+385-1-562 09 93

Za hitne besplatne dostave  24 / 7: Ivica Džolić, 095/ 559 33 75

Dorta Jagić: ISHODIŠTE SVIJETA I TEKSTA

"U mojoj poeziji Bog nije neki daleki deistički voajer ili apstraktna Misao koja sebe misli, on je itekako nezaštićeno prisutan u svakodnevnom ljudskom iskustvu."

Više o tome pročitajte ovdje.

«Kičma» se sastoji od dvadesetak kratkih priča, a mnoge od njih su nastale kao refleksija na život same autorice. Dorta Jagić se zato ne ustručava reći kako je za nju pisanju donekle i liječenje od tmurne svakodnevice: «Ova zbirka priča nije iskonstruirana, u njoj ima jaku puno mene. Ona je nastala, koliko god to otrcano zvučalo, kao terapija, i toga se ne želim stidjeti ili poricati. Boljka moje generacije je da smo postali zatvoreni i preplašeni.» Čitajući ove priče, može se primijetiti da ih je pisala pjesnikinja, no to Jagić nimalo ne smeta: «Inače volim čitati takvu prozu, a i ne volim strogo razdvajati poeziju od proze. Najbolja književna djela su natopljena poezijom, neka u većoj, a neka u manjoj mjeri.»

Tematski gledano, «Kičma» je posvećena te se i ponajviše bavi ženskim iskustvom svijeta. Jagić portretira različite likove kojima je zajedničko njihovo rodno određenje, ali i problemi i nesreće koje i danas status žene u patrijarhalnom društvu još uvijek nažalost podrazumijeva. Za Dortu Jagić žene se nisu kao tema nametnule činjenicom da je i ona jedna, nego ponajviše zbog kompleksne ženske psihologije, pune nijansi i suptilnosti.

(Više o tome pročitajte ovdje.) 

Izvadak iz prikaza prve zbirke kratkih priča Vlatke Jurić "O punom i praznom", koji je za Vijenac napisala Ljerka Car Matutinović:

Inkantacija pričom ili užitak u pisanju 

U devet vješto uravnoteženih priča u kojima životodajno pulsira optimalno osmišljen jezik kazivanja, spisateljičina je opservacija budna i inteligentna, ona gleda i vidi, sluša i čuje, bilo da je riječ o proživljenom ili imaginativnom. Vlatka Jurić nije poput onih naratora koji se isključivo bave sobom krećući se u jalovu krugu svoga razmaženog jastva. Ona je suverena u prostranosti svojih tema, ekskluzivna u njihovu izboru (...).

Vlatka Jurić zna zagristi u priču i tako inventivno načeta njezina se priča u svojoj inkantaciji raskriva, prostire pred nama, otkrivajući nam još jednu gotovo rijetku dimenziju u hrvatskoj suvremenoj književnosti: lucidan smisao za humor, tako potreban ironijski odmak nakon kojega se lakše diše. Ta hvale vrijedna osobina dolazi posebno do izražaja u dvjema pripovijetkama: Zbogom, ljubavniče! Ili priča o gladi i pohlepi i Bezimena priča ili jako tužna priča o nestanku. (...) Priča Zbogom, ljubavniče... (...)  je nadahnuta, čudesna, riječju - prava. U nas je tako sugestivno i ironijski osmišljeno znao pisati Ranko Marinković, a iz suvremene talijanske proze izdvojila bih Stefana Bennija, meštra za bajkovite, nepredvidive, fantastične situacije.

Više pročitajte u Vijencu br. 396 od 7. svibnja 2009.

'Oni - humani bestijarij' je pokušaj istraživanja prirode ljudskih odnosa. 'Tko smo? Nismo. Oni smo.'

