E-mail:
|
|
|
|
Telefon:
+385-1-562 09 93 Za hitne besplatne dostave 24 / 7: Ivica Džolić, 095/ 559 33 75 |
|
|
|
Telefaks:
+385-1-561 34 03 |
|
|
|
Adresa:
Aora komunikacije d.o.o. V. Stulića 20
10090 Zagreb
Hrvatska |
|
|
|
Pratite nas na Bloggeru:
|
|
|
|
DUŠE OD GUME Dore Kinert Bučan među 5 najboljih hrvatskih romana:
  Roman Duše od gume Dore Kinert Bučan ušao među 5 najboljih hrvatskih romana koji se takmiče za književnu nagradu roman@tportal.hr. Više pročitajte na našem blogu. |
|
|
|
Strip o pjesmi PRESUDA Asje Bakić:
Irena Jukić Pranjić nacrtala je strip o pjesmi Presuda iz izbirke Može i kaktus, samo neka bode Asje Bakić. Pogledajte!
|
|
|
|
Strahimir Primorac u Vijencu o KIČMI Dorte Jagić:
Dorta Jagić, afirmirana ponajprije kao pjesnikinja – objavila je dosad četiri zbirke – ali i dramska autorica, kazališna kritičarka i prevoditeljica, (Sinj, 1974) javila se i prvom proznom knjigom. U zbirci koju je naslovila Kičma (izd. Aora, Zagreb, 2009.) sabrala je 23 kratke priče i predstavila se kao zanimljiva pripovjedačica s nekoliko vrsnih tekstova koji najavljuju njezin pripovjedački potencijal.
Više o tome saznajte ovdje.
|
|
|
|
Andrea Milanko u Zarezu o pjesničkom prvijencu Asje Bakić MOŽE I KAKTUS, SAMO NEKA BODE:
   Andrea Milanko objavila je recenziju pjesničkog prvijenca naše mlade autorice Asje Bakić MOŽE I KAKTUS, SAMO NEKA BODE u Zarezu od 4. 3. 2010. Više pročitajte ovdje. |
|
|
|
Jagna Pogačnik o romanu "Duše od gume" Dore Kinert Bučan:
  Moderna vremena Info donose nam recenziju romana "Duše od gume" Dore Kinert Bučan. Više pročitajte ovdje. |
|
|
|
Darija Žilić o pjesničkom prvijencu Asje Bakić MOŽE I KAKTUS, SAMO NEKA BODE:
  Više pročitajte ovdje. |
|
|
|
Intervju Darije Žilić s Nenadom Miloševićem za Zarez:
  Intervju Darije Žilić s Nenadom Miloševićem, objavljen u travnju 2010., o njegovoj zbirci TIME CODE i antologiji novijeg srpskog pjesništva možete pročitati ovdje. |
|
|
|
Razgovor Dorte Jagić i Marka Pogačara na portalu Booksa.hr:
Dorta Jagić: ISHODIŠTE SVIJETA I TEKSTA 
"U mojoj poeziji Bog nije neki daleki deistički voajer ili apstraktna Misao koja sebe misli, on je itekako nezaštićeno prisutan u svakodnevnom ljudskom iskustvu." Više o tome pročitajte ovdje. |
|
|
|
Portal Dnevnikulturni.info o zbirci kratkih proza KIČMA Dorte Jagić:
   «Kičma» se sastoji od dvadesetak kratkih priča, a mnoge od njih su nastale kao refleksija na život same autorice. Dorta Jagić se zato ne ustručava reći kako je za nju pisanju donekle i liječenje od tmurne svakodnevice: «Ova zbirka priča nije iskonstruirana, u njoj ima jaku puno mene. Ona je nastala, koliko god to otrcano zvučalo, kao terapija, i toga se ne želim stidjeti ili poricati. Boljka moje generacije je da smo postali zatvoreni i preplašeni.» Čitajući ove priče, može se primijetiti da ih je pisala pjesnikinja, no to Jagić nimalo ne smeta: «Inače volim čitati takvu prozu, a i ne volim strogo razdvajati poeziju od proze. Najbolja književna djela su natopljena poezijom, neka u većoj, a neka u manjoj mjeri.» (Više o tome pročitajte ovdje.) |
|
|
|
Božidar Aajbegović u Novoj Istri o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljubomira Pauzina:
Božidar Alajbegović u Novoj Istri o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljubomira Pauzina kaže sljedeće:  
"Pauzinov narator kombinira reminiscencijsko pripovijedanje u prvome licu i direktno obraćanje samome sebi u drugome licu, pri čemu je prisjećanje obilježeno ironijom i duhovitošću (kod anegdotalnih opisa dogodovština pojedinih sugrađana) ili pak nostalgijom (kada na red dođe retrospekcija vlastitih iskustava) dok rečenice upućene samome sebi odišu naglašenim lirizmom i predstavljaju male poetske oaze u proznome rukopisnom tkivu. Više pročitajte ovdje. |
|
|
|
Olja Savićević Ivančević u Slobodnoj Dalmaciji o romanu JA I KAMINSKI Daniela Kehlmanna:
 
Možda je „Ja i Kaminski" priča o samoljublju kao ultimativnom obliku ljubavi, pa i ljubavi prema umjetnosti, satira koja nije samo društvena, već zadire dublje, bolnije, ali je, svejedno, i roman o prijateljstvu dva, s obzirom na stupanj iskazane sebičnosti, hendikepirana tipa. I to je, osim što zna bit smiješno, zapravo vrlo romantično. Kehlmann ne ide u karikaturu, nema u njegovoj satiri afektiranja ili ogorčenosti, skrike i vriske, prvoloptaškog humora. On se svemu smiješka i podsmjehuje iz blizine, u oči. Jednostavno, fino, čitko, tako da (...) je u životu (...) šteta propustiti (...) Kehlmanna i njegove romane.
