i kritičnosti, koje su postignute efektnom kombinacijom lapidarnosti stiha i maštovitošću slika Oni koji su se s njome već upoznali u virtualnom svijetu blogova (U carstvu melanholije i Vlastita soba) znaju da je virtualnost zadnja riječ u nizu onih koje opisuju Asju Bakić. Njezin pjesnički prvijenac napokon je izišao u javnost. Iza zaigrana naslova nalaze se pjesme koje oživljavaju rijetko iskorištavan jezični potencijal poetskog pisma: sve stupnjeve smijeha i nedvosmislenu političku satiru. Zbirka je organizirana u cikluse i uokvirena programatskim pjesmama Strip i Moć romanopisca. Tematski ciklusi obuhvaćaju raznorodne sadržaje - feminističke, intimističke i erotske dionice prvih triju ciklusa ustupaju mjesto politici i društveno-povijesnom kompleksu Bosne. Treba odmah istaknuti da je lirsko ja snažno obilježeno osobnim iskustvom i to je pozicija koju Asja Bakić ne napušta, dapače, za nju je to imperativ izrastao upravo iz nemogućnosti izlaska iz vlastita kronotopa unatoč povremenim napuštanjem istoga za volju dijaloga i polemiziranja. Zbog toga njezine pjesme odišu neposrednošću i iskrenošću bez kompromisa, što čitatelja dvojako žacne: s jedne strane protrese njegove nesvjesne kulturne i političke obrasce, a s druge ga strane dirne zbog (raz)otkrivene ranjivosti lirskog ja. Tomu pridonosi odabrana forma - kratki lirski tekstovi uspisuju se u različite žanrovske okvire te osciliraju između lirskih minijatura i kraćih narativnih sekvenci. Ako poetsko pismo zbirke Može i kaktus... otvara kontroverzne teme, prvi će se polemički tonovi javiti kao reakcija na feministički i politički ciklus. Feminizam Asje Bakić u najširem smislu podrazumijeva obračun s rodnim stereotipima i marginaliziranošću žena i ženskih ikona iz književnosti i popularne kulture. Temeljni postupci preispisivanja u tom su slučaju tipične postmodernističke geste davanja glasa dotad potisnutim i/li bezimenim junakinjama i njihovo izmještanje u drugi (najčešće ironički intoniran) kontekst. U tkivu oficijelne povijesti i književnoga kanona, najprije locirajući metastaze (npr. u bosanskoj svakodnevnoj frazeologiji: mama, ja dobila/ sad si žena, sine i u tzv. Shakespeareovoj univerzalnoj humanosti: Ofelijino pitanje redatelju: A da još malo plivam/prije nego se pustim?), pjesnikinja ih kirurškim rezom zasijeca svjesna toga da za njihovo konačno odstranjenje treba još mnogo intervencija i ustrajnosti. Zbog toga je njezina poezija duboko feministički angažirana, i to ne samo provokativna nego ponajprije djelatna. Osim što je kritička oštrica usmjerena prema učincima višestoljetne maskuline dominacije, autorici je stalo i do sustavne preobrazbe percepcije, pri čemu ženska percepcija nipošto nije izuzeta (Diskrepancija), dapače, stihovima će se obrušiti jednakom žestinom i na ženski um koji nije ni svjestan muške kolonijalizacije (Čovjek bez jedne noge ženi trideset godina mlađu ženu s jednom nogom). Važno je međutim istaknuti kako je feminizam Asje Bakić u strogom smislu samo njezin. Drugim riječima, daleko od toga da ona svojim pjesničkim aktivizmom pristaje uz (još jednu) ideologiju, ona će i feminizmu kao pokretu prečesto zasićenu pukim politikarenjem odbrusiti da u njemu nema ničeg djelatno političkog (Pjesnikinja 1960-te). Na taj se segment djelatne političnosti nadovezuju dva