Književnik Zoran Ferić je o romanu Krune Čudine Bdjenje na predstavljanju u Booksi u petak, 26.9.2008., rekao sljedeće:

"Kad su počeli ti trnci u nogama (motiv iz romana, op.a.), čitam ja, čitam, noć je gluha, masna, tamna, kao krv kod Krleže, čitam ja i osjetim trnce u nogama. A moj je otac, nažalost, imao takvih problema, i to se loše završilo. S tim trncima u nogama, čitam ja dalje i naravno, pred jutro koje donosi olakšanje, na kraju romana, imao sam trnce oko srca, i oni još uvijek traju. Ovo je roman koji nas pogađa tamo gdje smo najtanji – nekog u trncima, nekog u odnosu oca i sina... Postupci koji postoje u romanu na stilskoj razini apsolutno su primjereni, jer se Kruno kao autor ne boji patetike, one patetike u dobrom smislu. Ne boji se iskazati što želi na neki patetičan način, poetskim stilom, s puno elipsa i nabrajanja koja nas izvode iz tog skučenog, malog, vatikanskog (vidi knjigu, op.a.) svijeta u neki veliki svijet koji se, ekspresionistički rečeno, rasprskava pred nama".

Ferić je još dodao da mu je čitanje Bdjenja došlo poput suočenja sa samim sobom, zbog velike količine podudarnosti Krunina romana i dijela njegova života. I sam je Ferić, naime, sa svojim ocem prošao sličnu priču pa ga je Bdjenje vratilo u te dane.

Pohvalivši i kraj romana kojeg je nazvao majstorskim, ali ga prisutnima nije smio odati da ne pokvari gušt čitanja, Ferić je zaključio: "Bdjenje je roman koji nikad neću zaboraviti, jedino možda u najtežoj fazi Alzheimera."

Možda je „Ja i Kaminski" priča o samoljublju kao ultimativnom obliku ljubavi, pa i ljubavi prema umjetnosti, satira koja nije samo društvena, već zadire dublje, bolnije, ali je, svejedno, i roman o prijateljstvu dva, s obzirom na stupanj iskazane sebičnosti, hendikepirana tipa. I to je, osim što zna bit smiješno, zapravo vrlo romantično. Kehlmann ne ide u karikaturu, nema u njegovoj satiri afektiranja ili ogorčenosti, skrike i vriske, prvoloptaškog humora. On se svemu smiješka i podsmjehuje iz blizine, u oči. Jednostavno, fino, čitko, tako da (...) je u životu (...) šteta propustiti (...) Kehlmanna i njegove romane.

Cijeli tekst pročitajte ovdje.

Aida Bagić : Ako se zovem Sylvia

Apelativna kulturalna balistika Aide Bagić na običan se jezik može prevesti ovako: polikulturalnost, paradoksalna dvojezičnost unutar za nju lingvistički jednog jezika čijim se varijantama slobodno služi, u nemogućnosti da zažive u javnome prostoru na razini kolektiva, mimikriraju se u očito manje opasne zabrane na razini individue od kojih su najčitljivije homo i biseksualnost.

Već na početku knjige, autoričin nam glas uokviruje motivski grozd koji je toliko poetski sveobuhvatan da podsjeća na temu. U pjesmi naslov koje sugerira "total recall" neosentimentalizma, "Vremena su proustovska«, Aida Bagić čitateljstvu pred-meće i pred-laže totalni prezent. Dijagnostički precizno ona razapinje neraskidivu mrežu prisutnosti prezent koje je i signal totalnoga tu i sada i istovremeno glagolsko vrijeme unutar kojega se, bilo da se radi o aktivu ili o pasivu, živeći, snalazi subjekt:

"Sada koje se ne da razdvojiti od jednom, nekoć, / onomad, bilo kad, ovdje koje priziva tamo, drugdje, / gdje ima te sabranosti na sada i ovdje."

Stvarno gdje? Pažljiviji čitatelj sluti: u paralelnim svjetovima ove knjige čija dva temeljna prostora čine njezina jedinstvena litararna sugestibilnost i zaigrani paradoks prema kojemu i nas i prostora i jezika i vremena čiji su osnovni ingredijenti kao i jedinica kušnje njegove zbiljnosti, uspomene, ima jedino tamo gdje nas (više) aktivno nema. Pa nismo li, kako to glasno sugerira atmosfera "Geometrije prostora..." i "Trajanja vremena" svi koji se sjećamo takozvanih (naših) apriornih kategorija bivanja kao što su to (naš) prosotor i (naše) vrijeme duhovni, intelektualni... egzistencijalni nasljednici jedne nekad karikaturalno ideologizirane, a danas jetko sentimentalizirane bivšosti!?
   
Više pročitajte  ovdje .

Nikola Petković, 3.11.2008.

(Tekst je prvotno objavljen u Novom Listu)