Cijeli tekst pročitajte ovdje. |
|
|
|
Tamara Krstić na Booksinom portalu o knjizi kratkih priča ONI - HUMANI BESTIJARIJ Nataše Skazlić:
 Na Booksinom portalu Tamara Krstić donosi prikaz zbirke kratkih priča Nataše Skazlić "Oni - humani bestijarij": 'Oni - humani bestijarij' je pokušaj istraživanja prirode ljudskih odnosa. 'Tko smo? Nismo. Oni smo.' (...) knjiga Oni - humani bestijarij (Aora 2008.), se može posmatrati, pomalo ironično, kao zbornik kratkih priča u kojima su te humane životinje zapravo muškarci, likovi stvarnih ili zamišljenih muškaraca koji nastaju i progovaraju iz vizure žene. Može se reći da je knjiga priča pokušaj istraživanja prirode ljudskih odnosa i prirode potrage za savršenim drugim. Ili da donosi fragmente iz života i moguće odgovore na pitanja poput onih šta je prava ljubav, gde počinje i zbog čega nestaje i kakva sve značenja ima fenomen ljubavi. I baš svaka priča nosi u sebi prizvuk tih pitanja: tiho, nenametljivo i implicitno. Ukoliko želite saznati više, pročitajte cijeli prikaz. |
|
|
|
Davor Šišović u Glasu Istre o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljube Pauzina:
|
|
|
|
Ferić o romanu Krune Čudine BDJENJE:
 Književnik Zoran Ferić je o romanu Krune Čudine Bdjenje na predstavljanju u Booksi u petak, 26.9.2008., rekao sljedeće: "Kad su počeli ti trnci u nogama (motiv iz romana, op.a.), čitam ja, čitam, noć je gluha, masna, tamna, kao krv kod Krleže, čitam ja i osjetim trnce u nogama. A moj je otac, nažalost, imao takvih problema, i to se loše završilo. S tim trncima u nogama, čitam ja dalje i naravno, pred jutro koje donosi olakšanje, na kraju romana, imao sam trnce oko srca, i oni još uvijek traju. Ovo je roman koji nas pogađa tamo gdje smo najtanji – nekog u trncima, nekog u odnosu oca i sina... Postupci koji postoje u romanu na stilskoj razini apsolutno su primjereni, jer se Kruno kao autor ne boji patetike, one patetike u dobrom smislu. Ne boji se iskazati što želi na neki patetičan način, poetskim stilom, s puno elipsa i nabrajanja koja nas izvode iz tog skučenog, malog, vatikanskog (vidi knjigu, op.a.) svijeta u neki veliki svijet koji se, ekspresionistički rečeno, rasprskava pred nama". Ferić je još dodao da mu je čitanje Bdjenja došlo poput suočenja sa samim sobom, zbog velike količine podudarnosti Krunina romana i dijela njegova života. I sam je Ferić, naime, sa svojim ocem prošao sličnu priču pa ga je Bdjenje vratilo u te dane. Pohvalivši i kraj romana kojeg je nazvao majstorskim, ali ga prisutnima nije smio odati da ne pokvari gušt čitanja, Ferić je zaključio: "Bdjenje je roman koji nikad neću zaboraviti, jedino možda u najtežoj fazi Alzheimera." |
|
|
|
Nagrada Slavić Hrvoju Tuteku za pjesničku zbirku CIRKULAR:
 Zbirka pjesama »Cirkular« Aorinog autora Hrvoja Tuteka proglašena je najuspjelijim prvoobjavljenim književnim djelom u 2008. te joj je pripala nagrada "Slavić".