ciklusa kojima je fokus na politici i bosansko-hrvatsko-srpskom kompleksu. Dok se pjesme iz ciklusa Titanik panonskog mora u geografsko-kulturni znak Bosne upisuju pojedinačnim iskustvom svakidašnjih događaja lirskog ja pa i povijesno ovjerenim događajima koji su označili prekretnicu u povijesti Bosne (Prigodna pjesma u nezgodno vrijeme), provodni motiv ciklusa Bošnjaci Hrvati Srbi ostali jest ratna trauma, koju međutim prate istraživanja mogućnosti suživota. Iako je ova poezija usmjerenija na označeno a ne označitelj jezičnog znaka, upravo je označiteljski potencijal ostalih iz potonjeg naslova aktivirao fonetske mogućnosti pa je tako značenje neodlučivo ovisno o tome naglasi li se leksem kao određeni pridjev ili glagolski pridjev radni. Tonovi pjesama ovise o lirskom ja, jer ono se konstituira i sagledava ljestvicom različitih osjećaja, od empatije i tolerancije do pokude i prijezira. Ako iskorištava mogućnosti crnohumornog slikopisa (Crna zemljica pamti, ali ljudi također), autorica ipak nikad ne prelazi u cinizam - pronađe li ispušni ventil za smijeh, nakon salvi smijeha odmah će uslijediti korektiv koji će se nad smijehom zamisliti naborana čela (Vješanje bake Minke); paradoksalno, upravo najosjetiljivije političke teme s kojima se odlučila obračunati gube na svojoj monstruoznosti pred njezinim optimizmom i smislom za humor, koji veliku traumatičnu priču zavađene balkanske braće svode na papirnate tigrove (Hrvatski i srpski dio za male pare). To međutim neće reći da se bosanski identitet duboko obilježen etničkim čišćenjem i genocidom u pjesmama gubi (Oni meni: mangia, mangia, kao u Pasolinijevom filmu). Snaga i duboka emotivnost stihova inspiriranih bosanskom problematikom proizlaze iz posred(ova)na govora o trećim akterima, bilo u metaforičkim slikama (Zzzzmrt u Africi, Queer igra) bilo transpozicijom iskustava bliskih ljudi (Na vrh jezika, Izvinjenje Saletu što ga nisam pažljivije slušala). Kada se tematiziraju Bosna i Bosanci, očit je zazor od izravna izlaganja slika koje eksplicitnošću strahota šokiraju do zanijemjelosti ili ostavljaju dovoljno prostora za senzacionalizam; Asja Bakić kao pjesnikinja koja konstruira svoju junakinju odbija ratna iskustva bilo pojedinaca bilo kolektiva pretvoriti u utrživ spektakl (kako stoji u Titaniku panonskog mora: u grandiozne scene/ nečiste krvi), nego se povlači u sebe i tek se mjestimice pojavi svijest o krvavoj prošlosti. Moguće je objašnjenje takva postupka kako za konstituciju lirskog subjekta podređuje traumatsko iskustvo normalnom životu (Jebite se, ova će guzica drugačije da umre), što implicira da je za suverenost subjekta značajnije moći i znati nositi se sa sadašnjošću punom kiča, marginaliziranošću žena i političko-geografskim položajem Bosne i Hercegovine. Posljedica napuštanja estetike šoka jest suptilno bockanje pod rebra upravo onda kada mu se čitatelj najmanje nada. Intimističko-erotskim skup motiva objedinjuju dva središnja ciklusa. Poslije početnoga feminističkog obračuna u pjesme se polako, uz stalnu prisutnost rodnih, uvlače tragovi ostalih determinanti poput klasnih, etničkih, političkih, itd. Upravo će u tim ciklusima autorica svoje slabosti premetnuti u komparativnu prednost te će izlaganjem vlastite ranjivosti preduhitriti kritiku i obraniti se autoironičnim gestama. Njezino