Pjesma u prozi (u pripremi)

2010

0

Teorija književnosti

Nela Milijić

Doktorska disertacija na temu pjesme u prozi, obnovljen i dopunjen tekst, s primjerima iz svjetske i hrvatske poetske prakse.

Uvod: Pjesma u prozi
Dvostruka akcija otkrića i kreacije

Poetika pjesme u prozi
Nastanak pjesme u prozi
Sinkretizam pjesme u prozi
Stvaralačko, impersonalno i ritmično u pjesmi u prozi
Klasifikacija pjesme u prozi
Bertrandova pjesma u prozi
Izazov naracije u pjesmi u prozi
Umjetnost ideje i umjetnost osjećaja u pjesmi u prozi
Postavke pjesme u prozi poetikom slikarstva
Pjesnička slika u pjesmi u prozi
Čitanje pjesme u prozi
Pjesničko 'ja' u pjesmi u prozi
Ritam pjesme u prozi
Iskrenost Tommaseovih 'Iskrica' (ritam)
Dva vida pjesme u prozi
Vrijeme i prostor u pjesmi u prozi
Obilježja pjesme u prozi

Estetika pjesme u prozi
Forma
Pjesma
Univerzum
Rotacija i revolucija
Elipsa
Uindividualnost
Intuicija

Pjesma u prozi u hrvatskoj književnosti
(Od Ujevića do Mihalića)
Antologije hrvatskih pjesama u prozi
Tko je začetnik pjesme u prozi u hrvatskoj književnosti
Tin Ujević i pjesma u prozi
Dora Pfanova – pjesnikinja koja 'sluša svoj smisao'
Nikola Šop – poezija druge realnosti
Viktor Vida
Jure Kaštelan i Vesna Parun
Slavko Mihalić
Zlatko Tomičić

Pjesma u prozi u hrvatskoj književnosti
Od šezdesetih do devedesetih
(Od Dragojevića do Gordane Benić)
Pjesništvo šezdesetih
Danijel Dragojević (O kornjači, uz druge predjele)
Vlado Gotovac
Horvatić, Petrak, Zidić
Tonko Maroević (Umjesto zemlje more)
Ljerka Mifka
Zvonimir Mrkonjić (Čistoća otrova)
Andriana Škunca (Glazba slike u pjesmi bez stiha)
Gordana Benić (Dvostruka prostornost riječi)
Dražen Katunarić
Anka Žagar
Hrvoje Pejaković

Odabrani primjeri pjesama u prozi
Nikola Tommaseo
Iskrica VII
Iskrica VIII
Iskrica XV
Iskrica XXIX
Suze sina zahvalnoga

Aloysius Bertrand
Listopad
Gotička soba
Luđak
Mjesečina
Gospodinu Sainte-Beuveu
Vješala

Arthur Rimbaud
Jutro
Barbarska
Mostovi
IV (Iluminacije)
Napomena

Max Jacob
U tihoj šumi
Tisuću žalosti

Georg Trakl
Preobrazba zla
Zimska noć

Tin Ujević
Maske
Uzdanje
Posljednja mudrost
Borba s anđelom
Svetinja bolesti
Lude i mudre djevice

Dora Pfanova
...Otvori lepezu, na njoj su divne slike...
Priča o patuljku
...Još sam mala – ne mogu da naučim...
...Jesi li na kraju...
...Udahni poslije moje smrti...

Henri Michaux
...Ćuti se zakrivljenost zemlje..
...Trčite za oblakom, uhvatite ga...
...Da, mračno, mračno, da, nespokoj...
Ledenjaci

Francis Ponge
6. (Sunce čitano na radiju)
7. (Sunce čitano na radiju)
Pečati sunca
Sunce koje se diže nad književnošću

Nikola Šop
8. studenoga
15. studenoga
10. listopada
Blistava prisutnost
Kućica
Treća korica
Peta korica
Predavanje o dimovima I
Predavanje o dimovima III
Predavanje o dimovima VI
Predavanje o dimovima VIII

René Char
Marta
Kalendar
Ograda
Palače i kuće
Ukrasi sa stare katedrale
Artine

Viktor Vida
San
Idila
Kos
Baština

Jure Kaštelan
Groznica 1
Groznica 2
Groznica 3
Sve plavo, nebeski plavo
Nevid

Vesna Parun
Pjesma u obliku molitve
Kad se more pomiče
Tri otoka
Kad ptica prestane voljeti