Kako se navodi u obrazloženju nagrade, "već svojim pjesničkim prvijencem »Cirkular« Hrvoje Tutek (Karlovac, 1984.) pokazuje zrelost koja ga u njegovu generacijskom krugu izdvaja ne samo po svježini u mladenačkom pristupu motivima već i po zanimljivom poigravanju jezikom i njegovim značenjskim mogućnostima, formom i ritmom.
Tutekovo očuđivanje poetske materije ne poznaje granica, otvara nove prostore i treperi u živom jeziku, koji stoji na početku i kraju pjesnikove fascinacije."
Nagrada je dodijeljena u srijedu, 22. travnja 2009., na svečanosti Dana hrvatske knjige u Zavodu za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Splitu. |
|
|
|
Inkantacija pričom ili užitak u pisanju - Prikaz djela O PUNOM I PRAZNOM V. Jurić u Vijencu:
  Izvadak iz prikaza prve zbirke kratkih priča Vlatke Jurić "O punom i praznom", koji je za Vijenac napisala Ljerka Car Matutinović: Inkantacija pričom ili užitak u pisanju U devet vješto uravnoteženih priča u kojima životodajno pulsira optimalno osmišljen jezik kazivanja, spisateljičina je opservacija budna i inteligentna, ona gleda i vidi, sluša i čuje, bilo da je riječ o proživljenom ili imaginativnom. Vlatka Jurić nije poput onih naratora koji se isključivo bave sobom krećući se u jalovu krugu svoga razmaženog jastva. Ona je suverena u prostranosti svojih tema, ekskluzivna u njihovu izboru (...). Vlatka Jurić zna zagristi u priču i tako inventivno načeta njezina se priča u svojoj inkantaciji raskriva, prostire pred nama, otkrivajući nam još jednu gotovo rijetku dimenziju u hrvatskoj suvremenoj književnosti: lucidan smisao za humor, tako potreban ironijski odmak nakon kojega se lakše diše. Više pročitajte u Vijencu br. 396 od 7. svibnja 2009. |
|
|
|
Nikola Petković o knjizi Aide Bagić "Ako se zovem Sylvia":
  Aida Bagić : Ako se zovem Sylvia Apelativna kulturalna balistika Aide Bagić na običan se jezik može prevesti ovako: polikulturalnost, paradoksalna dvojezičnost unutar za nju lingvistički jednog jezika čijim se varijantama slobodno služi, u nemogućnosti da zažive u javnome prostoru na razini kolektiva, mimikriraju se u očito manje opasne zabrane na razini individue od kojih su najčitljivije homo i biseksualnost. Već na početku knjige, autoričin nam glas uokviruje motivski grozd koji je toliko poetski sveobuhvatan da podsjeća na temu. Više pročitajte ovdje . Nikola Petković, 3.11.2008. (Tekst je prvotno objavljen u Novom Listu) |
|
|
|
Robert Perišić u "Globusu" o romanu JA I KAMINSKI Daniela Kehlmanna:
  Više o tome pročitajte ovdje. |
|
|
|
Draženka Polović o romanu SLUČAJNI BESTIJARIJ Ljubomira Pauzina:
 Izvadak iz kritike: To autorsko traganje (neki bi rekli) „za izgubljenim vremenom", ili za smislom i identitetom, odvija se kod Pauzina u nekoliko paralelnih pripovjedačkih perspektiva i narativnih tokova. Prva je perspektiva aktivnog sudionika ili otvorenog promatrača, mladca, još svojevrsnog čovjeka bez svojstava, koji suptilno registrira i upija slike svijeta koje se odvijaju u rasteru karlovačkih ulica, trgova i parkova, koje onda kao zasebni fragmenti utiskuju neizbrisive tragove i tvore mozaičku kompozicijsku cjelinu. U drugoj perspektivi taj isti JA - je pripovjedač s distancom, sada čovjek sa svojstvima, koji komentira i nastoji razumjeti zamršeni su-odnos priče i pripovjedača. Više pročitajte ovdje. |
|
|
|
Nomen est omen: Što nam znače naslovi knjiga?:
  
Kako je to kad naslov (knjige) legne kao šamar budali - pročitajte u članku Novog lista od 8.5.210. Piše: Davor Mandić. A što o naslovima romana misli Tomislav Brlek, član tportalovog žirija za najbolji roman 2009., pročitajte ovdje. |
|
|
|
|
 |
| Kičma
|
|
 |
|
Naslov:
Kičma
Autor:
Naslov originala:
Godina:
2009
ISBN:
978-953-7496-19-7
Broj stranica:
102
|
|
Vrsta knjige:
Kratke priče
Prijevod:
Uvez:
Meki
Urednica/urednik:
Nela Milijić
Cijena:
100.00 kn
|
|
| O knjizi:
|
|
Kroz 23 priče, većinom tek ovlaš istkanih fabula a gusto poetičnoga stila, miješa se začudnost s nenametljivošću životne istine: čitatelj nerijetko bude potresen iznenadnim poantiranjima serviranim između redova, uz ironijski odmak koji ih čini neobično pitkima.