će glavno oružje biti demistifikacija, a sredstva kojima će razbijati iluzije kretat će se od antropomorfizacije predmeta i kolažiranja do namjerno pogrešno izvedenih silogizama. Ona se ne ustručava pisati o pornografiji, masturbaciji i homoseksualnom odnosu. Štoviše, moguće je uočiti kako usvaja osnovnu tehniku izrade pornića te preuzima pornografski kadar, koji tijelo ne promatra cjelovito nego fragmentarno, s tim da je ovaj postupak proširen na cjelokupnu zbilju. Riječ je o vrlo osviještenoj uporabi tehničkog postupka, koji se međutim u praksi prokazuje kao motiviran određenim prešućenim interesima (Raz dwa try, Za porodični album). Koliko je dosljedno proveden pokazuju pjesme iz ciklusa Youporn usporede li se s prethodnim intimističkim ciklusom - u Youpornu sve pjesme funkcioniraju kao samostalni fragmenti istrgnuti iz veće cjeline koja se naslućuje (pa tako završni stih i ostavlja mjesta za još pjesme Uvod u pornografiju osim što zaključuje pjesmu, zaključuje i ciklus, otvarajući međutim široko polje naslućivanja), dok Autoportret s didinim ordenom za hrabrost objedinjuje pjesme koje zajedno čine autoportret lirskog ja (junakinje). Ako bismo posegnuli za korelativom Autoportretu iz likovne umjetnosti, po kompatibilnosti izričaja nameće se kubistička slika. Naime, Asja Bakić poigrava se perspektivom preuzimajući ponekad svoju (Popodnevna samoironija), ponekad tuđu (Jer, glava je sve što imam) te se za psihološko nijansiranje lirskog subjekta služi kombinacijom površinskog evidentiranja (Jutros samo moj prozor svjetlom) i dubinskog analiziranja (Frankenštajn). Bitno je naglasiti da ovakvim individualnim tretmanom predmeta (sebe!) - uvažavajući ga kao cjelovitu datost - izravno oponira fragmentizacijskom pornografskom pogledu. Ovaj lirski prvijenac mlade pjesnikinje Asje Bakić odličan je spoj lepršavosti i kritičnosti, koje su postignute efektnom kombinacijom lapidarnosti stiha i maštovitošću slika. Njezini stihovi ni zbilji ni čitateljima ne pristupaju u rukavicama, štoviše, skidaju ih samo da bi ih oboma bacili u lice. Čitateljima sklonima isključivo prozi zbirka Može i kaktus, samo neka bode zasigurno će otvoriti apetit za „repetama" iz poezije, no pitanje koje se nameće nakon Bonusa za uporne, kad mišići istisnu i posljednja zrnca smijeha, jest: koja će biljka naslijediti kaktus? Andrea Milanko (preuzeto iz Zareza od 4.3.2010.) * * * Asja Bakić- Može i kaktus, samo neka bode Darija Žilić Pišući o prvijencu blogerice Asje Bakić, Branislav Oblučar u pogovoru ističe kako su politika i erotika omiljene teme njezina pjesništva. Riječ je o tome da mlada autorica u kratkim pjesmama progovara nesputano o društvu, prije svega o njegovim anomalijama. Asja Bakić tek dvije godine živi u Hrvatskoj, ali je odrasla u Tuzli, pa često referira na bosanski svagdan. Ona se nostalgično prisjeća danas prezrenog socijalizma i to kroz slike okupljanja svoje obitelji, nekadašnjih opuštenih druženja, i sa sjetom zaključuje kako „još malo pa će umrijeti posljednji/zemljoradnik u mojoj porodici"(pjesma „crna zemljica pamti, ali ljudi također".), a u pjesmi „kratka biografija" ona će društvo u kojoj živi njezina obitelj odrediti kao „zatvor". No ipak, „čaša tuzlanske vode" koju popije, ipak je ono bez čega ne može, metafora za povezanost sa sredinom kojoj se