Yves Bonnefoy
Glumište (II, IV, VI, XIV, XVIII)

Slavko Mihalić
Jutro u Splitskoj luci
La guerre
Zid i rešetke

Vlado Gotovac
...Vračare se domogle...
Dnevnik duše
...oblik je najpotpunije...
Dokument
Plavetnilo rječnika

Danijel Dragojević
Postanja 1
Postanja 5
Postanja 13
Postanja 21
Uzgoj kukaca
Mrtva priroda
Lokrum
Lice
Zatvoriti oči
Iluminacija

Zvonimir Mrkonjić
Noćna straža 5
Noćna straža 6
Oplošje
Knjiga mijena
Pjesma
Zatišje
Put u Dalj

Nikica Petrak
Majsko ludilo V
Majsko ludilo IX
Majsko ludilo XII
Suho slovo 2

Dubravko Horvatić
...Jednoga dana, a bilo je to...
...U svojim posljednjim časovima...
...Tek kad sam vidio zastave...

Igor Zidić
Kao kad smo
Silazak
Sumračenje

Tonko Maroević
Njihalo 1
Redoslijed 5
Cjelina 2
Cjelina 3
Motiv Genoveve

Ljerka Mifka
Piramida
Večer
Let
Između tišine
Posvećeno
Odraz
Noćni leptir

Andriana Škunca
Izjutra
Uzrok, a ne posljedica
Mokrice
Kao sveci
Sjećanje
Nekad
Fotografija

Gordana Benić
Izmišljena slika
Rotona
Kovači sjene
...Kao i sva mjesta na kojima...(Dubina)
Ekvinocij
Iza zvijezda
Zemlja se puni čudovištima

Dražen Katunarić
Vuk: neizgovorena riječ
Uvod u vuka
Sa zemlje
Zemlja je laž

Anka Žagar
Skoro noćenje i dalje skoro
Zlatna žila
Neravnine

Hrvoje Pejaković
Pismo
Ars poetica
Ljeto
Stardust

Literatura
Pogovor (Tonko Maroević: Prostor povišenog napona)
Bilješka o autorici