Dok čitamo, spopadne nas želja da istegnemo Kičmu, izađemo na ulicu i pustimo se pod kapi spasonosne Kiše, sklonimo se u Čekaonicu pa zatim škicnemo u Pakao; poželimo pomirisati Crnu kamilicu i ne brinuti o beznačajnostima kao što je Celulit. Poželimo saznati što se krije iza Smrti zida, tko je Ubojica vremena, što su to Tvrdosobe i koje je pravo Ime Bake...
Mnogi nas odgovori nestrpljivo čekaju među stranicama ove po mnogočemu jedinstvene knjige.
Gradski ljudi uglavnom ne vole kišu, zanovijetaju na radiju. Da je kiša mokra, da je kiša tužna.
Kiša se smije. Možda njezino prozirno tijelo nekima bolno izgleda, ali to je tako samo s tamne strane očiju.
Jedino žali što ne stigne promatrati ljude i ostati na njima.
Kiša piše u notes:
Nađite mi jedno hrabro ljudsko biće koje zna voljeti, pa da padnem na njega i svu vječnost ga gledam.
(iz priče Kiša)
|
|
| Sadržaj:
|
|
|
|
| Isječak:
|
|
|
|
| Kritike:
|
|
Kritika Strahimira Primorca u Vijencu
Kritika Ljerke Car Matutinović u Vijencu
Dorta Jagić, afirmirana ponajprije kao pjesnikinja – objavila je dosad četiri zbirke – ali i dramska autorica, kazališna kritičarka i prevoditeljica, (Sinj, 1974) javila se i prvom proznom knjigom. U zbirci koju je naslovila Kičma (izd. Aora, Zagreb, 2009.) sabrala je 23 kratke priče i predstavila se kao zanimljiva pripovjedačica s nekoliko vrsnih tekstova koji najavljuju njezin pripovjedački potencijal. Iako se i u ovim pričama povremeno osjeti ruka koja je po vokaciji pjesnička, lirska, Jagićeva nedvojbeno iskazuje i domišljatost i vještinu i zrelost da izabranu temu, koliko god se činila banalnom i „potrošenom“, iznova očudi i tako izvuče iz automatizma percepcije. Sjajan je primjer za to priča Čekaonica, koja počinje (i završava se) sasvim neobično, personalizacijom: „Čekaonica je čekala, sjedila i pušila ispred svoje ordinacije. (…) Čekala je da samu sebe shvati. Da otvori vrata.“ Nakon te kratke uvodne sekvencije hiperbolom „Dugo, već tisuću godina, hektopaskala, litara, kilograma, volti, metara…“ najavljuje se psihološki teror čekanja kojem će biti izložena „mlada žena u plavoj suknji“. Svojevrsnu struju svijesti, u kojoj se „plavoj suknji“ javlja mnoštvo asocijacija vezanih za zdravlje, tek povremeno prekidaju vanjska zbivanja: zvuk telefona, koraci, vrata, neka žena koja kaže da bi bolje bilo da je zabranjeno čekanje, a ne pušenje. Na koncu, napokon se „vrata otvore“ i mlada žena začuje svoje ime, a čekaonica rješava svoju inicijalnu dilemu: „Čekaonica je ugasila cigaretu, zgrabila torbu i nasmiješena izašla na cestu.“
Očuđavanje hiperbolizacijom kao temeljnim postupkom autorica je uspješno primijenila u pričama Opasno duga riječ „bol“ i Krevet, fenomenološka stilizacija teme osjeća se u Kiši i Kičmi, a suvremenom opsesijom ljepotom i vječnom mladošću pozabavila se u Celulitu. U priči Tijelo nameće se – primjereno vremenu u kojem živimo – analogija čovjeka s računalom: ljudsko je tijelo („fundamentalna fiziologija i strojarstvo“) hardver, a ljudski mozak softver. Riječ je o temi otuđenja: glavni lik neće se susresti sa svojim roditeljima, nego „s njihovim ostarjelim tijelima odloženima nedaleko od televizora Sanyo“.
Dorta Jagić piše prozu s prizvukom poezije
(Objavljeno na dnevnikulturni.info, 21.07.2009)
O tome kako danas svi prije ili kasnije zaplivaju proznim vodama, svjedoči i prva zbirka priča nagrađivane pjesnikinje Dorte Jagić.