podsmjehuje, ali joj i pripada. O raspadu bivše zemlje ironično progovara u pjesmi „hrvatski i srpski dio za male pare". Vlastitu će generaciju rođenu početkom osamdesetih odrediti kao „generaciju koja ne oplakuje svoje djedove", jer zapravo i ne vidi razliku između mrtvih i živih, budući da su oni koji su samo naizgled živi, zapravo mrtvi, umrli duhom. No prije svega, Asja Bakić u svojim se pjesmama poigrava vrckavo rodnim stereotipima (npr. pjesme „presuda", „ofelijino pitanje redatelju"). Sebe određuje kao pjesnikinju koja na biti „recituje/svoje zvjezdane stihove" (pjesma „pjesnikinja 1960-te"), a inače se duhovito povezuje radije s izvanzemaljskim, marsom, nego sa zemljom i ljudskim bićima. Asjina lirska junakinja otvoreno će se ideološki izjasniti, spominjući metaforički crvene i zelene nokte na svojoj ruci. Ona nimalo ne vjeruje u neku mogućnost bliskosti sa ljudima ( „drugi po sebi gase čikove/kada žele da se kazne./ja izađem napolje,/među ljude,/da malo porazgovaramo."), jer zapravo ljudi su „opasani zidovima" , usamljeni i daleki jedni drugima. O teškoćama u procesu pisanja piše u pjesmi „ nedostatak inspiracije", a o pisanju romana, što se danas smatra jedinim relevanntim žanrom, iznimno duhovito progovara u pjesmi „ moć romanopisca". Asja Bakić referira na stripove, ironizira junaštvo, turbo folk ikone, spominje razne pjesnike, slikare, uglavnom u ironičnom ili sarkastičnom kontekstu. Stoga se i njezin pjesnički postupak može odrediti kao kolažiranje- supostavljanje nespojivog, mjesto gdje se može sve izjednačiti, postupak koji ne dopušta hijerarhiju, jer „ispravlja sve nepravde" (iz pjesme „fotomontaža kolaža"). No ona ne štedi niti sebe- npr u pjesmi „popodnevna samoironija" ili u pjesmi „ kako je propala revolucija" ili pak u pjesmi „jer, glava je sve što imam" gdje se poigrava stereotipom bosanske glave. Njena lirska junakinja želi živjeti nesputano, šetati u miniću, gledati porniće na „italijanskom kanalu", masturbirati, ispisivati žudnju, fantazme, voajerističke opsesije..Njezina Eva priziva boga na sljedeći način: „il mi voća daj/il ga kastriraj!/u usta ga uzimati više neću". U pjesmi „ Raz dva tri" Bakić će dekonstruirati binarizam i kao suprotnost navesti motocikl koji ima tri točka „kako ne bih pala i postala jedno/sa zemljom".Asja Bakić piše sa „ Žaokom na vrhu jezika", bocka sve što ugleda, munjevito zaključuje i poeantira. Izraz u kojem se snalazi najbolje su upravo kratke satirične pjesme, dok one pjesme u kojima je previše alegorična ili pak previše referira na literaturu, npr. pjesme „Smrt je žena i zove se Marta" i „Bite me!!!", su slabije, jer u dužim pjesama nema balansa, duhovita poanta nakalemljena je na previše općenite slike o npr. transcendecniji ili smrti..No, knjiga Asje Bakić „Može i kaktus, samo neka bode" zanimljiva je jer kronično nedostaju duhovite knjige poezije u kojima se nesputano, poetički domišljeno, progovara o tim ne baš omiljenim temama hrvatskih pjesnikinja- o politici i erotici, i to na ne baš pročišćenom jeziku... to malo posla za čistunske jezikoslovce. Darija Žilić, za HRVATSKI RADIO, TREĆI PROGRAM EMISIJA: BIBLIOVIZOR UREDNIK: GORDANA CRNKOVIĆ DATUM: 24.4. 2010. POČETAK: 16 SATI

Početna stranica | O nama | Autori | Knjige | Otkup autorskih prava

Dizajn i aplikativni razvoj: eBiz d.o.o.