UVOD:
PJESMA U PROZI  -  DVOSTRUKA AKCIJA OTKRIĆA I KREACIJE


    Knjiga "Gašpar noćnik - fantazije na Rembrandtov i Callotov način" (1842.) označila je rođenje pjesme u prozi, utvrdila njeno postojanje, samosvojnost, početak povijesti, ali je istodobno oslobodila njenu smrtnost - vječno nametnutim kalupom forme. Aloysius Bertrand postao je otac i gospodar nečemu što mu je tek spontanim slučajem okrznulo fantaziju. Nije nam namjera umanjiti značenje i vrijednost ovog sanjara ljepote slikarstva i riječi - već naprotiv, veličati ga, ali ne zanemariti pri tome ni vječne dileme koje je nesvjesno nametnuo teorijskom usustavljanju pjesme u prozi. Uspostavom graničnog početka jednog novog "žanra", "oblika", "vrste" ili pak "roda" - problem je najčešće rješavan i ispisivan pogrešnim smjerovima i načinima. Naime, mogućnosti određenja  pjesme u prozi postavljaju se prečesto na formalan i tehnički plan, pokrećući pregršt starih i novih učenja o međama poezije i proze, stihovnog i proznog izraza, lirskog i epskog, ritmičnog i aritmičnog.
    Namjera je ovdje pokazati da je pjesma u prozi viđenje svijeta i duhovno iskustvo, što u njenom slučaju postaje važnije no tehnika i oblik, nepredviđena jednoj formi ili jednom određenom rodu. Kako zapravo "pjesništvo još nitko nije definirao na sveopće zadovoljstvo" (Poe), tako ćemo postupno pratiti kako unutrašnje iskustvo pjesnika i njegov odnos prema svijetu razvijaju formu provedenu činom pisanja, a kasnije već samom mogućnošću izbora takva forma nosi drugačiji pjesnički oblik i  modifikacije  pjesničkog jezika.
    Intrigantna je rečenica Samuela Taylora Coleridgea :
 "Držite na umu da postoji razlika između forme koja se sama razvija i forme koja je nametnuta; potonje je ili smrt ili zarobljavanje stvari; a prvo je samo-svjedočanstvo i samoaktivno područje djelovanja."  
    Pjesma u prozi svijesti se u samom  činu pisanja, stoga je Aloysius Bertrand nesporno polazište raznovrsnim diskusijama, dapače i sumnjama u zasebno postojanje upravo pjesme u prozi: šarmantnim provokacijama kritike i teorije "precijenjenost" ili pak "podcijenjenost" epohalnog djela tako postaje još intrigantnijom, a napose i ozbiljnom literarnom pojavom ako se prisjetimo daje Bertranda, baš kao i Poea, otkrio svijetu jedan od najvećih i najviše slijeđenih pjesnika moderniteta.
    Nije nevažno već sada napomenuti daje Charles Baudelaire postavio najsloženije pitanje poeziji, ne samo o smjeru pjesničkog jezika, već o pjesničkoj moći: kako upravljati dvostrukom akcijom otkrića i kreacije? Otkrićem Bertrandove zanemarene knjižice s podnaslovom: "Fantazije na Rembrandtov i Callotov način" Baudelaire oduševljen sluti "čudo pjesničke proze koja bi bila glazbena bez ritma i rime, dovoljno gipka i dovoljno izražajna da bi se prilagodila uzbuđenjima duše, lelujanjima sanjarenja i nenadanim trzajima savjesti,"  doživljava novu spontanost u viđenju vibrantnosti forme, i napokon - iskušava sebe pišući "Spleen Pariza - male pjesme u prozi."
    Ni u Bertranda ni u Baudelairea ne treba zanemariti podnaslove zbirki - oni su za razumijevanje i tumačenje pjesme u prozi jednako važni kao i "nova forma pisanja poezije", odnosno prozni segmenti ili slogovi umjesto stihova u pjesmi. Bertrand odmah povezuje svoje pjesništvo sa slikarstvom (a treba reći da su najbliže i najtočnije određenju pjesme u prozi upravo one rasprave koje pjesnički čin kompariraju sa slikarskim), a Baudelaire, osim što imenuje jedan novi oblik pisanja i distancira ga od najprvo viđene "pjesničke proze", sada već u naslovu "pjesmama u prozi" dodaje i pridjev "male". Zanimljivo je koliko Baudelairea pjesnika, esejista i kritičara slikarstva, intrigira imenovanje zbirke za koju je svjestan da je rađena po uzoru i slijedi nešto što ne može sasvim odrediti - upravo ova neprimjetna riječ "male" govori o simpatičnoj nesigurnosti genijalnog pjesnika te vječitoj sumnji u ono što čini: "Ali istinu govoreći, bojim se da mi zavist baš nije donijela sreće. Čim započeh rad, razabrah da sam ne samo veoma daleko od svoga tajanstvenog i sjajnog uzora, već i da stvaram nešto (ukoliko se ovo može nazvati nešto) posve drugo."