Dotična je do sada objavila nekoliko zbirki pjesama, a za prvu, «Plahta preko glave», osvojila je 1999. godine nagradu na Goranovom proljeću za mlade pjesnike. Nakon toga su uslijedile još tri, a zadnja je bila «Kvadratura duge» u izdanju AGM-a prije dvije godine. Naravno, cijelo to vrijeme je Jagić, inače diplomirana filozofkinja, pisala i kratku prozu, za istu osvojivši drugu odnosno treću nagradu na natječajima koje su organizirali Vijenac i Večernji list.
Ipak, na ukoričavanju svoje proze Dorta Jagić nije insistirala, pa je njena prva zbirka priča, upečatljivo naslovljena «Kičma», zasluga i njene urednice Nele Milijić, koja vodi nakladničku kuću Aora. Ona je od Jagić zatražila da skupi prozu koju je tijekom godina pisala, intervenirajući minimalno u sami tekst, ali određujući raspored priča. Rezultat je neuobičajena zbirka, natopljena poezijom, u kojoj se tekstovi mogu podijeliti na dvije jasne skupine. U prvoj je proza klasične fabule, s jasnim početkom i krajem, dok su u drugoj nalaze tekstovi u kojima se ponajviše oslikava atmosfera ili stanje, ne nužno s jasnim odrednicama vremena, mjesta i radnje.
Prvo pak što upada u oči jest naslov, kojeg je autorica odabrala baš iz tog razloga, te, čini se, pogodila: «Mnogi me za to pitaju, jer očito je kičma jedna jaka, izazovna riječ. Meni je ona i draga osobno, a izabrala sam je zato što se kroz mnoge priče provlači tema hrabrosti, za što riječ 'kičma' inače stoji.»
«Kičma» se sastoji od dvadesetak kratkih priča, a mnoge od njih su nastale kao refleksija na život same autorice. Dorta Jagić se zato ne ustručava reći kako je za nju pisanju donekle i liječenje od tmurne svakodnevice: «Ova zbirka priča nije iskonstruirana, u njoj ima jaku puno mene. Ona je nastala, koliko god to otrcano zvučalo, kao terapija, i toga se ne želim stidjeti ili poricati. Boljka moje generacije je da smo postali zatvoreni i preplašeni.» Čitajući ove priče, može se primijetiti da ih je pisala pjesnikinja, no to Jagić nimalo ne smeta: «Inače volim čitati takvu prozu, a i ne volim strogo razdvajati poeziju od proze. Najbolja književna djela su natopljena poezijom, neka u većoj, a neka u manjoj mjeri.»
Tematski gledano, «Kičma» je posvećena te se i ponajviše bavi ženskim iskustvom svijeta. Jagić portretira različite likove kojima je zajedničko njihovo rodno određenje, ali i problemi i nesreće koje i danas status žene u patrijarhalnom društvu još uvijek nažalost podrazumijeva. Za Dortu Jagić žene se nisu kao tema nametnule činjenicom da je i ona jedna, nego ponajviše zbog kompleksne ženske psihologije, pune nijansi i suptilnosti. Proza koja je sakupljena u «Kičmi» nastajala je stihijski, objašnjava autorica, no ženska tema se nekako sama od sebe profilirala. Tako se mogu naći kratke proze o ženama različitih generacija kao i u različitim kontekstima: «U priči 'Krevet' opisuje staricu koja je ostala sama, bez muža i djece, koja više nema što očekivati u životu. S druge strane, opisuje i usamljenost mlade žene u priči 'Čekaonica'.»
Jedna od najupečatljivijih svakako je i priča «Celulit», u kojoj se Jagić, raskrinkavajući žensku nesigurnost u vlastiti izgled, obrušava i na danas uvriježene norme ženske ljepote, kakve u stvarnosti nije moguće ostvariti. No, kao i kod svake zbirke priča, neki su tekstovi bolji, a neki lošiji:» Ne vjerujem u mogućnost da se dogodi potpuno savršena zbirka priča. To je previše pretenciozno. U mojoj zbirci ima i priča za koje ne mislim 'ah, to je to', ali ipak je postojao razlog da se objave. Nisu to loše priče i nose sa sobom nešto vrijedno. Svjesna sam da nisu sve savršene, ali mi se čini da ima više onih iza kojih mogu do kraja stati.»
Dorta Jagić se inače bavi i prevođenjem, od čega živi, s obzirom da se danas u Hrvatskoj od pisanja to teško može. Svoju ulogu spisateljice i pjesnikinje, dakle čuđenja u svijetu, vidi dvojako: «Danas je tržište jako bitno, pa ti se nameće i osjećaj krivnje što si pisac. Danas se treba biti nekakva luda, a nekad je to bilo nešto posebno. Paradigma je drukčija i u tržišnom vremenu ispadamo pomalo smiješni, jer je vrijeme umjetnika kao proroka prošlo. Ipak, ne dozvoljavam da mi se nameće taj osjećaj krivnje.»
Nije teško predvidjeti kako će tržište knjiga zbirku priča «Kičma» najvjerojatnije ignorirati. Što Dortu Jagić neće zaustaviti u pisanju, iako smo već neko vrijeme u onoj tranzicijskoj fazi kada se profitabilnost predstavlja kao kvaliteta, a prodaja kao kriterij uspostavljanja književnog kanona. Za drukčiji pristup za sada nedostaje kičme, jer se previše ljudi boji da će im ona puknuti ako se, pa makar i slučajno, usprave. Dorta Jagić zato, između ostaloga, pokazuje da se, uz određenu cijenu, ipak može stajati uspravno.
(G.D.)
* * *
Razgovor Dorte Jagić i Marka Pogačara na portalu Booksa.hr
Dorta Jagić: Ishodište svijeta i teksta
U mojoj poeziji Bog nije neki daleki deistički voajer ili apstraktna Misao koja sebe misli, on je itekako nezaštićeno prisutan u svakodnevnom ljudskom iskustvu.
Sve su tvoje prethodne pjesničke knjige na neki način uokvirene i obilježene pretežno negativnim kategorijama. Već u njihovim naslovima (Plahta preko glave, Tamagochi mi je umro na rukama, Đavo i usidjelica) naznačena je vrsta egzistencijalnog nemira, stalno prisutne svijesti o neokućenosti, rastemeljenosti. Predstavlja li Kvadratura duge svojevrstan lom, promjenu optike?
Prethodne tri zbirke zapravo tvore svojevrsni triptih, kroniku moga pjesničkog rasta, okušavanja. Dobro si primijetio da su one, iako ne na prvu, i naslovima svjedočanstvo ne samo mog doživljaja rastemeljenosti svijeta, već i mojih egzistencijalnih potresa, idejnih tumaranja, kriza identiteta. Osim toga, vrve najraznovrsnijim pjesničkim postupcima i tematskim preokupacijama, pa mi se čini iz ove perspektive da sam pjesmama htjela popiti svijet u pet minuta, i onda reći - još. Nakon lude treće, ispovjedne zbirke Đavo i usidjelica osjetila sam da se prsten zatvorio, da više nemam što zanimljivo stihovima reći ni svijetu ni sebi. Nisam se bojala šutnje, uživila sam se u nešto manje kreativne, ali jednako uzbudljive stvari. A onda se iznenada dogodila, da tako kažem, promjena životne paradigme, pa tako i pjesničke, što je rezultiralo i petogodišnjim pisanjem Kvadrature duge, u posve novoj vrsti senzibiliteta i novootkrivenog fenomenološkog zanosa.
Knjiga je strukturirana gotovo konceptualno, ciklusi, kojima je pridružena po jedna dugina boja, strukturno ponavljaju dugin krug apostrofiran naslovnom parafrazom, dugu viđenu odozgo, okruglu. Tvoreći tako čvrsti a opet sasvim neopipljiv i rasplinut prsten boje se ne nižu predvidljivim redoslijedom, već se, poput valova, u oba smjera šire iz njene žute utrobe. Ta je duga i, remboovski, sinestetički fenomen – već u prvoj pjesmi protagonistovo je 'žuto uho' onaj prešućeni pokretač. Što su sve boje za ovu knjigu?
Izuzev ukazanja jedne krajnje čudnovate duge nad gradom Hvarom, dugu sam izabrala kao kalup za cikluse jer utjelovljuje, između ostalog, i načelo istovremenog jedinstva i razlike. Knjigu sam pokušala složiti kao tekstualnu dugu, za svaki ciklus stoji jedna od duginih boja i daje osobito osvjetljenje pjesmama, poput scenografije. Za mene su boje nositeljice značenja i žive su, poput klorofila, a naslov Kvadratura duge je trebao biti živ, šareni oksimoron koji otključava cijelu zbirku. Mnogi su mi rekli da je ljigav, ali mene to nije pokolebalo. Naslov se neizravno referira na okrugli kvadrat kao logički i teološki problem koji me posebno zaintrigirao posljednjih godina (kao i gipkost rubikove kocke). Htjela sam u nekim pjesmama izraziti uvjerenje da ne samo da Bog može stvoriti okrugle kvadrate, već i hoće, pa ih neprestano veselo stvara svuda oko nas, počevši od fotona koji je i čestica i val.