    Ovaj put sumnja je opravdana, jer Baudelaireov je pokušaj pisanja pjesme u prozi zapriječen na pola puta - njegov je "Spleen Pariza" češće "pjesnička proza" ("...l'instrument trop tendu par Bertrand se trouve relache, au point que le poeme baudelairien arrive a tomber parfois dans l'inorganique, dans la prose.." ), to "nešto drugo" koje ne može i ne zna odrediti, tek ponegdje, paradoksalno, više putem pisanja o poeziji i slikarstvu, ostvaruje težnje svoga uzora: pjesmu u prozi čista oblika, o kojoj će kasnije biti riječi.
    Ipak, bez Baudelairea i Bertranda, rasprave o pjesmi u prozi nije moguće započeti, a jedan od inih razloga jest odnos prema "ljepoti", te početno postavljanje uvjeta za nastanak i postojanje jednog oblika književnog izražavanja koji stavlja u upit svoje prepoznavanje, ali i prepoznavanje pjesme, pjesničkog, poetskog.
    Rimbaud, Lautreamont, Mallarme, a kasnije Michaux, Char, Ponge - svojim pjesmama u prozi na različite će načine odgovarati na spomenuti upit, ali istodobno i tkati novu poetiku pjesme kraja 19. i početka 20. stoljeća. Dakle, pjesma u prozi i posredno i neposredno sudjeluje u stvaranju te poetike, sada kao forma kojoj možemo pratiti genezu i smjernice, ali i oblik s vlastitom poetikom i estetikom.
    Analogan put ima pjesma u prozi u hrvatskoj književnosti, ako je sada pratimo dvosmjerno: s jedne strane kao razvojnu, u nastanku, onu koja zaustavlja prostor lirskog, dakle kao duhovno iskustvo i viziju svijeta; a s druge kao sastavnicu usustavljene poetike, kao osviještenu formu.
    Aloysius Bertrand umro je 1841. godine, a iste godine objavljena je čudesna zbirka "Iskrice" našeg Nikole Tommasea (premda tada u talijanskom izdanju), koju možemo smatrati simboličnim začetkom rođenja pjesme u prozi kod nas, premda ne bi bilo pretenciozno tvrditi daje pjesma u prozi nastala kod nas bar istodobno s njenim europskim začecima. Bez obzira na rane prijevode Baudelairea u hrvatskoj književnosti, te kasnije utjecaje Turgenjevljevih "Pjesama u prozi", razvoj i prisutnost pjesme u prozi u Hrvatskoj treba pratiti mjerilima koja nameće sada naša književna tradicija te sasvim drugačiji društvenopovijesni kontekst. Tommaseo je za ishodišna polazišta geneze i književnoteoretska tumačenja pjesme u prozi u hrvatskoj književnosti paralela Bertrandu u francuskoj književnosti, ne samo zbog kuriozitetne godine izdanja "Iskrica", već zbog početka određenja razvoja nečemu što je po Coleridgeovoj distinkciji "forma koja se sama razvija - koja je samosvjedočanstvo i samoaktivno područje djelovanja"; zbog vrijednosti samoga teksta, spontane i za ono doba čudesne samosvojnosti piščeva izričaja. Budući da se u povijesti hrvatske književnosti češće začetnikom pjesme u prozi smatra Fran Mažuranić zbirkom "Lišće" (1887.) mislim da je neophodno potkrijepiti tvrdnje nekolicine koji to mjesto pripisuju Nikoli Tommaseu.
    Najčišći je period pjesme u prozi onaj koji prethodi njenom prepoznavanju, onaj koji prethodi njenoj adaptaciji u postojanje. Hrvatska je književnost donedavno imala jednu jedinu "Antologiju hrvatskih pjesama u prozi" (uredili Dragutin Tadijanović i ZlatkoTomičić, 1958.), da bi joj se tek nakon trideset i četiri godine pridružila druga - "Naša ljubavnica tlapnja, antologija hrvatskih pjesama u prozi" (priredili: Zvonimir Mrkonjić, Hrvoje Pejaković, Andriana Škunca, 1992.), a književna kritika i teorija književnosti posvetile su pjesmi u prozi tek nekolicinu rasprava i rubnih zapisa, često kontradiktornih i polemičkih.  Nigdje se zasebno ne provodi razvoj i pregled, a tako ni periodizacija hrvatskih pjesnika pjesama u prozi čija nazočnost ocrtava i nove smjernice hrvatske poezije u kontekstu svjetske, a bogatstvo književno-pjesničkog korpusa nije dovoljno naznačeno ni proučeno niti u kontekstu hrvatske kulturne baštine. Prva je antologija uspostavila pregled pjesništva od modernizma na prijelazu stoljeća (Vojnovića i Frana Mažuranića) do ovostoljetnih Tomičića i Mihalića, druga je antologija u istom razdoblju samo djelomično nadopunjuje, dok najviše pažnje posvećuje pjesnicima u razdoblju 60-ih. Obje karakterizira manifestni karakter, pokazivanje mogućnosti pjesme u prozi, kontinuitet i tradicija, te dvojstvo kriterija: "uz strogo estetski sastavljači su poštovali i drugi kriterij, naime neophodnost da se Antologijom posvjedoči kontinuitet i razgranatost oblika, a isto tako i da se primjeren prostor posveti autorima čije pisanje po sebi možda i nije toliko značajno, ali su se sustavnije i opsežnije bavili baš pjesmom u prozi. To dvojstvo kriterija zacijelo je neizbježno kada se radi o pregledu jednog književnog oblika čija je i sama opstojnost i smislenost nerijetko bila dovođena u pitanje, te kojem se zasebne antologije, pa i studije ili prikazi posvećuju rijetko ili nikad."  (Još jedna zasebna antologija izlazi 2008. „ Lude i mudre djevice - Antologija pjesama uprozi od Ujevića do naših dana" koja njeguje isključivo estetski kriterij i izdvaja pjesmu u prozi od svih sličnih ili „srodnih" oblika, eliptično objašnjavajući u predgovoru o kakvim je razlikama riječ, a uz pjesnike razlogovce izdvaja i najsuvremenije autore ovog teškog oblika).
    Čini se stoga neophodnim studioznije odrediti pjesmu u prozi, njenu poetiku i estetiku, a posebno stoga što hrvatsko pjesništvo pjesmama u prozi gotovo čitave jedne generacije (razlogovaca) nije dovoljno shvaćeno, protumačeno, a tako niti cijenjeno kao svijet jedne autonomnosti, visokih pjesničkih dometa, kakvoće koja i te kako pridonosi poimanju pjesme, pjesničkog, poetskog.
    Drugi je razlog teorijske prirode - niti jedna starija teorija književnosti ne izdvaja pjesmu u prozi kao zaseban oblik, ali se nerijetko spominje u širem kontekstu pjesničke ili lirske proze, ili je pak naznačena u okviru lirike (a često i proze) kao zapis, sastavak, crtica, parabola i tome slično. Isto tako je zanemarena još jedna bitna kategorija koja doprinosi razumijevanju, ali i određivanju pravog mjesta pjesme u prozi u književnoteoretskom području; a to je kategorija poimanja pjesnika, sada ne umjetnika općenito, već upravo i samo pjesnika, ako je zaista izdvojimo i shvatimo kao specifičan prostor ponajprije odgovorne osobnosti u opasnoj poziciji strahopoštovanja prema riječima, jeziku, ali i vremenu i svijetu u kojem živi.
    Rimbaud je pjesnika nazvao "kradljivcem vatre", koji "u svim oblicima ljubavi, patnje, ludila on traži sebe, cijedi u sebi sve otrove da bi sačuvao samo njihovu kvintesenciju. U tim neizrecivim mukama potrebna mu je sva vjera, sva nadljudska snaga, jer time postaje više od ikoga veliki bolesnik, veliki zlikovac, veliki prokletnik - i vrhovni Znanstvenik!" .
    Elias Canetti kao da nastavlja u svom eseju "Zvanje pjesnika" ističući znanje koje pjesnik može steći samo pomoću onih časnih i čistih procesa koji određuju unutarnju strukturu svake grane znanja. Ali u izboru tih oblasti znanja, koje mogu biti vrlo udaljene jedna od druge, on se ne rukovodi nekim svjesnim pravilom, već nekom neobjašnjivom "gladi". Budući da se istovremeno otvara za najrazličitije ljude i da ih shvaća na najstariji, predznanstveni način, to jest pomoću preobražaja, budući daje uslijed toga u neprestanom unutarnjem pokretu, koji ne smije reducirati ni dokončati - pjesnik ne sakuplja ljude, ne stavlja ih uredno na stranu, on ih samo susreće i prima ih u sebe, ponekad čak neovisno o vremenu i prostoru, ali u neprekidnoj težnji prirodnom, izvornom izrazu, povijesnom a mitskom, prostornom a kozmičkom. Na početku pjesme "Dodirujući eolsku Hölderlinovu ruku" René Chara nalazimo karakterističan retorički upit:
    "Što je zbilja bez razlamajuće energije poezije?"