Pjesme su napućene obiljem motiva iz domene sakralnog, no oni se često javljaju oslobođeni vlastite kodificirane simboličke popudbine, postaju svojevrsni prazni označitelji koji uspostavljaju neki sasvim drugi modus religioznosti, nekog 'slobodnog boga', otrgnutog od institucije. Bog je tretiran kao prapočelo, gotovo gnostički, kao odsutno ishodište. Je li riječ o 'kraljevskoj metafori'; sveobuhvatnoj jezičnoj mogućnosti, kako kaže Dragojević, 'riječi teškoj od drugih riječi'?
Ne bih rekla da se u mene radi o gnostičkom utjecaju, o Bogu kao odsutnom ishodištu ili nekakvim praznim označiteljima i 'kraljevskim metaforama'. Dapače, kao umjetnicu intrigira me konkretan svijet autentičnog, evanđeoskog kršćanstva i većina je mojih stihova gusto prožeta biblijskim referencama, parafrazama, citatima, imenima, toponimima, ali ne i kasnocrkvenim imaginarijem. Iako volim kazalište, u vjerskom životu me ne privlači teatralnost i ritualnost, te suvišak preozbiljnih lutaka, recitala i pozlaćenih rekvizita. U mojoj poeziji Bog nije neki daleki deistički voajer ili apstraktna Misao koja sebe misli, on je itekako nezaštićeno prisutan i na trećem nebu i u svakodnevnom ljudskom iskustvu i pritom daleko ranjiviji od čovjeka. Rekla bih, istovremeno je najkrhkije i najsnažnije postojeće biće. Osobito me nadahnjuje pretkonstantinovsko doba Crkve, te reformacija i njezini današnji vrlo živahni oblici.
Protagonist je demijurg; on nas stalno podsjeća da je mogao stvoriti i nešto drugo, posve drukčiji jezik, posve drukčiji život, posve drukčiju glad. No bi li, pomalo uopćeno, on to zaista mogao? Bi li, pod uvjetom da je zaista rekao nešto drugo još uvijek bila riječ o istom ishodištu, istom subjektu? Ne podliježe li subjekt određen granicama svog jezika i svojevrsnoj liminalnosti zbira vlastitih iskaza?
Ovo je pjesma ogorčenosti na vlastite genotipske zadanosti, na set navodno suvišnih talenata, bijesa na suhi knjiški život koji podrazumijeva kretanje u najviše dvije dimenzije, dok se svuda uokolo razlijeva goli život i sve pršti od ljudskoga elektriciteta. Osim toga, konkretan svijet i život protagonistkinje ove pjesme svojevoljno je sužen na vlastiti lik, ali i determiniran svojom za današnje prilike beskorisnom žlijezdom koja izlučuje hormone gladi za pisanjem. Dakle, protagonist je i žrtva svijeta i vlastiti krvnik. Možda je istina je da bi subjekta pjesme posve nestalo u tom nekom drukčijem jeziku, i u drukčijoj gladi. Ali on o tome ne razmišlja, vidi samo toljagu- knjigu nad glavom.
Bogu se, ali i protagonistu-kao-demijurgu, pripisuje mogućnost stvaranja iz ničega. Stavimo li, za sad, bogove u zagrade, nije li tu u poeziji, uslijed isključivosti njezina medija, jednostavno nemoguće?
Iako sam jednu od autoironičnih pjesama iz ove zbirke započela tom poznatom frazom stavljajući je u kontekst sebe i pustoga tramvaja, ne slažem se s tom općeprihvaćenom formulom Božjeg stvaranja iz ničega, kao i bilokakvog stvaranja iz ničega. Po Bibliji Bog stvara riječju iz nevidljivoga, a pjesnik stvara, između ostalog, iz cijelog velikog bazena književnog kolektivnog svjesnog / nesvjesnog. Na neki je način sve već odavna napisano, i neko je dobro rekao da je razlika između dobrih i loših pisaca što loši imitiraju, a dobri kradu. To što, ruku na srce, stojimo na ramenima divova ne znači da s njih trebamo i sići.
Kroz knjigu se također provlači motiv majčinstva, rađanja kao razdvajanja, obostrano traumatskog iskustva. Jedna je pjesma posvećena Sv. Pavlu i dr. Freudu. 'U usijanoj peći', reći ćeš, samo Bog ne izgara, a jedino nedjeljivo (i istovremeno, paradoksalno, beskonačno djeljivo) jest zajednička kocka šećera, bezuvjetna ljubav Kristova...