    Pjesništvo je odgovorno vremenu u kojem živi, ali se istovremeno upravo od pjesnika očekuje da prihvaćajući takvu odgovornost pokaže i nove, buduće smjernice. Pjesma u prozi već je od Bertranda i Tommasea nosila smjernice u svoj težini i opsežnosti drugih zahtjeva pjesme, kao vječan i nepromjenljiv element "ljepote" slijedila je vrijeme: Rimbaudove ili Ujevićeve pjesme u prozi opet su označile novu kvalitetu poezije, sada u drugo doba koje traži novu "ljepotu", koje traži rekreiranje misli u osjećanje. Pjesnik mora povezivati u nove cjeline sve ono što je za običnog čovjeka kaotično i nepovezano, razbiti sve "integralne" elemente već dezintegriranog senzibiliteta i ponovno ih sakupiti da bi novim, sada i metafizičkim odnosom prema "znakovitosti" riječi ostao u napetoj i odgovornoj korelaciji sa svijetom.
    Ukoliko postoji univerzalnost poezije, mora postojati i njena posebnost, odnosno otpor prema glavnom toku rijeke pjesništva, mora se javiti reakcija koja traži svoje autonomno korito, ali tako da ostane i sastavnica istog doba, zajedničkog protjecanja. Oksimoronijska građa, a zapravo i estetika same pjesme u prozi utjelovljena anarhičnom umjetničkom organizacijom, prizvala je pjesnike u baudelaireovsku očaranost zavodljivog poetskog prostora koji je zahtijevao samotumačenje, koji više nije vjerovao uporišnim točkama (zastarjele i neprikladne) tradicije, koji je odlučio u samosvjesnoj poziciji sam određivati svoju poetiku, upravljati  "dvostrukom akcijom otkrića i kreacije", mijenjati i bogatiti riječ kao znak, vratiti pjesmi vlastiti identitet sada drugačije sagledane tradicije, tako slične tradiciji pjesme u stihu, a opet, tako različite.
    Često su vođene polemike oko "bezobličja" pjesme koja ne štuje stih, njene nepripadnosti pjesničkom i pjesmi, ali nitko nije osporavao neobičnu "težinu", strogost i disciplinu pisanja pjesme u prozi. Može se učiniti da ovakav pristup povremeno daje i vrijednosni prioritet pjesmi u prozi u odnosu na "stihovanu" pjesmu, ali se zapravo radi o naglašavanju razlika između sličnih osobina jedne i druge, odnosno naglašavanju sličnosti između naizgled različitih im osobina. A budući da je tradicija pjesme u prozi neusporedivo kraća od tradicije pjesme u stihu, prva se i nameće kao sustav koji zahtijeva vrijednosni sud, uz razumijevanje i tumačenje onoga što sa sobom nosi.
    Ova knjiga sastoji se od četiri cjeline: poetike pjesme u prozi koja je naprosto izazvala svoj stalni i uporišni ogled - estetiku, a obje su u niz dodirnih točaka ugradile treću cjelinu, interpretaciju i analizu stanja i pojavljivanja pjesme u prozi u suvremenom hrvatskom pjesništvu. Neophodno je napomenuti da je velik broj hrvatskih pjesnika koji su pisali pjesme u prozi ovdje izostao, a isto tako nema ni pjesnika koji se u našim antologijama smatraju možda najvažnijim predstavnicima upravo pjesme u prozi. Razloga ima više, ali sam će pristup, poetičko i estetičko određenje pjesme u prozi, pojasniti drugačije kriterije i odabir. Uz povijesni pregled pjesama u prozi, podijeljen u dva dijela (Od Ujevića do Mihalića; od Dragojevića do Gordane Benić), četvrti dio knjige izborom pjesama u prozi hrvatskih i svjetskih autora (kronološki) ilustrira primjerima pjesmu u prozi koja se ovdje teorijski i genološki pokušava odrediti.
    Vratimo se samo na tren glavnom krivcu kreiranja pjesme u prozi. Aloysius Bertrand cijeli je život pisao tu jednu i jedinstvenu knjigu, svoga Gašpara. U predgovoru, kojeg je često mijenjao, proširivao, pisao iznova, nadopunjavao i mučio se, pokušava objasniti neprekidnu i gotovo očajničku borbu svoga junaka za pronalaženjem umjetnosti i tumačenjem onoga što umjetnost zapravo jest. On traži Sveti Graal, u tajanstvenoj i gotovo mističnoj atmosferi romantičarskih odjeka, on daje naslutiti da je nešto otkrio i da je to otkriće veliko i neprocjenjivo. Bertrand tada nije bio siguran o čemu zapravo govori, ali danas postaje jasno da je riječ o onome što je upravo pred nama - otkrivanje drugačijeg oblika pjesme koji nosi i jednu sasvim kompleksnu unutrašnju strukturu koju prožimaju nova poetika i estetika samog jezika koji mijenja značenje, ne samo pjesmi, već i cjelokupnom shvaćanju poezije (kao književnog roda) od njenih začetaka do danas.