Čini mi se da je rađanje osobita vrsta davanja, koje ne prestaje kada je sam čin fizički okončan. To znači nikada ne posjedovati biće koje se rodilo. Priznavati mu autonomiju, ali i bliskost i na neki se način stalno razdvajati od njega. Zanimljivo je da je tjelesno rađanje privilegija samo nekih bića, i silno mi je drago što pripadam razredu tih privilegiranih zvanih žene (i još kojekako). Budući da bih za ovoga života silno voljela iskusiti tu užasavajuću i predivnu avanturu, to se reflektira u nekim uspjelijim pjesmama (napr. 'Tople peći') kroz više ciklusa. Dok pjesma posvećena Pavlu i Freudu govori o mom doživljaju one magnetične žudnje tijela za kaznom i smrću, o kojoj Pavao govori u poslanici Rimljanima, a Freud ju je mnogo kasnije nazvao tanatosom. Tanatos je ta crna baklava iz naslova pjesme. A ovi fragmenti stihova koje si naveo pokušavaju ilustrirati božanski paradoks jedne od uzbudljivih zgoda iz knjige proroka Danijela sa hrabrim dečkima Šadrakom, Mešakom i Abed Negom koji ležerno šeću po utrobi užarene peći vjerojatno se još i smrzavajući. I posljednji citirani stihovi – beskrajno obnavljajuća rubikova kocka šećera ...
Dugo se vremena baviš amaterskim kazalištem i kazališnom pedagogijom. U međuvremenu stigneš i pisati prozu, nedavno je objavljena tvoja prva knjiga kratkih priča. Što se u svim tim procesima zbiva? Iskustvo kazališta? Dolazi li do 'pomutnje žanrova'?
Ako je to sreća, imam tu sreću da sam žanrovski znatiželjna. Kazalište me čak mnogo ranije privuklo od pisanja, zapravo sve do dvadesete bila sam uvjerena da ću postati glumica. Kad me nisu primili na Akademiju upustila sam se u redateljski rad s različitim studentskim skupinama i s njima ostala. To je strast koju je poznavao i Lorca. U izražavanju ideja zabavno je promatrati mogućnosti i granice nekog umjetničkog medija. A ponekad se i prevariti oko toga! Nedavno mi je izašla u nakladničkoj kući Aora i zbirka kratkih proza Kičma, a pišem i roman o tjelesnosti riječi. U svim tim procesima najčešće ne dolazi do pomutnje žanrova, upravo suprotno, zbiva se korisno nadopunjavanje. Onaj dio scenske ideje koji ne uspijevam u punini izraziti na daskama pokušam zaskočiti na papiru i obrnuto. Nedavno sam svoju u Večernjaku nagrađenu priču o opasnom prijateljstvu 'Ženski zatvor' adaptirala za kazalište i režirala pod aluzivnim naslovom Poljubac sestre pauka. Priča nije ni do koljena predstavi. Čini mi se da sam sinergijom različitih scenskih sredstava uspjela reći više na tu temu nego tisućama slova crno na bijelo. Sva ona melodična, zagasita tjeskoba koja se nije mogla do kraja dočarati prozom zaživjela je u kazalištu.
I, za kraj, što trenutno čitaš? Čemu se vraćaš? S kojim si piscima i kojim knjigama otkrila književnost 's velikim K'? Griješim li ako kažem da je Vulgata zaista tvoja Biblija, ishodište svijeta i teksta? Griješimo li, uostalom, uopće?
Čitam svakodnevno, kao da je knjiga nešto što je neophodno za rad moga organizma. No zbog toga sam ponekad pohlepna i površna čitačica. Trenutno čitam nekoliko novijih domaćih romana, među njima bih izdvojila Udruženje za mravlje igre Kristijana Vujičića. S vremena na vrijeme se navratim svojoj staroj prijateljici, zbirci pjesama Antologija Spoon Rivera Edgara Lee Mastersa (koju sam 2002. postavila i na scenu Knap). Tu su i briljantni eseji Pravovjerje majstora paradoksa G.K. Chestertona. Što se Vulgate tiče nisi u pravu, moja Biblija nije Vulgata jer, osim što je neke njezine dijelove marni Jeronim prevodio u silnoj žurbi, sadrži i deuterokanonske knjige. Ali u pravu si kada pretpostavljaš da je Biblija ishodište moga svijeta i teksta, ona je za mene hologramska encikopedija istinâ i vječito suvremena književnost. (Pogledaj samo Propovjednika!) Pitam se zašto me na kraju pitaš griješimo li. Ali naravno da griješimo, na sto načina, i skroz nesvjesno i prokleto proračunato. S vremena na vrijeme je svatko od nas istinski zao i sitan. Čak i strogi apostol Jakov u svojoj poetičnoj poslanici popustljivo priznaje: "Uistinu svi često griješimo." Mislim da nije toliki grijeh griješiti, već kad čovjeka savršeno boli đon što bi s tom gorkom činjenicom.
Razgovarao Marko Pogačar |
|
|
|
